Juda Porfiriotski

Objavljeno: 23.09.2021, 07:42h

Najgori je zapravo Srbin onaj koji se ne uklapa u naše unaprijed osuđujuće presude.

Autor: Entoni Šeperić

Ne postoji u dugoj i neprekinutoj naraciji kršćanske samodopadnosti i forsirane pravednosti lik koji je primio više (ne)zasluženih udaraca od Jude Iškariotskog.

Naime, u dvotisućgodišnjoj povijesti kršćanstva gotovo da i ne postoji osoba koja tom paradigmatskom denuncijantu nije makar u prolazu odvalila neku retoričku šljagu ili teološki vritnjak, ne bi li tako i sama bila pribrojena dugom popisu onih koji retoričkim nasiljem nadoknađuju dug ljubavi spram svojega izdanog i napaćenog Učitelja.

U verziji Ivanova evanđelja, koje u kršćanskim samodopadnostima uvijek ide i dalje i više od sinoptika, u Judinu je izdaju bez sumnje upetljana neka đavolska sila, odnosno sam Nečastivi – ”otac laži”, koji Judi još za posljednjom večerom (a prvom euharistijom!) ubacuje u srce misao o izdaji (usp. Iv 13, 2).

Iz toga, eto, možemo doznati i to, da sustolništva nisu tek mjesta ugodnih gastronomskih užitaka, neobveznih tematskih ćaskanja uz vino i prijateljevanja, već su to i povlaštena mjesta na kojima đavao neprestano vreba i u ljudima začinje svakovrsne izdajničke misli i porive.

Nije se tako Juda stigao ni pošteno pričestiti, a već mu se po glavi vrzmala misao o Isusovoj krvarini!

S vlastitim ocem i rodbinom, primjerice, nisam pošteno progovorio već nekoliko godina, jer me smatraju izrodom, nekom vrstom balasta i obiteljskom petom kolonom, kolaboracionističkim šljamom

”Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže”, požalit će se nešto kasnije i sam Isus (ili Ivan evanđelist, nebitno), pretpostavljajući toj psalmičkoj žalopojci još vrlo važne i znakovite riječi: ”Ja znam [one] koje izabrah” (Iv 13, 18).

Grčki glagol ”znati” (οἶδα), koji je ovdje upotrijebljen, treba shvatiti prvenstveno iskustveno, odnosno u značenju ”upoznao sam”, ili ”znani su mi” oni koje sam izabrao, dakle, znam za što su sve sposobni i što su u stanju učiniti.

Naime, u vrlo iskrenim i intenzivnim prijateljstvima, kakva su zasigurno vladala i u krugu Isusovih učenika, zapravo i ne postoje mnoga i velika iznenađenja, pa su stoga i izdaje takvih prijateljstava vrlo predvidive, gotovo prozirne.

Notorni ”Judin poljubac” – koji ni u kojem slučaju nije znak prijetvorne i lažne ljubavi, kako se to često i iskrivljeno predstavlja u popularnoj ikonografiji, već je riječ o ondašnjem uobičajenom pozdravu osobi ili učitelju kojemu se želi iskazati poštovanje – ostat će otad upamćen u kulturnoj povijesti čovječanstva obilježenog kršćanstvom kao vrhunski i nepatvoreni znak izdaje i vjerolomstva.

Nepovjerenje i mržnja kršćana spram Jude i mogućnosti njegova pokajanja i iskupljenja bit će tolika, te će mu zanijekati i iskrenost njegova pokajničkog čina – samoubojstva, odbrusivši mu vjerojatno istim riječima kao i zajmodavci Isusove krvarine: ”Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!” (usp. Mt 27, 3 i dalje).

Lik Jude Iškariotskog – tog neizostavnog, ali i duboko tragičnog lika u pripovijesti Isusove muke, a time i cijela naknadna povijest kršćanskih negativnih predodžbi o njemu, upravo najrječitije govore o našim najdubljim kulturološkim strahovima vezanim uz prijateljstvo, izdaju i problem zla.

O tome svakako preporučujem pročitati zanimljivu i vrlo prijemčivo pisanu studiju Petera Stanforda, ”Judas. The most hated name in history” (Berkeley: Counterpoint, 2015.), koja nudi kratki pregled dvotisućljetne povijesti naših najznačajnijih kolektivnih predodžbi i negativnih idealizacija tog neslavnog kršćanskog anti-apostola.

Mogli bismo se stoga našaliti, te u duhu danas iznimno popularnih ”#MeToo” pokreta i tendencija ustvrditi kako u kršćanskoj povijesti – koja je često bila sve drugo, samo ne samoprijegorna! – gotovo da i nije bilo onih koji bi zbog njegove tragične uloge složno i uglas vikali: ”Svi smo mi Juda Iškariotski!”

Naime, općenita je ljudska tendencija – za to vam nije potrebna diploma iz teorije uživljavanja – poistovjećivati se s pozitivnim, a ne negativnim likovima. Ili, kako je to lijepo sročio Manuel Vilas u ”Ordesi”, ”Odrješenje je nesupstancijalno i lako se zaboravlja. Pamtimo samo osuđujuće presude. Odrješenja ne pamtimo, takvi smo mi, ljudska bića”.

Ali zatajenja i pronevjere očekivanja upravo su naličje cjelokupne pripovijesti o Isusu, kojega kršćani još smatraju i mesijom, pomazanikom. Uostalom, nije li u biblijskom smislu ”sveta povijest” upravo to: na jednoj strani povijest izdaje, zatajenja i odbacivanja, a na drugoj povijest vjernosti, potvrđivanja i prihvaćanja?

Lik Jude Iškariotskog – tog neizostavnog, ali i duboko tragičnog lika u pripovijesti Isusove muke, a time i cijela naknadna povijest kršćanskih negativnih predodžbi o njemu, upravo najrječitije govore o našim najdubljim kulturološkim strahovima vezanim uz prijateljstvo, izdaju i problem zla

Ne suočava li nas, naime, već na početku Isusova javnog djelovanja, kada do njegovih dopiru i prvi glasovi o njegovu ”mahnitanju”, da će se Isusa najprije odreći upravo njegovi najbliži, najuža obitelj i rodbina?

”Tko je majka moja, tko li braća moja?” upitat će se time nimalo razočarani Isus. Ako već nije riječ o retoričkom ili kaverznom pitanju, ono izražava i duboku Isusovu svijest i sud o prijetvornosti i nestalnom karakteru ljudske odanosti. ”Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka” (Mt 12, 50), nedvosmislen je u tom pogledu Isus.

Naknadni ”desant” i pozlata tradicije na nemilu svijest obiteljske izdaje i zatajenja, odnosno svakovrsno nastojanje da se u Isusovoj biološkoj majci Mariji vidi samo i isključivo bezgrešna Bogorodica, odnosno nastojanje koje će od njegove biološke braće i sestara (kojima će prethodno, valjda iz naknadne vlastite osvjedočenosti u malu snagu, nestalnost i nepodesnost bioloških veza za svetu povijest, kršćani odreći bilo kakvu biološku povezanost s Isusom), ali i od njegovih prijetvornih i nelojalnih sustolnika, učiniti samo uzorne i nasljedovanja vrijedne, upravo najvjernije i najodanije Isusove sljedbenike, vodi nas do samoga središta i istinske tragičnosti međuljudskih odnosa, koji se prvenstveno temelje i iskazuju upravo potvrđivanjem ili pronevjerom odnosa uzajamnosti i povjerenja.

Činjenica da je izdajica Juda također vršio Božju volju, odnosno da se po njegovom ”zatajenju” zbio jedan od najznačajnijih činova kršćanske teodramatike, nije mu bila od pomoći kako bi prema ljudskim mjerilima bio pribrojen boguugodnima.

”Nije li i Kain izabran?” – baca nam retoričkim pitanjem rukavicu u lice Péter Esterházy, i dodaje: ”Biti opečačen” [= kao brautoubojica, kao izdajnik, op. E. Š.) također je znak”.

Otuda je i lako razumjeti zašto je svaki izdajnik nakon Jude osuđen na život bez duhovne domovine i zavičaja, odnosno izdajica je – kako to reče i Margret Boveri – uvijek onaj ”bezdomni” (njem. heimatlos), ali jednako je tako i svaki onaj koji pretendira na mesijanstvo – bilo s božanskim pokrićem, ili bez njega – upravo onaj koji prije ili kasnije ostaje sam, napušten od svojih prijatelja.

Odatle i Judina važnost za razumijevanje našeg vlastitog doživljaja sebstva, odnosno za kritičko preispitivanje dosega i granica osobnog integriteta, nezabludivosti naših moralnih predodžbi ili, jednom riječju, za zdravlje naših moralnih orijentacija.

Ili uzmimo, primjerice, slučaj Petra – ”Stijene” na kojoj će Isus sagraditi svoju Crkvu i koju, prema Isusovim riječima, ”ni vrata paklena neće nadvladati” (usp. Mt 16, 18).

Nakon što su u Cezareji Filipovoj proćaskali o onodobnim ”tabloidskim” predodžbama o identitetu Sina Čovječjega, odnosno o tome da u narodu jedni govore da je to Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a treći da je Jeremija ili neki od proroka, Isus svojim učenicima upućuje odlučno pitanje: ”A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15).

Nakon njihove nedvosmislene potvrde i nepokolebljivog očitovanja vjere u Isusov božanski identitet, Isus im prvi puta naviješta svoju muku i uskrsnuće.

Čitamo posljednjih dana kako se pomalo rastače intimni krug oko patrijarha Porfirija. Ne zanima me ono što se zbiva izvan toga kruga – to je svakako za drugu priču i analizu, ali činjenica je da među onima koji su sada najzauzetiji u njegovu cipelarenju ima i takvih koji su do jučer s njim umakali u istu zdjelu, a koji sada najglasnije viču: Raspni! Raspni!

Evanđelisti Matej i Marko pritom nimalo ne štede apostola Petra, jer – za razliku od evanđelista Luke – ne propuštaju primijetiti kako Petar odvodi Isusa na stranu, odnosno pokušava ga od takvoga ishoda poštedjeti i odvratiti, kao da mu hoće reći: ”Što ti je, Isuse, ne budali! Mani se ćorava posla!” (usp. Mk 8, 31 i dalje), na što mu Isus prijekorno i vrlo otvoreno odgovara: ”Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko” (Mk 8, 33).

Odmah nakon toga uslijedit će i parenetični dio o uvjetima i zahtjevima učeništva. Pored govora o potrebi ”gubljenja” vlastita života, Isus zaključuje svoju besjedu gorkim, ali – kao što će to kasniji događaji pokazati, i vrlo trezvenim – uvidom u ozbiljnost i istinsku dinamiku odnosa uzajamnosti i prijateljstva: ”Tko se zastidi mene i mojih riječi … njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima” (Mk 8, 38).

Nešto kasnije, za stolom posljednje večere – nakon što su prethodno otpjevali ”Bože pravde”, i gdje su, zaneseni aromama gorkih trava, beskvasnoga kruha i rujnoga vina snovali tisućljetnu viziju kršćanske Kominterne – Isus će im progovoriti tumačenjem riječi proroka Zaharije (jer ”poznaje” one koje je izabrao!): ”Svi ćete se sablazniti! Ta pisano je: Udarit ću pastira, i ovce će se razbjeći” (Mk 14, 27).

Petar, prvak apostola, gugutat će mu na putu prema Maslinskoj gori: ”Ako se i svi sablazne, ja neću!” (Mk 14, 29).

Isusov odgovor već i sami znate, ono o pijetlu i trostrukom zatajenju, na što mu taj isti Petar – valjda zbog jakosti bliskoistočnog dingača, što li? – kategorički izjavljuje: ”Bude li trebalo i umrijeti s tobom – ne, neću te zatajiti!” (Mk 14, 31).

Evanđelist samo trijezno dodaje da su jednako tako govorili i ostali Isusovi sustolnici.

Vjerujem da vam je nastavak priče poznat, ali vrijedi podsjetiti da od tih dvanaest ”izabranih” (minus Juda!) nema niti jednoga pod Isusovim križem. Neće ih biti ni tamo na Isusovu grobu s Marijom Magdalenom, Marijom Jakovljevom i Salomom, kojima će naknadno odreći, odnosno ”zanijekati” pravo apostolstva.

Često se, naime, u životu zatječem u poziciji Jude, a rijetko ili nikako u poziciji Isusa. Više izdajem no što sam izdan, tako da je za mene i sama pomisao da raspolažem nečim ”isusovskim” krajnje odbojna i blasfemična.

S vlastitim ocem i rodbinom, primjerice, nisam pošteno progovorio već nekoliko godina, jer me smatraju izrodom, nekom vrstom balasta i obiteljskom petom kolonom, kolaboracionističkim šljamom.

S druge strane, vlastitom vjenčanom kumu – s kojim prijateljujem gotovo čitavo djetinjstvo i adolescenciju! – nemam snage reći što me zapravo boli i što mi u našemu odnosu smeta; radije biram nutarnju Hakeldamu, nego da hinim Golgotu!

Priznajem: nije to bogzna kakva reputacija za izigravanje moralne vertikale! Ali već spomenuta metoda uživljavanja (”Prije nego što donesete presudu, prošećite pet tisuća kilometara u tuđim mokasinkama”), koja se tako uspješno koristi i u tumačenju osnovnoškolske lektire, može mi poslužiti kao ogledni okvir, odnosno kao metodička vježba za preispitivanje vlastite savjesti.

To je, uostalom, i jedna od funkcija narativne metode tumačenja: pokušaj se uživjeti u situaciju i likove, odnosno osjećaje i misli onih o kojima pripovijest pripovijeda! Nemjerljivo je utješnije i zahvalnije zaigrati na Isusa, negoli na Judu.

Ne suočava li nas, naime, već na početku Isusova javnog djelovanja, kada do njegovih dopiru i prvi glasovi o njegovu ”mahnitanju”, da će se Isusa najprije odreći upravo njegovi najbliži, najuža obitelj i rodbina?

Jasno, sve ovo je samo parabola na temelju konkretnog slučaja.

Naime, čitamo posljednjih dana kako se pomalo rastače intimni krug oko patrijarha Porfirija. Ne zanima me ono što se zbiva izvan toga kruga – to je svakako za drugu priču i analizu, ali činjenica je da među onima koji su sada najzauzetiji u njegovu cipelarenju ima i takvih koji su do jučer s njim umakali u istu zdjelu, a koji sada najglasnije viču: Raspni! Raspni!

Neki od njih pritom potežu i teške evanđeosko-moralizatorske invektive, tipa ”Isus bi učinio ovo, ili Isus bi učinio ono” – ne treba ih imenovati, sami će se prepoznati!

Ne pada mi, naime, napamet od Porfirija činiti Isusa, jer on i sam redovito ističe kako su drugi uvijek Bogu bliži od njega, ali ne mogu ne zamijetiti da je ova zgoda zapravo iznimno zanimljiva studija slučaja, ali jednako tako i vrlo gadljiv sajam taštine.

I dok nam je već od ranije znano da je za hrvatsku desnicu najbolji Srbin mrtav Srbin, ova zgoda nam pomaže razumjeti i to, da je za pojedine pripadnike hrvatske nazoviliberalne ljevice najbolji upravo imaginarni, odnosno nepostojeći Srbin. Onaj kojega nikako ne vidiš i ne čuješ, koji ne smeta i koji ti se nikako ne smije razotkriti kao obični, grešni čovjek.

Najgori je zapravo Srbin onaj koji se ne uklapa u naše unaprijed osuđujuće presude.

Jer takvi smo, uostalom, mi ljudi – pamtimo samo osuđujuće presude, nikako ne i odrješenja. Ako ti je kojim slučajem Srbin prijatelj, tim gore po prijateljstvo!

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply