Sudjelovanje u porazu

Objavljeno: 20.08.2021, 07:05h

Od veljače 2003. do rujna 2020. u Afganistanu je boravilo više od 5700 hrvatskih vojnika i stoga i Zagreb snosi suodgovornost za poraz zapada u pokušaju da osigura trajni mir, demokratizira društvo i izgradi državu. “Današnji rezultat posljedica je i našeg izvoza sigurnosti i demokracije, odnosno to je bio i naš rat”, kaže Igor Tabak, koji uz Gordana Bosanca i Roberta Mikca za Novosti govori o neuspjeloj misiji u Afganistanu

Autor: Jerko Bakotin

Kada netko bude analizirao naš doprinos očuvanju i izgradnji mira u toj ratom napaćenoj zemlji, onda sam uvjeren kako će biti zapisano da su Republika Hrvatska i Hrvatska vojska dale nemjerljiv doprinos – ovako je na dočeku zadnjih hrvatskih vojnika iz Afganistana 15. rujna prošle godine govorio ministar obrane Mario Banožić. Jedanaest mjeseci kasnije čitav doprinos koji su tijekom angažmana dugog sedamnaest i pol godina ostvarile Hrvatska i njena vojska leži u ruševinama. Zajedno s doprinosima više od pedeset ostalih država koje su sudjelovale u međunarodnim misijama u Afganistanu pod vodstvom NATO-a, odnosno Sjedinjenih Država. Od veljače 2003. do rujna 2020. u toj je zemlji boravilo više od 5700 hrvatskih vojnika, prvo u sklopu operacije ISAF, a potom kao dio “mirovne misije” Resolute Support. Ma koliko, ukupno gledajući, hrvatski udio bio razmjerno malen, Zagreb snosi suodgovornost za ponižavajući poraz zapada u pokušaju da osigura trajni mir, demokratizira društvo i izgradi državu.

“Ovih dana doživljavamo ljudsku tragediju za koju dijelimo odgovornost i političku prekretnicu koja će nas uzdrmati i promijeniti svijet”, rekao je povodom pobjede talibana njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, dodavši da su “slike očaja iz zračne luke u Kabulu sramota za politički zapad”. Otišao je i dalje, poručivši kako “neuspjeh naših višegodišnjih napora da u Afganistanu izgradimo stabilnu i održivu zajednicu postavlja temeljna pitanja o prošlosti i budućnosti naše vanjske politike i vojnog angažmana”.

U Hrvatskoj nikom od vodećih političara ne pada na pamet da izgovori nešto slično, a kamoli da bi se o ovom povela javna rasprava. I to iako bi se već zbog samog opsega sudjelovanja i posljedica na međunarodni položaj zemlje, na vojno iskustvo i vojne kapacitete, na hrvatsko društvo i na društvo zemlje u kojoj se misija odvija, kao i zbog znatnih financijskih troškova neuspjele misije – Hrvatska je u Afganistanu, tvrdi se, potrošila 2,3 milijarde kuna, odnosno gotovo polovicu obrambenog proračuna za 2021. – svaka ozbiljna država zapitala o svrsi i smislu boravka tisuća njenih vojnika na drugom kraju planeta tijekom skoro dva desetljeća, kao i o budućim misijama u kojima će sudjelovati. U njima se i gine: u Afganistanu je poginuo jedan hrvatski vojnik, skupnik Josip Briški.

Donedavno pompozni Banožić – šuti. Isto je i s predsjednikom i vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga Zoranom Milanovićem, koji se zalagao za povlačenje iz Afganistana – ispravno primijetivši da daljnji angažman nakon sporazuma SAD-a i talibana nema smisla – i tvrdio da to “nije naš rat”. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman oglasio se tezom po kojoj angažman nije bio uzaludan, s obzirom na stečeno vojno iskustvo i doprinos HV-a afganistanskim sigurnosnim snagama i društvu, dok na održivost postignutog “hrvatske snage nisu mogle utjecati”. Premijer Andrej Plenković tek je rekao da “taj pokušaj izgradnje države u toliko podijeljenom društvu, nerijetko plemenskom, nije uspio i to je lekcija koju ćemo na međunarodnoj razini morati dobro razmotriti”. I to je skoro sve. Pa ipak, bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović još je 2017. poručila da se “Hrvatska danas brani i u Afganistanu”: slijedeći tu logiku, Hrvatska je padom Kabula izgubila rat.

Slanje prvih hrvatskih snaga, kontingenta vojnih policajaca u Afganistan, s Washingtonom je 2002. dogovorio tadašnji premijer Ivica Račan, objasnivši to kao dio obaveza iz Akcijskog plana za članstvo u NATO-u. Kako se 2004. tadašnji predsjednik Stjepan Mesić odlučno i opravdano suprotstavio pritiscima Georgea W. Busha i premijera Ive Sanadera da HV pošalje u Irak, Hrvatskoj je sudjelovanje u afganistanskoj operaciji – i ne samo u njoj – vrlo izvjesno pomoglo u zadobivanju potpore SAD-a za pristupanje Sjevernoatlantskom savezu, što je bio strateški vanjskopolitički cilj oko kojeg je postojao široki konsenzus establišmenta. Što se ostalih misija tiče, prema podacima s internetskih stranica MVP-a, Hrvatska je od 1999., kada su njeni vojnici otišli u Sijera Leone, sudjelovala u ukupno “44 međunarodne misije, operacije i borbene skupine, s oko 10.000 pripadnika/ca Oružanih snaga, 150 policijskih službenika/ca te desetak diplomata/kinja”. Osim misija NATO-a, riječ je o misijama koje se provode u sklopu Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU-a i misijama Ujedinjenih naroda, kojih je bilo najviše, odnosno 19. U jednom trenutku Hrvatska je bila izuzetno aktivna u UN-u: krajem 2008. sudjelovala je u 15 od ukupno 20 misija, koliko ih je tada bilo. Danas sudjelujemo u svega tri – UNIFIL-u u Libanonu, MINURSO-u u Zapadnoj Sahari i UNMOGIP-u u Kašmiru. Od ostalih misija, ističu se NATO i EU misija na Kosovu, NATO-ove misije “ojačane prednje sigurnosti” u Poljskoj i Litvi te misija EU-a u vodama Somalije.

Vojni analitičar Igor Tabak ističe da su kriteriji po kojima ministarstva obrane, vanjskih i unutrašnjih poslova odlučuju o sudjelovanju u misijama potpuno nejasni, a institucije o njima vrlo malo obavještavaju javnost.

– Ne znamo koji su mehanizmi odlučivanja. Recimo, najavljivalo se da ćemo ići u Mali i Centralnoafričku Republiku, od čega nije bilo ništa, bez ikakvog objašnjenja. Hrvatska je bila prisutna u nizu kriznih žarišta, od podsaharske Afrike do Gruzije. O svemu bi se trebala podnositi redovna izvješća Saboru, no u praksi su sporadična, ponekad čak i višegodišnja. Štura su i ponavljaju opća mjesta, bez detaljiziranja što se, kako i kada radi. Ne iznose ni troškove. I onda u pravilu nema ni parlamentarne diskusije. Sabor nijednom nije odbio ništa što je Vlada tražila, niti se ozbiljno razmatralo što se traži, kamo se šalje ljude i što se želi postići. Sve je to dio priče o niskoj razini transparentnosti sustava. Istovremeno i javnost za ovu temu iskazuje vrlo malo interesa, pa država ni ne mora više informirati. Ni pogibija skupnika Briškog nije dovela do preispitivanja sadržaja ili metodologije, a kamoli smisla našeg djelovanja u Afganistanu, mada je Hrvatska ondje imala mnogo sreće pa tijekom 20 godina skoro i nismo imali žrtava. Sabor tu ima vrlo malen utjecaj, a kamoli javnost, dok u cijelom nizu zemalja stručnjaci i javnost stalno raspravljaju o koristima i manama sudjelovanja u misijama, o konkretnim interesima, aktivnostima i troškovima, što doprinosi boljim procjenama i zaštiti interesa države i društva – obrazlaže Tabak za Novosti.

Netransparentnost se ogleda i u činjenici da se u vojnom proračunu samo načelno vidi podjela troškova za misije EU-a, NATO-a i UN-a, bez specificiranja koliko novca odlazi na koju pojedinu misiju. Konkretno, u vojnom proračunu za 2021. za misije NATO-a, u kojima sudjeluje nekoliko stotina vojnika, namijenjeno je približno 141,7 milijun kuna, a za UN-ove, s ukupno jedva petnaestak članova, mizernih 1,826 milijuna. Ukupan iznos novca je, međutim, teško odrediti jer u misijama sudjeluju i MUP i MVP, a u Kabulu je djelovala i Hrvatska gospodarska komora. Analitičar ističe da je djelovanje Hrvatske u međunarodnim vojnim misijama problematično iz razloga što se njih vidi gotovo isključivo kao vanjskopolitički alat za kalibriranje odnosa prema saveznicima, s vrlo općenitim ciljevima. Po njemu, svoju izuzetnu aktivnost Hrvatska, za razliku od drugih zemalja, uglavnom nije kapitalizirala. Afganistan je, dodaje, rijedak primjer u kojem se nešto jest dobilo, poput bliskih vojnih odnosa sa SAD-om i vrijednih donacija u opremi, a ne treba podcijeniti ni iskustvo rada sa saveznicima na terenu. Ujedno, misije su se pokazale i sidrom u vremenima proračunskih rezova u obrani.

Inače, vrijedi primijetiti da je Hrvatska 2014. donijela Strategiju sudjelovanja Republike Hrvatske u međunarodnim misijama i operacijama. U njoj, između ostalog, piše da “Hrvatska doprinosi međunarodnom miru, sigurnosti, stabilnosti, razvoju demokracije u postkonfliktnim društvima, zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavini prava u državama i regijama gdje su one ugrožene, pri čemu posebnu pažnju posvećuje ranjivim društvenim skupinama, naročito ženama i djeci”. Postavlja se pitanje kako je Hrvatska uopće doprinosila afganistanskom društvu: prema Izvješću o provedbi Službene razvojne pomoći RH inozemstvu, RH je do 2018. pružila Afganistanu pomoć u vrijednosti sedam milijuna dolara, odnosno približno 45 milijuna kuna. Tako su, primjerice, izgrađene osnovna škola i pokrenuta je gradnja centra za obuku primalja u Mazar-e-Sharifu. No ukupno, sva bilateralna pomoć nije iznosila ni dva posto sredstava za koja se spominje da ih je Hrvatska do 2020. utrošila na vojnu operaciju.

– Ne obraća se dovoljno pažnja na smisao i sadržaj međunarodnih misija. Mnoge hrvatske strategije predstavljaju, nažalost, samo tintu na papiru, dok su stvarni učinci bitno skromniji. Brojne se misije tek reda radi odrađuju kada jednom započnu. Često se govori kako smo od zemlje “primateljice sigurnosti” brzo postali “izvoznica”. Takve fraze dobro zvuče, no riječ je o lakirovki, uz nadu da se nitko neće baviti detaljima. Afganistan je primjer nezainteresiranog političkog djelovanja u koje smo ušli iz vanjskopolitičke potrebe i završili po inerciji. Naši mediji ponavljaju “to je američki rat”, zaboravljajući da smo donedavno i mi bili tamo. Dakle, današnji rezultat posljedica je i našeg izvoza sigurnosti i demokracije, odnosno to je bio i naš rat – zaključuje Tabak.

Od hrvatskih političkih opcija, jedino je platforma Možemo! zauzela disonantniji stav zadnjih dana, dovodeći u pitanje smisao vojnih intervencija. Iz platforme ističu da su se intervencije u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji redom ispostavile neuspješnima. Pritom su, upućuju, često bile pokrenute sumnjivim motivima i temeljene na lažnim dokazima, a plaćena je velika cijena u ljudskim životima.

– I ako prihvatimo da je Afganistan bio vanjskopolitički cilj koji smo trebali ispuniti, činjenica je da nas nisu previše zanimali tamošnji ljudi. Da jesu, bili bismo mnogo prisutniji kroz civilne inicijative. Hrvatska je u Afganistanu provodila nekoliko projekata, poput opismenjivanja djevojčica, ali riječ je o nesumjerljivim količinama novca u odnosu na sredstva potrošena na vojsku. Hrvatska generalno u svijetu promovira svoje iskustvo u ratnim operacijama. To je paradoksalno, jer smo imali i iznimno uspješno iskustvo UN-ove misije reintegracije istočne Slavonije. Također, i iskustva organizacija kao što su Documenta sigurno su upotrebljiva u Afganistanu, ali nikada nije bilo želje da su u misije integriraju civilna iskustva rata ili transformacije poratnih društava – govori Gordan Bosanac, koordinator Možemo! za ljudsku sigurnost.

Zemlje zapada najavljuju primanje desetina tisuća izbjeglica iz Afganistana, ako ne i više – samo britanske najave govore o prihvatu 20.000 ljudi. Iako su iz hrvatskog MVP-a stigle neslužbene informacije da će i Hrvatska primati bjegunce, najave govore tek o dvadeset suradnika hrvatske misije, što je gotovo ništa. Uz nevladinu udrugu CROSOL, decidirano se za prihvat izbjeglica izjasnio jedino Možemo!, a načelno pozitivan stav izrazio je i predsjednik SDP-a Peđa Grbin. Iz Možemo! su poručili da, budući da je Hrvatska bila prisutna u Afganistanu, “dio odgovornosti za trenutnu situaciju snosi i naša zemlja. Najmanje što u ovom trenutku možemo učiniti jest osigurati evakuaciju državljana RH i osigurati međunarodnu zaštitu za izbjeglice iz Afganistana, kao što bi to trebale napraviti i sve članice NATO-a koje su slale vojne snage u Afganistan, ali i druge zemlje spremne pomoći ljudima koji traže međunarodnu zaštitu.” Doduše, na novinarski upit i Tomislav Tomašević je odgovorio da “prije svega misli na one Afganistance koji su surađivali s hrvatskim predstavnicima koji su bili ondje u misiji”.

– Upozoravali smo i ranije da se Afganistan ukloni s liste sigurnih zemalja, na kojoj je do sada bio, i da se onda krene primati ljude. Ne samo po osnovi azila, nego i zbog toga što je zemlja praktički u kaosu, pa se može primijeniti i mehanizam privremene zaštite – dodaje za Novosti Bosanac.

Sjedinjene Države su tijekom dvadesetogodišnjeg boravka u Afganistanu potrošile enormna sredstva. Prema analizi New York Timesa, samo do kraja 2019. cijena operacije premašila je dva trilijuna dolara. U strukturi troškova moguće se krije i razlog katastrofe zapadne misije. Više od tri četvrtine tog novca je otišlo na direktno financiranje američke vojske, a što se tiče investicija u Afganistan, otprilike 88 milijardi dolara – ili dvije trećine ukupne bilateralne pomoći – otišlo je na obuku vojske.

– Sama američka i međunarodna misija nije bila dobro planirana, odnosno bila je možda i 95 posto vojno orijentirana. Nedostajali su diplomati, policajci, humanitarni i socijalni radnici, antropolozi, stručnjaci koji znaju jezike i koji znaju kako se grade institucije. To nikada ne funkcionira, jer vojska i održavanje sigurnosti samo su dio rješenja. Trebate pridobiti stanovništvo. O tome sam pisao još u prvoj knjizi iz 2008. Da biste uspješno primjenjivali protupobunjeničke – counterinsurgency – metode, morate znati što ljude motivira na pobunu. Mi nismo znali uzroke zbog kojih se naši protivnici bore, a to je krivo. U skladu s rečenim ponašala se i Hrvatska, 95 posto toga što smo slali u Afganistan odnosilo se na vojsku – kaže za Novosti Robert Mikac, izvanredni profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i odlikovani časnik vojne policije, koji je 2005. boravio u Afganistanu.

Rezultati tih zabluda su strahoviti: pedesetak tisuća ubijenih civila, više no dvostruko toliko ubijenih afganistanskih vojnika i talibana, više od polovice stanovništva živi ispod granice siromaštva – i brutalan mizogini islamistički pokret na vlasti.

Portal Novosti

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply