Centimetar nepravde

Objavljeno: 20.09.2021, 13:03h

Mogućnosti je mnogo i, uz sve pohvale za ono što je učinjeno za osobe sa invaliditetom, kritika ne treba da stane dok se poslednji centimetar ne poravna.

Invaliditet – kako to ograničavajuće zvuči. Svaki pojam, uskladišten u našem mozgu, vezan je za kontekst u kojem nam je predstavljen, a invaliditet je u skorijoj prošlosti bio razlog za skrivanje. Ne iznenađuje, onda, da tu riječ vezujemo za ograničavanje, jer kako kaže najuticajniji predstavnik neuropsihologije, Donald Heb – “neuroni koji se zajedno pale, spajaju se”. Takvom tvrdnjom je, ujedno, ukazao na izgradnju naših stavova, ali i na mogućnost da ih promijenimo. Pa da probamo da aktiviramo različitu kombinaciju neurona kada je invaliditet u pitanju.

Istina, aktiviraće se prvi neuron koji je spojen sa osjećajem sažaljenja i, u najboljem slučaju, željom za pomoć. Međutim, najpoželjnija pomoć bi, u slučaju invaliditeta, bila ona dugoročna. Rezultat takvih misli i ideja su brojne aktivnosti, preduzete u cilju olakšavanja života osobama sa invaliditetom i njihovog uključivanja u društveni život, što nam ljudsko dostojanstvo nalaže. Rezultat takvih napora zavisiće od toga da li zaista ljudsko dostojanstvo stoji iz toga ili samo novi štrik u procesu pristupanja Evropskoj uniji. A par pristupnih rampi za osobe sa invaliditetom, u Podgorici, vas natjeraju da se zapitate ko ih je radio i sa kojim ciljem?

Uzmimo za primjer osobu koja je u kolicima i koja, kao i svi mi, koristi javne trotoare i ulice. Bezbroj je prepreka na njenom putu. Neke od njih, u žurbi, ni ne primijetimo, jer su nam sitne svega jedan centimetar, a osobama u kolicima krupne isto toliko. Naročito onima koji sami pokreću električna kolica, koja, zbog njihove težine i ličnog invaliditeta, nisu u stanju da se samostalno prevezu preko takve prepreke. Zato bi svaka pristupna rampa, a posebno ona betonska, trebala da se završi  tako da njene donje ivice nisu vidljive ni jedan centimetar, već u ravni sa površinom na kojoj se nalaze.

Istina, ima i takvih u našem glavnom gradu (Podgorica) i vjerovatno će odrediti putanju osobe koja se kreće u kolicima. Toliko prečica i utabanih puteva, koji se kao kateta naslanjaju na spoljašnje ivice trotoara, dokaz su da volimo da skrenemo sa putanje, pa i kada se ispred nas pružaju brojni putevi do određene destinacije. Takve prečice dodatno je utabala i želja da što prije stignemo, kao i strah da ne zakasnimo, što je svojstveno svim ljudima. Međutim, osobe u kolicima nemaju takav luksuz, već se može reći da je luksuz kada imaju prilagođene pristupne rampe na svom putu.

Izgradnja ovakve rampe nije prezahtjevan građevinski poduhvat. Tri piramide u Gizi izgrađene su tako da su u međusobnom odnosu u Pitagorinom trouglu, pa vjerujem kako se uvijek može naći računica za željenu konstrukciju. Takvu preciznost može usloviti jedino jasno definisan cilj objekta iza kojeg, opet, stoji razumijevanje značaja njegove namjene.

Ekonomski uspješne države pametno koriste sve svoje resurse, a svedemo li takvo razmišljanje na pojedince, shvatićemo da imamo resursa na pretek. Uz pretpostavku da smo svi svjesni snage ljudskog uma i svake vještine posebno, možemo dalje razgovarati o izgradnji uspješnog društva u kome svi doprinosimo zajedno. Osobe sa invaliditetom pored njega imaju i vještine, pa se ne bi smjeli fokusirati na sam invaliditet jer sa stanovišta praktičnosti nismo blizu rješenju koje zadovoljava ljudsku potrebu, a to je da iskoristi svoj potencijal.

Fokusom na njihove vještine aktiviramo gore pomenute neurone, koji se spajaju sa željom da im se maksimalno olakša tehnički pristup svemu, jer samo na taj način se udaljavamo od invaliditeta kao prepreke. Dodatno bih napomenula da, često, jedna vrsta invaliditeta izoštrava ostala čula i vještine u naporu da se prevaziđe takav nedostatak, pa, opet, imamo jednu dobru vještinu koja tamo negdje čeka ispred prepreke tehničke prirode. U toj situaciji smo, kao društvo, na gubitku.

Zato je važno da prilikom razmišljanja o invaliditetu iskombinujemo ove misli, što će nužno promijeniti naš odnos prema samom pojmu. Mogućnosti je mnogo i, uz sve pohvale za ono što je učinjeno za osobe sa invaliditetom, kritika ne treba da stane dok se poslednji centimetar ne poravna.

Milena RADONJIĆ

Autorka je trenutno angažovana na projektu “Podrška za život u zajednici”

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply