U slavu otpora žena Afganistana

Objavljeno: 22.08.2021, 07:36h

Kako će 18 milijuna žena Afganistana preživjeti vrijeme talibana i voditi pregovore o granicama svoje slobode od vlastite obitelji do svih javnih mjesta koje izaberu? Kako će dokumentirati vremena društvene emancipacije i suprotstavljanja nasilnicima? Tko će sakupiti ta vrijedna iskustva?

Piše: Vesna Teršelič

Uz zastrašujuće vijesti iz Afganistana stiže i snimka male grupe hrabrih žena koje su u Kabulu održale prosvjed za ženska prava, dva dana nakon bijega predsjednika. Predsjednik se uplašio, a one izašle na ulicu… Traže nastavak započetog procesa osnaživanja.

Većina njihovih kolegica ne izlazi iz kuća dok onih nekoliko tisuća koje su uspjele dobiti vizu, jer su u zapadnim službama procijenili da im prijeti smrt, pokušavaju otići. Pamte terorističke napade u kojima su posljednjih godina ubijene brojne aktivistice i novinarke. Znaju i za strašno nasilje u vrijeme prve vlade talibana.

Talibani sada govore da će ovaj puta biti drugačije. Ne vjeruju im. Ledeni strah steže grla svih žena one imaju snagu za borbu. Usprkos vlastitom strahu izašle su na ulicu kako bi svi vidjeli da ne odustaju. Malobrojne su i same. Trebaju solidarnost. No sada mogu računati samo jedne na druge. A možda i na tihu podršku obitelji? Dojučerašnji zapadni suradnici panično bježe.

Istovremeno se brinem za njih misleći na okrutnost talibana i beskrajno se veselim njihovoj hrabrosti. Pokušavam zamisliti kako su se osjećale tren prije nego što su izvukle svoje transparente na ulici punoj prolaznika. Izmiče mi taj trenutak prije početka prosvjeda, zadnji prije nego što su pokazivanjem poruke, još jednom postale meta prijetnji.

Ali muka kroz koju prolaze mi je bliska. Kao što je dobro poznata svima koje su preživjele nasilje i nekako pronašle snagu za pobunu. Napokon nije tako daleko vrijeme naših prabaka i baka u kom su žene poput Zagorke prvi puta glasno tražile ravnopravnost u našem društvu.

Možda bi se prosvjednice prepoznale u stihovima Olje Savičević Ivančević. ”Ovo je moja siromašna i pokvarena zemlja, ovo je moja prljava ulica s ružnim kućama, ove je polusvijet s kojim sam odrastala, moj povratak kući u kojoj je ljeti vruće a zimi studeno, moj zatucani provincijski gradić na obali i bijeg…”

Jer njihova teška muka nije tako različita od surove stvarnosti žene koju će sutra prebiti njen najbliži. Ne želim usporediti teror talibana s obiteljskim nasiljem, samo bilježim zbog čega znam da cijeli zapadni vojni aparat neće gotovo ništa uraditi za žene Afganistana, nemilice trošeći na novo oružje za neke druge svrhe.

Onima koje prežive možda će koristiti neki programi solidarnosti, a ne oružje. Tko je ”imao pa nemao” zna muku gubitka slobode i prijetnje nasilja. Cijela generacija, posebice žena, znat će gdje su bile kad su talibani zauzeli njihov grad.

Pitam se što se događa s prvom afganistanskom uličnom umjetnicom Shamsiom Hassani koja je oživjela ulice gradova svojim grafitima i za The Guardian rekla: ”Ja sam iz Afganistana, zemlje poznate po ratu. Promijenimo temu i donesimo mir kroz umjetnost.”

Gdje je gradonačelnica afganistanskog grada Maidan Shahra Zarife Ghafari, koja je uz svoju fotografiju zapisala: ”Sjedim ovdje i čekam da dođu. Nema nikoga da pomogne meni ili mojoj obitelji; oni će doći po ljude poput mene i ubiti me.”

Osim tuge i zebnje ili slanja otvorenog pisma o hitnom prihvatu izbjeglica, kakvog je premijeru Hrvatske uputila Platforma za međunarodnu građansku solidarnost CROSOL, trenutno ne možemo učiniti puno.

Ali u perspektivi svatko može tražiti i pronaći put za dodatni angažman. Jedan od prioriteta razvojne suradnje je podrška djevojčicama i ženama, naravno ako će se u novonastaloj situaciji razvojni programi u Afganistanu moći nastaviti.

Dok gledamo zaustavljanje procesa modernizacije u Afganistanu pitam se kako gledamo na žensku emancipaciju kod nas? Što smo upamtili od procesa modernizacije našeg društva?

Kako pamtimo u različitim paralelnim svjetovima sela ili malih mjesta, gdje su svećenici, sveštenici i imami među najvažnijim osobama izvan najužeg rodbinskog kruga? Kako pamtimo u gradovima u kojima pohodimo povorke ponosa i borimo se protiv diskriminacije?

Neke među nama borimo se za pamćenje činjenica i za svoje vizije budućnosti, uvjerene u ideje liberalne demokracije, zelenog razvoja i socijalne demokracije.

S druge se strane bore, u svoje ideje ništa manje uvjereni tradicionalisti, ustajući protiv feminizma i zazivaju vjeru u Boga i obitelj.

Gdje će neki upamtiti žrtve, drugi će u sjećanju čuvati vojne pobjede i vojskovođe. Treći će govoriti o nekoj od, sada propalih, tvornica poput požeške tvornice košulja Orljava koja je upravo otišla u stečaj, a othranila je generacije. U njoj su posao našle mnoge žene kojima je to bio najvažniji emancipacijski korak. Zapošljavanje i vlastita zarada bila je posve nedostižna za njihove majke.

Širom tadašnje zemlje, Hrvatske i Jugoslavije, novootvoreni pogoni su tražili radnice. Dok su njihovi najbliži sa zgražanjem pratili prve odlaske dojučerašnjih domaćica u tvornice, žene su gradile nova iskustva i karijere i prvi puta zarađivale.

Kako pamtimo to stoljeće u kojem je 1900. godine spisateljica Zofka Kveder objavila zbirku crtica pod naslovom ”Misterij žene” u kom je opisala težak položaj žene. U tom trenu većina naših praprabaka, prabaka i baka nije imala vlastitih prihoda i često su bile žrtve nasilja, o kojem nikada nikome nisu ni zucnule.

Kako ćemo novim generacijama ispričati iskustvo obrazovanja i zapošljavanja, do tada o očevima i muževima ovisnih kćeri i supruga?

Tih prohujalih stotinjak godina u kojima je školovanje i razvijanje karijere za žene postalo posve normalno, vrijedilo bi zapamtiti ne samo za nove generacije, već i za one trenutke vlastitog očaja kad nam se čini da u nas nema društvenog napretka. U nekim obiteljima od prve plaće i osnaživanja žene možda nije prošlo više od nekoliko desetljeća.

Možda je od tog važnog prvog zapošljavanja žena proteklo nešto više od četrdesetak godina koliko u Afganistanu traju gotovo neprekidni ratovi?

Nakon povratka iz Afganistana 2003. godine američka spisateljica Eve Ensler je Feral Tribuneu dala intervju u kom je rekla:

”U Kabulu sam 8. ožujka sudjelovala na prvoj javnoj proslavi Međunarodnoga dana žena nakon uspostave talibanskog režima. Bilo je to vrlo uzbudljivo iskustvo, ali i prilično zastrašujuće, jer smo bile okružene mnoštvom pripadnika osiguranja. Afganistanske žene pojavile su se bez burki i vrlo su otvoreno govorile o ženskim pravima…

Žene danas jesu otvorenije nego prije, ali vrlo su oprezne. Za njih još uvijek nema ni elementarne sigurnosti. Većina žena u Kabulu i u okolici grada još uvijek nosi burke, jer ne vjeruju da se u perspektivi mogu nadati osobitoj sigurnosti.

Ljudi su osim toga vrlo siromašni, primjerice, 90 posto stanovnika Kabula uopće nema mogućnosti priključenja na električnu energiju ili tekuću vodu. Tijekom zime u Kabulu je vrlo hladno, a najveći broj građana nema nikako riješen problem grijanja.”

Mada su bile svjesne rizika žene su se angažirale. Zbog njihovog truda stvari su se počele mijenjati na bolje, sve do povlačenja vojske SAD-a.

Hoće li moći obraniti svoja teško stečena prava, sad kad bi nova pobjeda talibana mogla značiti kraj još jedne faze osnaživanja žena? Je li bilo dovoljno vremena da neke djevojčice rođene u prvim danima američke intervencije iskuse ne samo blagodat pohađanja nekoliko godina škole, svladavajući čitanje i pisanje, nego ugledaju i mogućnost pohađanja fakulteta? Neke djevojke su fakultete i završile i zaposlile se. Hoće li obrazovane profesionalke moći nastaviti raditi i pod novim vlastima?

Ostaje nam i pitanje kako dokumentirati što više od prošlih iskustava društvene modernizacije i osnaživanja koji ženske organizacije i feminističke institucije pretvaraju u materijale za nastavak obrazovanja.

Kako će 18 milijuna žena Afganistana preživjeti vrijeme talibana i voditi pregovore o granicama svoje slobode od vlastite obitelji do svih javnih mjesta koje izaberu? Kako će dokumentirati vremena društvene emancipacije i suprotstavljanja nasilnicima? Tko će sakupiti ta vrijedna iskustva?

U njima bi moglo biti mjesta i za vrednovanje prethodnih razdoblja reformi započetih u doba kralja Zahira Šaha i intenziviranih u vrijeme prvog predsjednika republike Daouda Khana koji su poticali modernizaciju Afganistana.

U doba uspona Pokreta nesvrstanih koji se fokusirao na borbe za neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprotstavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu, otvorili su prostor za obrazovanje žena.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća nakon nekoliko godina borbi za prevlast, uslijedila je prvo intervencija iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza, pa krvava vladavina talibana, pa intervencija iz SAD-a. U više od četrdeset godina bez mira stasale su generacije žena koje nastavljaju graditi mogućnosti za bolji život.

Ovo šokantno vrijeme izdaje od strane SAD-a i pripadnika oružanih postrojbi NATO saveza može biti i prilika za pronalaženje novih načina podrške na putu njihove i naše emancipacije.

Snimka prosvjednica iz Kabula obišla je svijet i vjerojatno će ući u postave nekih budućih muzeja ženskog otpora. Njihov protest već motivira sve druge koje priželjkuju modernizaciju društva i uz strah zbog njihove neizvjesne sudbine, nosi nadu za nove generacije Afganistanki.

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply