U Crnoj Gori se psuje, prijeti i pale se gume u ime Krista?

Objavljeno: 08.09.2021, 07:35h

Nasilnik je postao Đukanović opravdavajući nasilnike. Poticatelji nasilništva su bili i ovi intelektualci poput Nikolaidisa. Tačka.

Autor: Drago Pilsel

Kako možeš podržavati tog fašista Porfirija? Dokle ćeš visjeti četnicima iz guzice?

Otprilike je to sažetak mnogih poruka koje sam dobio kako se približavao datum ustoličenja novog mitropolite crnogorsko-primorskog Joanikija i odmah nakon jučerašnje ceremonije na Cetinju i onog šokantnog prizora (a bilo ih je proteklih dana mnogo) – dolaska patrijarha Porfirija, Joanikija i vladike kruševačkog Davida (silaska zapravo) na poljani blizu manastira, helikopterskim desantom, okruženi specijalcima koji su se kretali kao da američkog predsjednika marinci izvlače iz Kabula ili Teherana ili Saigona, s cijevima na gotovs, šaljući jasnu sliku da su bili spremni primiti i odvratiti moguću vatru na patrijarha i pratnju, snajpersku ili drugačiju.

U redu, ekipo, ako mislite da je patrijarh Porfirije najveće đubre na planetu, ja vaše raspoloženje jednom kolumnom, čak ni sa serijom kolumni ne mogu promijeniti. Uostalom, mislim da se nema puno smisla svađati i natezati s ljudima koji nemaju elementarne religiološke kulture, a da o osnovnoj i ne govorimo. Moje je da pojasnim kako stoje stvari.

Raščistimo jednom: mogu ja biti prijatelj Porfirija, što i jesam, ali u ovim kolumnama radim ono, i to bez tjedna pauze, od travnja 1995. (tada je, u Novome listu pokrenuta ”Democroacia”), što me je vodilo i kod pokretanja Autografa u listopada 2013.: da provjeravamo činjenice i da donosimo analize i vrijednosne sudove koje oblikuju javno mnijenje.

Da sam mogao utjecati makar malo, svakako bih odvratio onog neofita koji puni Porfirijev Instagramov profil i njegova medijskog pretpostavljenog (obojica su nedorasli ovom složenom medijskom i religiološkom poslu) da ne nastupe ludo, nepromišljeno i neodgovorno i da ne pripisuju Bogu i njegovoj slavi naoružani helikopterski desant i ulazak u manastir

Dakle, ne pišem kao ”prijatelj patrijarha Porfirija”, ja se ovdje vama obraćam kao novinar s ogromnim iskustvom i, vjerojatno, kao vodeći novinar religiolog/kršćanin u regiji (pritom i solidno školovani teolog).

I radim to samo zato što me zanima istina i što je potrebno nadoknaditi golemu prazninu koja postoji kod ovdašnjih ljudi (bez obzira na nacionalnu pripadnost ili svjetonazor), koji su nevjerojatno religijski nepismeni. Ne svi, ali većina jest. I to je fenomen koji se može konstatirati i među katolicima, i među pravoslavnima, i među muslimanima, i među protestantima… Naime, malo toga kvalitetno znamo o drugima.

Tako, na primjer, dnevne novine i agencije prenose i objave ovu ili ovakvu rečenicu: ”Crna Gora odvojila se od Srbije 2006. godine no njezina crkva (malo slovo ”c”, opaska D. P.) nije postala autokefalna i pod okriljem je SPC-a što protivnici smatraju simbolom srbijanskog utjecaja na samostalnu Crnu Goru”.

Čini li vam se da ova rečenica nije problematična? Jamčim vam, vi imate problem. Više njih!

Hajmo ovo raščlaniti.

Crna Gora nema Crkvu. Crkvu nema ni Srbija. Nema je ni Hrvatska. Ustavi tih i drugih država poznaju koncept razdvajanja države i Crkve. On se uvijek ne poštuje, ali to ne znači da ne postoji pojam sekularnog.

Citat iz Ustava Crne Gore iz 2007. (čl. 14), podsjećam: ”Vjerske zajednice odvojene su od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova”.

Zatim, to što zagovaraju ljudi poput crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, koji stoji iza dobrog dijela neurednih situacija jer to koristi kao sredstvo opstajanja na vlasti, ove ili one, ”Crnogorsku pravoslavnu crkvu” (CPC), ”mitropolite” Mihaila (Miraša) Dedeića ili nekog drugog, nebitno je to sada, NE POSTOJI. Takva Crkva niti je mogla postojati 2006. pored živog mitropolite Amfilohija (pak, Đukanović ne bi nikada poveo i dovršio osamostaljenje Crne Gore bez podrške toga pokojnika) niti bi proces osamostaljenja Crne Gore značio da bi najprije Srpska Pravoslavna Crkva, a nakon toga Carigradska patrijaršija mogli dati blagoslov, odnosno tomos za određivanje ”autokefalnosti”.

Ali, neka bude barem nešto kazano. CPC, osnovana 1993., svoju autokefalnost zasniva na, kako kažu, autokefalnosti Crnogorske crkve koja je postojala prije 1918. godine, kada je Crna Gora prestala postojati kao nezavisna država i postala dio Kraljevine SHS. No Klaus Buchenau, povjesničar sa Sveučilišta u Regensburgu i autor više publikacija o religijskim zajednicama na području nekadašnje Jugoslavije smatra kako mnogi pravoslavni teolozi, koji se bave crkvenim pravom, smatraju da ”crnogorska crkva” zapravo nikada nije ni bila uistinu autokefalna.

“Za taj status nije dovoljno da neka Crkva bude samostalna u smislu da joj se nitko ne miješa u rad, već ona mora biti u stanju sama posvećivati svoje episkope – a Crnogorska crkva to nikada nije bila u stanju. Ona je doduše od 17. stoljeća sama upravljala svojom aktivnošću i nikoga nije morala pitati za dozvolu, ali se, kada je riječ o posvećivanju episkopa, uvijek morala obraćati nekome izvana – prije svih Pećkoj patrijaršiji i kasnije Mitropoliji u Sremskim Karlovcima. Ta Crkva dakle nikada nije bila u stanju obnavljati se iznutra i to je glavni argument Srpske pravoslavne crkve, kojim ona pobija da je Crnogorska crkva ikada bila autokefalna”, naglašava Buchenau (u jednoj izjavi za Deutsche Welle).

Elem, teoretski rečeno, tko bi mogao priznati Dedeićevu i ”Dukanovićevu Crkvu”. Nitko, zaista, čak ni Makedonci.

A navedimo i ovo: u Osmanskom carstvu formalizacija kroz dokumente sve do u 19. stoljeće bila je vrlo oskudna, zemljišni katastri nisu postojali. Igra li to? Naravno da igra.

A i ovo je suština Đukanovićeva manevra: pozivanjem na 1918. kao ključnu godinu za dokazivanje vlasništva nad crkvenim dobrima, crnogorska država (Đukanović i ekipa, naime) se miješa ne samo u pitanje crkvenog prava i problem uspostavljanje autokefalnosti, već i otvoreno postavlja pitanje vlasništva nad materijalnim dobrima koje SPC sada koristi, s namjerom da ih preuzme. “To je u jednoj pravnoj državi apsolutno nedopustivo” (Buchenau).

Premda poznajem kanonsko pravo i kod katolika i kod pravoslavaca, mislim da nije potrebno da ponovim što sam već pisao kada se Đukanović zakonom bio namjerio na imovinu SPC-a. Naime, kako se, kojom procedurom i nakon kakvih pretpostavki danas dolazi do crkvene ”autokefalnosti”, ama bilo gdje na svijetu.

Crnogorski nacionalisti, doduše, imaju pravo smatrati da im se mora vratiti nacionalna Crkva, baš kao što nostalgičari NDH, makar to govorili i nad jamama u kojima leže kosti žrtava partizana (imam i ja takvog nestalog, u kolovozu 1945., mamina strica Karla), zagovaraju Pavelićevu ”Hrvatsku pravoslavnu crkvu”, ali druga je pjesma kako da nacionalisti koji pale gume i bacaju kamenje na policiju, mašući crnogorskim zastavama, ostvare te svoje anakrone i mitomanske snove.

Meni je žao svih žrtava srpske okupacije Crne Gore nakon Prvog svjetskog rata, i inače (pravoslavni u Crnoj Gori, procentualno, najveći su stradalnici komunističke represije nakon Drugog svjetskog rata) kao što mi je žao svih žrtava rata i poraća, ondašnjeg i ovog devedesetih (među njima je i moj rođeni brat Branko), ali niti ćemo obnavljati Austro-Ugarsko Carstvo niti NDH niti SFRJ niti će se u Crnoj Gori vratiti vlast države nad Crkvom (1851.-1878. najizrazitije) niti ima budućnosti u tomu da likovi koji su, kao Đukanović, vladali dok se gađalo po Dubrovniku, dovodilo ljude u Morinj i razarao jug Dalmacije, određuju što Crkva (Božja, kako reče patrijarh Porfirije jučer na Cetinju kod samog ustoličenja) ima biti.

Đukanović ne razumije elementarne stvari. Na primjer, on (a objasnili smo mu to) nema u opisu radnog mjesta ulogu da ”stvara Crkvu”, bilo koju.

Ne razumije te stvari ni pisac Andrej Nikolaidis koji kaže ovako (zagrebački tjednik Novosti to nekritički prenosi, pak, Porfirija ne prenosi!): ”Kada je Joanikije, nakon što je Crnogorcima oduzeto 600 manastira (?!!!), najavio da želi biti imenovan baš u cetinjskom manastiru, onom jednom koji je ostao Crnogorcima, ovi su to shvatili ne kao prst, ne kao tri, nego kao svih deset prstiju u oko. To je brutalna, najveća moguća provokacija”.

Pustimo ”finese” koje ovaj religiološki nepismen crnogorski pisac brka (imenovanje i ustoličenje, npr.), priča kako je Porfirije u službi velikosrpske ideje i kako preko mitropolite Joanikija Aleksandar Vučić želi ukinuti državu Crnu Goru, ma od koga bile servirane, su toliko idiotske da se grozim što ih ovdje moram navoditi.

Nisam slijep i ne pravim se da ne vidim da ima mnogo srpskih nacionalista koji ne priznaju Crnogorce i ne mire se s Republikom Crnom Gorom (neka usput bude rečeno: za razliku od mnogih nedavno probuđenih Crnogoraca, ja sam bio u crnogorskom parlamentu u svibnju i 3. lipnja 2006.), ali ti ljudi su na istoj razini kao i Đukanović kada (jučer) kaže da su ”zvona koja su se mogla čuti nakon intronizacije i koja su trebala biti zvona u čast novog mitropolita SPC-a na Cetinju, zapravo prije bila zvona upokojenja misiji SPC-a i Cetinjske mitropolije u crnogorskom prijestolnom gradu”. Isto je to granje, premda drugo pakovanje.

Drugo je pak dozvoljeno politološko ili kulturološko pitanje: jesu li Crnogorci dogotovljena i konsolidirana nacija? Među stručnjacima tu postoje dvojbi. U svakom slučaju, CPC je politički projekt koji nije uspio. Nisu sposobni čak niti održavati jednu vrlo jednostavnu web stranicu, a kamoli da upravljaju sa 600 otetih manastira o kojima bulazni Nikolaidis.

Potrebno je pojasniti što se jučer, s crkvenog stajališta, dogodilo. K tomu se pitam: zar se kamenje na policiju, paljevina guma, psovke, urlici, ponašanje kao kod divljaka, suzavac, gumeni meci i šok bombe događaju u ime Krista?!

Sabor Srpske Pravoslavne Crkve na zasjedanju održanom 29. svibnja 2021. izabrao je dosadašnjeg episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija za mitropolita crnogorsko-primorskog (kojom je administrirao nakon smrti mitropolite Amfilohija). Na sjednici održanoj 8. lipnja Sveti sinod SPC-a konstatira izbor i moli svećenstvo, monaštvo i vjernike mitropolije da budu vjerni gospodinu Joanikiju.

On je odlučio, kao budući suveren u mitropoliji, da bude ustoličen na tronu svetog Petra Cetinjskog u manastiru u kojem se nalazi sjedište njegove mitropolije, gospodo Đukanoviću, Nikolaidisu i ostali egzaltirani crnogorski prigovaratelji. I patrijarh je samo poslušao brata u episkopatu Joanikija i proveo odluke Sabora i Sinode.

Ne postoji svjetovna vlast na svijetu koja bi imala dopuštenje da se petlja u unutrašnje odluke Crkve, ako su one zakonite, a jesu, i nema nikakvog opravdanja za nasilne scene i napade na snage reda od onih koje Đukanović opisao kao ”mirno okupljene građane (…) koji su na odlučan i odgovoran način štitili čast i dostojanstvo svog grada i svoje države”.

Nasilnik je postao Đukanović opravdavajući nasilnike. Poticatelji nasilništva su bili i ovi intelektualci poput Nikolaidisa. Tačka.

Je li trebalo ući u taj helikopter? Mogu samo reći da, poznavajući dobro Porfirija, mogu pojmiti sav užas i nemir koji ga je obasuo kada je doveden pred gotov čin ili svjedočeći svo nasilje protiv čega se protivi kao propovjednik Evanđelja i Kristove krotkosti duha.

Je li posao patrijarha da moderira unutarnje političke sukobe kao što su oni između predsjednika Đukanovića i premijera Krivokapića? Ne, to nije njegov posao, ali on smije, on mora i on poziva na mir i na razborito ponašanje.

Je li posao patrijarha da kaže policiji kako da pročisti ceste od terorista (teror je nasilno prekidati javni saobraćaj)? Ne, ni to nije njegov posao.

A onda, kada se policija u Crnoj Gori dovede u situaciju sličnu (ne istu) kao što se dovela hrvatska policija koja je dopustila ”braniteljske” prosvjede i šatore u Savskoj, prijetnje plinskim bocama na cesti i slično, podignuti isključivo da se sruši i predsjednika Ivu Josipovića i premijera Zorana Milanovića, Porfirije procjenjuje što je manja šteta, što se mora učiniti da se ispoštuje volja Sabora, Sinode i mitropolite, stisne zube, ulazi u taj helikopter i moli Boga da ne padne krv. Bilo čija.

Porfirije i Joanikije su održali vrlo dobre govore tijekom inauguracije i mi ćemo vam omogućiti da ih pročitate u rubrici ”Abrahamova djeca”, da ih sami pročitate kako su i izrečeni, bez interpretacija.

Da sam mogao utjecati makar malo, svakako bih odvratio onog neofita koji puni Porfirijev Instagramov profil i njegova medijskog pretpostavljenog (obojica su nedorasli ovom složenom medijskom i religiološkom poslu) da ne nastupe ludo, nepromišljeno i neodgovorno i da ne pripisuju Bogu i njegovoj slavi naoružani helikopterski desant i ulazak u manastir.

Ali Patrijarh se tek mora na jesen ozbiljno pozabaviti svojom medijskom politikom i ispravno kadrovirati (što ga ne oslobađa od odgovornosti za nepromišljeno i štetno korištenje Instagrama od strane suradnika jer se to zove ”zapovjedna odgovornost”).

”Nismo došli ovdje da bilo što otmemo i ugrozimo ili ne daj Bože ukrademo, došli smo da obavimo sveti čin vašeg ustoličenja. Mir je ovdje potrebniji nego išta drugo” – rekao je patrijarh Porfirije.

Nakon ustoličenja mitropolit Joanikije kazao je da će trebati dosta vremena da se nadiđu podjele. ”Na Cetinju se moglo vidjeti dosta podjela koje su umjetno izazvane. Mi smo činili sve da ih ne bude, ali trebat će nam dosta vremena. Nisam došao da mi služe, nego da služim”, dodao je Joanikije.

Bit će, dakle, potrebno da se pusti Joanikija da služi. A jasno je rekao, i u tome ga je patrijarh potvrdio, da je poslan služiti svoj braći i sestrama u Kristu, ne pitajući tko je tko.

Ja ne bih tako brzo zaključio, kao neki crnogorski nacionalisti, da Joanikije nije sposoban i u novoj se službi pokazati kao dostojni nasljednik apostola. Makar ga mržnja mnogih trošila i usporavala.

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply