Čudovišta iz ormara: Talibani kao imperijalno strašilo

Objavljeno: 25.08.2021, 07:32h

U narednim sedmicama ćemo uglavnom čuti Afganistance čije su karijere skovane u ratnoj industriji “brige“, koja je porodila vampirsku industriju pomoći, obje posvećene održanju afganistanske ovisnosti, čak i kada pričaju o osnaživanju, obrazovanju i napretku žena (Foto: hindustantimes.com)

Autorice: Sahar Ghumkhor, Anila Daulatzai

Dvadeseta godišnjica “rata protiv terorizma“, koji je počeo invazijom na Afganistan 2001. godine, obilježena je povlačenjem američkih četa i “povratkom“ talibana u Kabul. Na neke načine se vraćamo u 2001. godinu, a na druge nema povratka, budući da je američki rat protiv terorizma usmrtio više od 800.000 ljudi i raselio oko 37 miliona osoba.

Događaji od proteklih nekoliko dana donijeli su nam niz hitnih pitanja. Kako bismo trebali interpretirati događaje u Afganistanu? Kako se izražava solidarnost s Afganistancima i koji oblici pordške bi trebali biti napušteni? (Možda bi bijele liberalne feminističke suze/strahovi za afganistanske žene, koje i dalje opravdavaju američko imperijalno nasilje, bile dobar početak.)

Američka imperija i bjelačka nevinost

Da li afganistanske kampanje na društvenim mrežama da se #SanctionPakistan (sankcionira Pakistan) zamagljuju ulogu američke imperije i nenamjerno usvajaju bjelačku nevinost? Kampanja #SanctionPakistan se opravdano organizira protiv desetljeća pakistanskih politika pružanja materijalne podrške talibanima, zlobno rasistički tretirajući afganistanske izbjeglice, i ostavljanja svoje paštunske i Baloch populacije da podnose talibansko nasilje koje odobrava država, ali da li ovo oslobađa američku imperiju?

Naravno, izvještaji o Afganistanu, dok dođu do naših ekrana, već su provučeni kroz narative koje ga čine poznatim ljudima – drugim riječima, već je pročitan za nas. Nasilje se čini prirodnim za njegov pejzaž i karakter njegovih ljudi i predstavljeno je kao još jedna faza, jedno od mnogih nasilnih poglavlja.

Ali, javna konfuzija u vezi toga šta se događa ukazuje na sve veću želju za analizom događaja, a ne njihovim pukim prepričavanjem, koja zahtijeva postavljanje teških pitanja i preispitivanje pretpostavki koje su u osnovi preovladavajućih paradigmi o Afganistanu.

Mi nudimo načine da shvatite Afganistan drugačije, svjesne koliko je nestalna ova želja za zanjem. Dok pišemo s Afganistancima, ono što sada pišemo nije za Afganistance. Ne samo da to nije ono što im je sada potrebno, to nije ništa što neelitni Afganistanci već ne znaju, dok su oni u elitnim redovima sada previše zaokupljeni svojim investicijama i ratnim profiterstvom da bi obratili pažnju.

Antiimperijalna analiza

Kao učenjakinje posvećene beskompromisnoj antiimperijalnoj analizi, koje proučavaju “rat protiv terorizma“, mi stojima uz druge u suočavanju sa zastrašujućim zadatkom nuđenja kritičkog teoretiziranja Afganistana danas, koji ne dodaje još jedan nivo izdaje afganistanskog naroda. Dominacija geopolitike državništva i razvojnih pristupa udružena s preovladavajućom bjelinom afganistanskih studija, međutim, doprinosi onome što smatramo i doživljavamo kao dugogodišnju duboku krizu znanja o Afganistanu.

Šta bismo mogle reći u ovom trenutku “vanrednog stanja“ što bi moglo rekalibrirati senzibilitete i razumijevanje za one koji su otvoreni za rekalibriranje? Gdje su bili trenuci “vanrednog stanja“ u protekla dva desetljeća? U protekla četiri desetljeća? Je li trebamo vjerovati da je proteklih 20 godina rata i strane okupacije bilo samo dobro za Afganistance? Taj je suverenitet tek sada izgubljen?

Talibani spinuju lakoću s kojom su zauzeli Afganistan u proteklim danima kao pokazatelj njihove popularnosti. Evropa i SAD spinuju ovu situaciju kao onu u kojoj su Afganistanci loši borci, kojima su falile odanost i koji su se predali, ostavivši oružje i vozila voljno talibanima. Ko će reći da su Afganistanci naprosto umorni od umiranja za rat koji nije, i nikada nije bio, njihov rat?

Svjedočili smo u ovoj bujici zanimljivom zaokretu ka ranijim odbranama za neodbranjivu invaziju i “rat protiv terorizma“ koji je pokrenula. Romantizirani prikaz strane okupacije pruža varljive indikatore djevojčica u školi, žena koje rade (kao da to samo nešto pokazuje) ili radost slušanja muzike, praćenja mode ili voženja skejta.

Izbrisana u ovoj sentimentalnosti je činjenica kako su Afganistanci podvrgnuti nivoima nasilja u obliku “humanitarizma“. Zapravo je početni čin nasilja američkog rata – invazija u oktobru 2001. godine – predstavljen kao čin brige.

Insistiranje na ovom sekundarnom rezonu za rat ponovno se pojavljuje kod afganistanskih komentatora i zagovornika razvoja, izjavivši da su američko povlačenje “izdaja“ i “razočarenje“. Optužba da se dijeli s odgovornošću izdaje internalizirani paternalizam: upravljanje nad domicilnim stanovništvom koji to samostalno nije u stanju.

Iskustva Afganistanki

Kako bismo ilustrirali ovaj zapetljani presjek humanitarizma, progresa i nasilja, referiramo se na dugoročna istraživanja na terenu jedne od autorica ovog članka. Ovo istraživanje, od 2006. do 2012. godine, uključivalo je praćenje udovica na mjesečnu podjelu pomoći širom Kabula.

Žene koje su se oslanjale na pomoć u hrani morale su se takmičiti jedna s drugom za nedovoljnu humanitarnu “brigu“. Broj udovica kojima su pomagali je smanjen i u konačnici ukinut, budući da neoliberalna pomoć povezana s okupacijom zahtijeva da pomoć bude pretvorena u rad i vremenom su prislili udovice da rade fizičke poslove za osnovnu hranu.

U apsurdnoj, kafkijanskoj vježbi, udovice su morale dokazati da zaslužuju pomoć odgovaranjem na ista pitanja koja su im postavljana svaki mjesec. Iznova je od njih zahtijevano da nabrzinu prepričaju svoj život, potvrdivši da su ostale bez muževa – što je bio mjesečni performans njihovog statusa udovica.

Kako su programi pomoći nastavili smanjivati cifre korisnike, udovice su primijetile da nisu svi slučajevi udovica smatrani jednakim: “Svhatile smo da ako im kažemo da su nam talibani ubili muževe, dobit ćemo pomoć. Mi nismo korisne i njih nije briga ako im kažemo da su Sovjeti ubili naše muževe, ili ako su nam muževi poginuli u Kabulskim ratovima 1990-ih, ili ako su nam muževi umrli mladi od neizlječivih bolesti, ili od stresa. ili od upotrebe heroina… Njima je samo bilo stalo ako su nas talibani učinili udovicama“, kazale su ove žene.

Dvije žene su osmislile upečatljive iako fiktivne priče o tome kako su im talibani ubili muževe. Tražile su pomoć u matematičkoj strani priče, da bi se sve uklopilo – godine kada su tvrdile da su im muževi umrli podudarile su se s godinama njihove djece… – tako da su smrti njihovih muževa od talibana bile kredibilne.

Bilo je 17 godina, najmanje, nasilja i rata prije talibana, a ipak trajanje nasilja koje su afganistanske žene iskusile bilo je nebitno za imperijalne humanitarce, jer su ih oni “spasili“. Lične i društvene historije nasilja su izbrisane i samo je priznato nasilje od talibana. Žene koje su ostale udovice u četiri desetljeća serijskog rata morale su izmijeniti svoje intimne historije s ratom i nasiljem samo da bi bile podobne da se okoriste od “brige“ okupatorske sile.

Mi dajemo ovaj primjer ne da bismo oslobodile talibane krivice, niti da bismo sugerirale kako ova oružana grupa nije stvarni autor nasilja ili, preciznije, da sugeriramo da je priča o tome kako talibani od žena prave udovice proračunata fikcija. Talibani ubijaju, čine žene udovicama i radit će to opet. Talibansko nasilje, međutim, ne može se gledati kao patologija.

Njihovo nasilje je “normalna“ manifestacija izuzetno nenormalnih globalnih spletki i izdaje od niza aktera – nabrajamo samo najznačajnije: SAD, Pakistan, Saudijska Arabija, Kina, Izrael, bivši Sovjetski savez, Velika Britanija, Evropa i afganistanski lideri i komandanti marionete, koji su svi učestvovali u kreiranju uslova mogućnosti da se ogromno nasilje obruši na Afganistance.

Porijeklo terora?

Uznemiravanjem globalnog oblika porijekla terora postalo je moguće provincijalizirati ga, lokalizirajući krivicu za teror u zone/mjesta koja su se mogla bombardirati, kao što je slučaj s Afganistanom. Talibani su ostatak ovih globalnih spletki, a ipak ih nadilaze. To je monstuozno, jer se ovdje materijalizira kumulativna podmuklost neobuzdanog svijeta. Afganistanci, bez sumnje, ne trebaju biti odgovorni za talibane ili talibanima.

Kod nas je na kocki priznanje kako je izvjesno nasilje sasvim zamagljeno, čak i izbrisano, kada su talibani prisutni. Udovice moraju pisati historije nasilja da bi preživjele. Zajednice su terorizirane i prema njima se odnosi kao prema kolektivnim osumnjičenim od okupacije koja je tretirala svakog Afganistanca kao potencijalnog militanta, a svaku Afganistanku kao ženu koju treba spasiti u banalnosti zla koje je moderno ratovanje.

Smrti od talibana su registrirane od našeg sada nataloženog senzornog doživljaja, kao smrtonosnije od smrti Afganistanaca u američkim napadima dronovima, od afganistanskih milicija (odreda smrti) koje je trenirala i finansirala američka Centralna obavještajna agencija (CIA), smrti Afganistanaca od kriminalnih zapovjednika, njihovih milicija i afganistanske države koja ih je prihvatila i zasigurno smrtonosnije od Afganistanca koji umiru u putu prelazeći višestruke granice, dok se suočavaju s drugom stranom iste rasističke, sigurnosne, militarizirane arhitekture od koje bježe.

“Toksična muškost“ talibanskih boraca nekako je toksičnija od neobuzdanog bjelačkog nasilja, bjelačke okupacije, bjelačke torture, bjelačkih dronova. Njihovo je nasilje koje je onostrano i, za razliku od Zapada, ono je divlje, namjerno i bez kajanja. Njihovo je nasilje koje postavlja granice između barbarskih i modernih “nas“ i “njih“.

Zašto smo došli do tog da logiku imperijalnog nasilja nad afganistanskom populacijom vidimo kao logičniju, umjesto kao jednako (ili više) nelogičnu, ili jednako (ili više) nelegitimnu, kao jednako (ili više) odvratnu od talibanskog nasilja?

Preovladavajuće teorije o talibanima nisu rasističke samo na načine da predstavljaju ovu grupu kao nasilnu patologiju, već i kao onu koju pripada ruralnim ustanicima, uvijek vraćajući talibane ruralnim konzervativnim Paštunima sa juga – neobuzdanoj nazadnoj ličnosti koja sprečava progres nacije.

To je, također, čudan obrat romantizma etnokulturalnog nacionalizma, koji locira autentičnost u one s korijenima u zemlji, a ovdje je nacija rođena u urbanom centru, gdje je modernost, a ne zemlja, udahnula život u nju.

Zapadnjačko nasilje

Kako neko može vidjeti dalje od gomila tijela globalnog rata protiv terorizma? Možemo li? Američka imperija bez sumnje želi da vidimo. Nedavni izvještaji o ratnim zločinima od australskih i britanskih vojski, koji su pokazali da je Afganistan postao polje ubijanja, kako je bijeli čovjek i priželjkivao, gestikuliraju kao kontinuiranoj moći bjelačke nevinosti, bjelačkog iskupljenja i njegovog globalnog dometa.

Zapadnjačko nasilje, da se poslužimo riječima kulturološkog antropologa Talala Asada, predstavjeno je kao nenamjerno i racionalno, uprkos njegovoj ubilačkoj stazi, i njegova namjera je uvijek pravedna. Ratni zločinci ostaju heroji.

U narednim sedmicama ćemo uglavnom čuti Afganistance čije su karijere skovane u ratnoj industriji “brige“, koja je porodila vampirsku industriju pomoći, obje posvećene održanju afganistanske ovisnosti, čak i kada pričaju o osnaživanju, obrazovanju i napretku žena. Još jedan disciplinirajući efekat na afganistanski diskurs u nastojanju da ga se čuje. Još jedno simbolično nasilje, koje utišava, čak i kada daje Afganistancima platformu.

Zapad voli svoja čudovišta koliko i slobodu. Rat o terorizmu obično se priča kao bajka, o muslimanskim ženama kao damama u nevolji i bijelim vitezovima koji se hrabro bore protiv divljaka da bi ih oslobodili. Čudovišta su odbojna koliko i fascinantna, ali u konačnici, ona maskiraju nasilje koje ih je napravilo.

balkans.aljazeera.net

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply