Kapitalna kriza

Objavljeno: 23.08.2021, 08:25h

Je li aktualna epidemija egzogena kriza, koja nema veze sa zakonitostima tokova kapitala i društvenom strukturom, je li virus za sve kriv, zapitao se još 2020. na svome blogu Michael Roberts. Ili je svijet fantazije beskonačno rastućih financijskih transakcija utemeljenih u sve jeftinijim kreditima došao svome kraju?

Autor: Srećko Pulig

U kojem smislu će pandemija koronavirusa i druge nesreće koje su nas zadesile promijeniti prirodu kapitalizma kakvu već desetljećima poznajemo? I hoće li uopće? Kapitalizam iz perspektive samorazumijevanja periodično upada u krize, ali iz marksističke perspektive on jest kriza, od svog početka pa do predvidivog kraja. Prisustvujemo li i mi sada jednom kraju? Ako već ne kapitalizma, a ono oblika u kojem smo ga poznavali? Drugim riječima, prisustvujemo li kraju neoliberalnog kapitalizma? Razni marksisti ne slažu se oko odgovora na to pitanje. Tako npr. američki politički geograf i teoretičar marksizma David Harvey govori o svojevrsnom kraju neoliberalizma. Uz tu konstataciju dodaje opreznu primjedbu da je teško spoznati svoje vrijeme u trenutku kada se ono događa. Njemu je, kaže, trebalo dvadeset i pet godina od pojave neoliberalizma u 1980-ima i ranije, personificirane u političarima kao što su bili Ronald Reagan i Margaret Thatcher, pa da 2005. napiše svoju knjigu o “kratkoj povijesti” toga fenomena.

No neke stvari su sigurne. Ako govorimo kako je neoliberalna “revolucija” bila odgovor kapitalizma na svoje imanentne suprotnosti, kako su je poveli neokonzervativci, da bi je potom učvrstili nazoviljevičari kao što je bio demokrat Bill Clinton u SAD-u i laburist Tony Blair u Velikoj Britaniji, onda možemo reći da je u tim danima taj pomak naišao na dosta široko odobravanje stanovništva njime pogođenih zemalja. Naravno da je bilo i otpora, naročito u onih koji su odmah osjetili njegovu željeznu ruku, kao što su bili kontrolori leta u Americi ili rudari u Britaniji. No javno mnijenje shvaćalo je te promjene ako već ne kao ugodne, onda u svakom slučaju kao nužne. Hoćemo reći da je neoliberalna agenda imala svoje trenutke hegemonije, kada su i dijelovi radničke klase povjerovali u njezinu iscjeliteljsku moć. Jer ona, uz sve ostalo, ima i zavodljivu crtu, koja danas izmiče identitetskim politikama u dobrom dijelu civilnih društava, a to je da se stalno govori o slobodi. Od neoliberalizma mogu, naoko paradoksalno, profitirati i “sektori” kao što su feminizam, antirasističke, ekološke i slične politike. Individualizam, duboko ucijepljen u ta društva, davao je, a i danas daje otrovne plodove.

    Ekonomisti se glože oko toga je li ekonomski utjecaj virusa “šok ponude” ili “šok potražnje”, no za nas je jasno da sve počinje ponudom, a ne potražnjom, kako bi htjeli kejnzijanci

Sve je to počelo u zemljama centra ranije, a u našoj poluperiferiji desetljeće i više kasnije, nekom vrstom nade u “narodni kapitalizam”. Pa ako i ne kanimo baš svi postati poduzetnici, svi ćemo se ponašati kao da je naš život naša “investicija”. U školovanje, u uvijek bolje radno mjesto, u dionice vlastitog ili drugih poduzeća koja su sva masovno privatizirana. Trebala nas je po glavi lupiti kriza 1980-ih, onda 1990-ih pa, nazovimo je, velika recesija 2008/9., da bi entuzijazam stanovništva počeo splašnjavati. Ljudi su, naročito oni koje se cinično naziva “radno ovisnim stanovništvom”, neki prije, neki kasnije, a neki – pa tako i u nas – nisu ni do danas, počeli uviđati da oni od tog navodnog silnog poleta kapitalizma, širenja poduzetničke klime i sličnih priča nemaju ništa. Dapače, da njihove nadnice stagniraju, da ljudi osiromašuju, ako imaju sreće postupno, a u nesrećama poput nezaposlenosti, tzv. osobnog bankrota i slično, skokovito. S druge strane, financijski sektor, špekulativni kapital općenito, besramno se napumpavao, ne zato što ga vode posebno sposobni ljudi, nego zato što je država u svakoj cikličkoj krizi spašavala upravo njega. I dok su u frakcijama same kapitalističke klase mali i nemoćniji propadali, moćni i veliki samo su se još više debljali. Danas to znamo kao frazu da široki slojevi siromašnih postaju sve siromašnijima, a tanak sloj bogatih sve bogatijim. Pa je tako i u ovoj pandemiji.

U takvoj situaciji entuzijazam i radni elan opadaju, ljudi postaju cinični, vide da se poštenim i upornim radom ne može uspjeti, pa traže druge, više oportunističke puteve. Sama ideologija, svom šminkanju usprkos, odavno je izgubila na privlačnosti. No to još ne znači da je nestala ili da je zamijenjena nekom drugom, boljom. Ne, stvari se zbog slabo artikuliranog otpora samo pogoršavaju. Ono što je bila hegemonija postalo je gola dominacija, sila države i njezinih represivnih i ideoloških aparata, koji postaju sve autoritarniji. Danas se već mnogi pitaju što je uopće ostalo od koncepta liberalne demokracije ako prisustvujemo tolikim izvanrednim stanjima, pojavi tolikih iznimaka u funkcioniranju društva i privrede kao obično. Pojave poput pandemije Covida-19 ili klimatske promjene, pa onda tzv. migrantska kriza (interes za koju na spektakularan način ovih dana podgrijavaju vijesti o izbjeglicama iz Afganistana), sve to čini se ljudima kao previše nesreće odjednom, eda bi se svi ti fenomeni mogli objasniti kao slučajni. Pa ipak ih to uglavnom ne okreće protiv kapitalizma. Eto, zgodilo se da su se problemi zgusnuli. No svi oni još uvijek za mnoge nemaju veze s kapitalizmom, s njegovim unutrašnjim proturječjima. Njih se percipira kao pojave koje su kapitalizmu izvanjske, kao “greške” koje nam valja ispravljati a da se osnovni smjer društva, a to je proizvodnja zbog profita, ne dovodi u pitanje.

Ako ekonomiste na ljevici podijelimo u ortodoksne, odnosno klasične, i heterodoksne, vidjet ćemo da se i u ortodoksnom taboru otvaraju pitanja o alternativama postojećem. Svi se kunu u novu zelenu ekonomiju, održivi razvoj, u preispitivanje uvriježenih pokazatelja uspjeha, odnosno neuspjeha neke privrede. Donosi li uprosječeni rast ili pad BDP-a od nekoliko postotaka ljudima sreću ili nesreću? Je li inflacija nešto tako grozno, kao što su nas učili, da je treba po svaku cijenu izbjegavati i sprečavati? Je li nezaposlenost najveće zlo koje se može dogoditi radno sposobnim ljudima ili je i ona bolja od “usranih” i besmislenih poslova, koje toliki moraju obavljati? Ako još malo ostanemo na tlu psihologije, izgleda kao da privredni poleti više ne usrećuju ljude, dok ih padovi, naročito drastični, bacaju u očaj.

Kako onda psihološki podnijeti pandemiju, tu neprestanu prijetnju i realizaciju izolacije, otuđenja, samoće, depresije u ionako otuđenim životima? Je li rad od kuće blagodat – a on je realna mogućnost za veliku manjinu radno sposobnih – ili prokletstvo? I kamo sve to vodi? Hoćemo li ovako od sada stalno živjeti, s uvijek novim nevoljama koje će nam se prikazivati kao objektivna, ali izvanjska nužnost? Ne treba biti protivnik cijepljenja ili pripadnik neke još luđe teorije zavjere, eda bismo priznali da je čovječanstvo u lošem stanju. Suzimo li naš fokus na teren ekonomije, moramo se zapitati: je li aktualna epidemija egzogena kriza, koja nema veze sa zakonitostima tokova kapitala i društvenom strukturom, je li virus za sve kriv, kako se na svome blogu još dok je epidemija 2020. bila u začetku zapitao britanski marksistički ekonomist Michael Roberts. Hoće li “novo normalno”, kada sve prođe, sličiti na staro, je li u pitanju eventualno samo još jedna financijska kriza koja nas čeka, poput one iz 2008/9.? Ili je svijet fantazije beskonačno rastućih financijskih transakcija utemeljenih u sve jeftinijim kreditima došao svome kraju? No Covid-19 nije puki “šok” u inače harmonično rastućoj kapitalističkoj ekonomiji. I prije nego što je pandemija izbila, ekonomska aktivnost je posvuda, ali ne i svugdje jednako, počela usporavati. Kao što je rekao socijalistički biolog Robert Wallace, zaraze nisu samo dio naše kulture. One su njome prouzročene. Ovdje nećemo podsjećati na razdoblja kuge ili kolere koja nisu bila prošlost još u vrijeme Hegela i Marxa, na početku19. stoljeća. U novijoj povijesti imali smo ebolu, SARS, sada Covid-19, što su sve bolesti povezane s našim odnosom prema prirodi, golemim agrikulturnim promjenama, pa tek onda i doticajima sa svijetom divljih životinja. Širenje prometnica, deforestacija, krčenje golemih zemljišta, kao i globalizirani tokovi robe i ljudi, putovanja i trgovina u svjetskim razmjerima – sve to učinilo nas je ranjivima za patogene kao što je koronavirus.

Ekonomisti se glože oko toga je li ekonomski utjecaj virusa “šok ponude” ili “šok potražnje”, no za nas je jasno da sve počinje ponudom, a ne potražnjom, kako bi htjeli kejnzijanci. Proizvodnja, trgovina i investicije su ono što prvo staje kada dućani, škole i biznisi ne rade. Prihodi padaju, pa onda i potrošnja kolabira, što izaziva “šok potražnje”. Sve ekonomske krize kapitalizma započinju smanjenjem ponude, a završavaju padom potrošnje, a ne obrnuto. Takva situacija može se shvatiti kao propast, ali i kao prilika za one koji trče na duge staze. Harvey navodi konkretan slučaj njujorških restorana koji propadaju, dok se gotovo istovremeno otvaraju novi koji koriste situaciju niske cijene najma i propasti tuđih investicija da bi pokrenuli svoje, nove. Na širokom planu takvu je taktiku zastupao bivši ministar financija SAD-a Steven Mnuchin, kada je govorio da je kriza prilika za ozbiljne ulagače. Ali, da ponovimo, krize poput one iz 1987. bile su puki “financijski slomovi”, povezani s nestabilnošću svojstvenom špekulativnim financijskim tržištima. Sada će kolaps financijskih tržišta slijediti ekonomska recesija, no i to smo već imali 2008. Razlika je u tome da je ekonomski utjecaj Covida-19 prvo zahvatio lanac opskrbe, a ne nestabilna financijska tržišta.

Kako na to reagiraju vlade? Od toga da one u angloameričkom svijetu nisu u početku poduzimale gotovo ništa, do toga da su zatvarale cijela područja, najprije u Kini, a onda i drugdje. Prvi pristup, s logikom stjecanja tzv. imuniteta krda, možemo nazvati i maltuzijanskim. Podsjetimo, reakcionar Thomas Malthus je početkom 19. stoljeća argumentirao da je na svijetu previše ljudi, naročito onih “neproduktivnih” i siromašnih i da zaraze i boleštine koje ih desetkuju čine ekonomski “dobro djelo” jer povećavaju produktivnost društva. Tako je jedna znanost, kao “objektivna” – a toga ima i danas – potpuno zauzela antihumanističku poziciju, koju je još Marx nazvao “filozofijom bijede”.

No opadanje privrede ne može se zaustaviti, poduzimali mi epidemiološke mjere ili ne. Vidjet ćemo sunovrat puno veći od velike recesije iz 2008. Tada je nezaposlenost u SAD-u dosegla 10 posto, dok na vrhuncu pandemije polovina zaposlenih nije mogla raditi. Milijuni ljudi pokušavaju se zaštititi tako što režu svoje troškove, ne investiraju, ne podižu kredite i uopće se povlače iz cirkulacije roba i usluga. Centralne banke popravljaju stanje kako to one otprije znaju, tako što upumpavanjem novca brane likvidnost financijskog sektora. A vlade pomažu stanovništvu da održi, makar i smanjenu, ekonomsku aktivnost. No sve to je nedovoljno i ne može potrajati. Najgore su pogođeni sektori energetike i transporta. Kamate na kredite su već niske, ako nisu i na nuli. Ali jeftino financiranje neće pokrenuti lanac ponude ili natjerati kućanstva da više troše. A kada ljudi ne troše, ni korporacijama ne ide dobro. Glavno ublažavanje teškoća očekuje se od fiskalne politike. Međunarodne agencije poput MMF-a i Svjetske banke nude velike količine novca. I nacionalne vlade i EU pokreću razne fiskalne programe. Budžeti se prilagođavaju izvanrednim troškovima. I to je sve nedovoljno jer ne popravlja ni 10 posto padajućeg BDP-a.

Sada sve ovisi i o tome koliko će epidemijski valovi trajati i kakve će mjere zdravstveni sektor poduzimati. Treba li reći da će procijepljenost stanovništva igrati veliku ulogu. Latimo li se optimističnijeg scenarija pa prihvatimo kao činjenicu da epidemija neće nestati, ali će se pojavljivati u sve blažim i blažim oblicima, cijena svega toga ipak tek dolazi na naplatu. Michael Roberts pisao je svoj blog 2020. spekulirajući o tome što će značiti svaki sljedeći mjesec ekonomske štete. Paketi monetarnih i fiskalnih stimulacija koji su planirani i realizirani neće spriječiti duboku ekonomsku krizu. Mogu je samo ublažiti. On je svoj tekst završio riječima: “Najgore tek dolazi.” A što mi možemo reći nakon godine više proživljene s pandemijom?

Portal Novosti

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply