Autorka: Shahed Ezaydi
Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
Talibansko preuzimanje Afganistana potaknulo je mnoge, osobito u srednjostrujaškim medijima, da postave pitanje što će to sve značiti za afganistanske žene.
Takvi su nas komentatori i komentatorice požurili podsjetiti da su Talibani, kada su posljednji put bili na vlasti (od 1996. do 2001. godine) prisiljavali žene da nose burku te im uskratili obrazovanje, općenito ih degradiravši na status građanki drugog reda.
Mnogi mediji, osobito tabloidi, s veseljem su to upotrijebili kako bi pokušali opravdati upletenost Ujedinjenog Kraljevstva u rat u Afganistanu – što im je dobro došlo da potisnu na koji su se način dosad bavili seksizmom.
Istovremeno je na društvenim mrežama slika američkog aviona za evakuaciju, naizgled punog afganistanskih muškaraca, izazvala javnu osudu. Brojni su komentatori ustvrdili kako slika implicira da afganistanski muškarci nisu imali problema za sobom ostaviti svoje sunarodnjakinje, uzimajući to čak i kao dokaz inherentne mizoginije Islama. Naravno, avion je bio pun muškaraca zato što je SAD u svojim evakuacijskim nastojanjima prioritizirala one koji su radili za njihovu vladu, uglavnom muškarce.
Dakako, sve to služi kao primjer načina na koji se bijeli feminizam – pod čime podrazumijevam ekskluzivističku granu feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bjelačku zapadnu optiku – koristi, kao što je oduvijek bio korišten, ne bi li se opravdalo kolonijalno i imperijalno nasilje sa Zapada.
Promatrajući situacije poput ove u Afganistanu kroz takvu optiku u konačnici ignoriramo širi politički kontekst, koji je zapravo krucijalan za razumijevanje takvih konflikata.
Štoviše, takvim redukcionizmom SAD-u se omogućava da se oslobodi krivnje za desetljećima dugu intervenciju u regiji, kao i za ulogu koju su imale u formiranju Talibana tijekom 1990-ih.
Osim što osujećuje našu sposobnost da analiziramo imperijalne intervencije, bijeli feminizam je povijesno bio korišten kako bi ih se opravdalo, artikuliranjem kolonijalnog nasilja u jeziku oslobođenja žena. Upravo se to dogodilo kada je SAD izvršio invaziju na Afganistan.
Tada su bijele žene masovno osudile tretman njihovih afganistanskih „sestara“, a prva je dama Laura Bush održala sada već zloglasni govor na američkom radiju, u kojem je osudila „tešku represiju i brutalnost koje se provode nad ženama u Afganistanu“, tvrdeći kako zbog „nedavnih [američkih] vojnih postignuća žene više nisu zarobljenice u vlastitim domovima“.
Premda je nedvojbeno bitno govoriti o pravima afganistanskih žena, ne možemo ostati slijepi na način na koji se ta prava koriste kako bi se opravdao imperijalizam i kolonijalizam. Nemoralni pohod predstavlja se kao akcija spašavanja.
*Shahed Ezaydi je nezavisna novinarka koja piše za Vice, openDemocracy, Tribune i gal-dem.
0 Comments