Danas je Svjetski dan prevencije samoubistva – biram da živim!

Objavljeno: 10.09.2021, 18:18h

A šta raditi kad neko koga volite ima takve misli? Pitajte kako je, budite tu i ne opterećujte osobu svojom brigom jer se ne radi o vama…

Autorka: Maša Elezović

Nisam nikad pisala na ovu temu iako mi je bliska i vjerujem da je važno pričati o njoj. Nisam pisala jer se bojim da ću se pogrešno izraziti, da nemam dovoljno znanja, da ću možda nekog povrijediti ili nedajbože umanjiti ozbiljnost, ali evo da pokašam… Ovo je lično moja priča i ne tražim lekcije ili rješenja (hvala vam na želji da se pomogne, ali to nije takav post), pišem u nadi da će nekom značiti da pročita moju malu ispovjest.

Samoubistvo je za mene uvijek opcija, otvorena i beskrajno utješna. Ultimativno escape dugme. Pritisneš ga i puf, sve nestane. Kad mi je baš teško, kad počne život da me guši, kad osjetim da nikad više neće biti bolje (iako mi iskustvo pokazuje da uvijek bude bolje), ja isplaniram svoje samoubistvo. U glavi obavim svu logistiku, gdje, kako, šta sve moram da sklonim, sredim, namjestim, kako bi onima koji ostaju bilo lakše. Dam sebi dozvolu da odem i bude mi lakše… Ne ubijem se (što se da vidjeti iz priloženog). Naučila sam vremenom da tu svoju očajničku potrebu za oslobođenjem kontorlišem i da ona radi u moju korist. Samo postojanje te opcije mi omogućava da to što sam još uvijek živa bude moj izbor.

Ali nije oduvjek bilo tako, pubertet sam jedva preživjela. Nekoliko puta sam bila na ivici i stvarno se smatram srećnom što sam još uvijek tu, što sam preživjela samu sebe. A bilo je baš bolno i danas kad na ulici vidim pubertetlije koji se kriju u prevelikim majicama, koji prekrivaju lice kosom i dugim rukavima pokrivaju ožiljke dođe mi da ih zagrlim i kažem “biće ok, vjeruj mi, izdrži samo još malo”. A ono što treba izdržati je te svakodnevne eksplozije emocija, misli, tu užasno bolnu metamorfozu iz djeteta u nešto drugo. Dok stvarnost pritiska spolja i nameće kalupe, a iznutra sve pršti, suština čezne bude intenzivno voljena, da nas roditelji i prijatelji vole, a ponajviše da volimo sebe same.

Ja sam pred kraj tog puberteta shvatila da ću jedino sa samom sobom provesti cio život i da mi je najlakše da se zavolim. Ne uspijeva mi uvijek, ta ljubav često nije bezuslovna, ali radim na tome. Vjerujem ljudima koji me vole, idem na terapiju, trudim se da prepoznam toksične modele koje mi je društvo nametnulo, plešem, meditiram i pričam kad nisam ok. Mnogo mi je pomogla promjena paradigme kad je samoubistvo u pitanju, kad sam dozvolila sebi da ga posmatram kao izbor na život, a ne izbor na smrt. I eto, do sad se nisam ubila (niti ću 😉 )

A šta raditi kad neko koga volite ima takve misli? Pitajte kako je, budite tu i ne opterećujte osobu svojom brigom jer se ne radi o vama. Pošaljite smiješni klip, preporučite film, izvucite osobu iz kuće na kafu, ne optužujte da traži pažnju, jer traži pažnju da bi dobila pomoć. I pričajte o svojim sjebovima i normalizujte odlazak na terapiju. I grlite tinejdžere i prijatelje i porodicu i mačke i pse. Grlite svakog, nikad dosta zagrljaja.

Eto toliko.

Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na autorkinoj FB stranici. Prenosimo ga uz njenu saglasnost.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply