Nismo djeca stranaka, religijskih zajednica, očeva domovine!

Objavljeno: 19.08.2021, 07:56h

Stvaranje sebe samoga najveći je oblik kreativnosti. To mogu samo oni koji su u stanju napustiti pravila koja su im drugi postavili.

Autor: Marko Vučetić

Čovjek koji se ne zna igrati samo je umišljaj čovjeka. Igra prividno pripada djetinjstvu. Prava istina je da je djetinjstvo samo priprema za istinsku igru, a ta istinska igra naziva se životom.

U djetinjstvu igramo po pravilima, u stanju smo se samodokinuti kako bi drugi došli do izražaja. Pravila upravo tome služe – da se mi dokinemo kako bi drugi došli do izražaja.

U djetinjstvu smo, upravo zato što nam se oduzima sposobnost da se igramo sukladno onome što mi jesmo i što nas se prisiljava da igramo po pravilima, uskraćeni za istinsku ludičnost.

Djetinjstvo je uglavnom propušteno vrijeme za igru, a trebalo je biti povlašteno vrijeme za istinsku igru. Mogli smo se tada igrati, uživali smo u onome što smo mislili da je igra, ali to nije bila igra koja nas razvija, nego je bilo iskorištavanje i oduzimanje igre kako bi se u naš svijet uveli autoriteti, a autoriteti uvijek otuđuju.

Autoriteti i pravila služe da bi se sačuvala igra i da bi se potvrdili autoriteti, a ne da bi se samoostvario onaj tko se igra. Mi se, zapravo, tada ne igramo, nego patimo i čeznemo za igrom.

Djetinjstvo nikad nije bezbrižno razdoblje, iako se čini da jest. To je razdoblje u kojem smo najmanje sebi pripadali. Svi su imali planove za nas – od roditelja do države.

Djetinjstvo je, u smislu egzistencijalne autentičnosti, iznimno traumatično razdoblje jer nam nameće autoritete i pravila posluha.

Poslušni ljudi, ljudi koji ulaze u hijerarhizirane strukture, stvaraju isti takav svijet – svijet posluha i vlastite hijerarhijske nebitnosti. U takav svijet ne može ući i takav svijet ne može podržavati netko tko igra autentičnu igru koja se naziva životom.

Budući da je evolucija čovjeku podarila mehanizme prevladavanja trauma, u djetinjstvu nas moć imaginacije udaljava od stanja posluha prema nametnutim pravilima da hinimo igru, a zapravo samo slijedimo pravila, i približava nas stanju autentičnog zamišljaja slobode.

Mašta nadilazi sva nametnuta pravila i tako čuva našu slobodu. Oni koji u djetinjstvu usvoje pravila drugih, oni koji život igraju po pravilima drugih, žive bezličnim životima. Njihovi životi su nebitni, oni su samo kopije.

Sasvim je nebitno hoće li se te kopije života podvoditi pod sintagmu genetskog opterećenja, koje veze s genetikom nema, u smislu da netko nije u stanju nadvladati egzistencijalni horizont vlastitih predaka te je sada sveden samo na jeftini pano ili besplatni oglasni prostor onog već viđenog.

Takvi su na razini biološkog materijala koji se poziva na roditelje, djedove i bake, šaljući nam bolni vapaj kako su njihove egzistencije nebitne i neautentične jer ih je potrebno osnaživati pozivanjem na bitne egzistencije – one vlastitih predaka.

Kada potomke dobije netko tko je velik po precima, evolucija, iz sućuti prema potomcima, proplače plačem rođenog potomka. Egzistencije svih propalih likova su egzistencije bića koja su umrla prije vlastitog rođenja.

Takvi se, naime, rađaju da netko ili nešto opstane – obitelj, prezime, selo, država, stranka ili religija. Takvima je bitnije da ih se promatra kao nečiju djecu nego da žive vlastitu autentičnost koja je uvijek nepredvidljiva.

Živjeti autentičnim životom ne znači ostvarivati jednom stvoreni i nikad u pitanje doveden egzistencijalni plan, nego biti u stanju iznenaditi samog sebe. Biti autentično ljudsko biće znači biti u stanju dokinuti se za druge kako bi se iznenadio pred samim sobom.

Samo čovjek koji se dokida za druge kako bi samog sebe iznenadio, u vlastiti egzistencijalni horizont može primiti i drugo biće. Bez paradoksa dokidanja za druge kako bi potom mogao biti s drugim, nema zajedničkog života.

To je tužni život stranaca koji se ne poznaju i nikad se neće upoznati jer nisu sami sebe iznenadili. Iznenaditi sebe, znači stvoriti se, i to se radikalno razlikuje od onoga što nam drugi nude – da nas oni pretvore u poslušna bića. Stvaranje je kreativnost, posluh je ubijanje kreativnosti.

Stvaranje sebe samoga najveći je oblik kreativnosti. To mogu samo oni koji su u stanju napustiti pravila koja su im drugi postavili. Napustiti biće koje slijedi naloge drugih kako bi postao biće koje se samostvara može samo slobodan čovjek. A slobodan čovjek se igra.

Sloboda je igra, život je igra, ljubav je igra. I tu nema starih pravila. To je igra koja se igra po stalno novim, jednokratnim i slobodnim pravilima. Ta pravila zato i nisu pravila jer se igra ne podređuje tim pravilima, nego se u igri i igrom napuštaju stara pravila i planovi, kako bi se stvorilo nešto novo.

Život bez novih iskustava je zarobljeni život. To je ponavljanje zarobljenosti kako bi se, uslijed ponavljanja, zaboravila zarobljenost i stvorio bolni privid pripadanja nekoj vrijednosti koja se ne smije dovoditi u pitanje.

Zato se ljudi zarobljavaju i ponavljaju zarobljenost kako bi sebe i druge uvjerili da čine nešto plemenito. No tu nije riječ o plemenitosti nego o egzistencijalnoj bijedi.

Plemenito je, kreativnom i slobodnom igrom, stvarati uloge koje ćemo u životu odigrati. Bijedno je igrati uloge koje nam je netko namijenio i pritom podržavati zabludu da činimo nešto bitno, vrijedno i uzvišeno.

Autentičnost se ne ostvaruje upadanjem u rascjep nemogućnosti pripadanja nekome, nego ovladavanjem mehanizmom i nadilaženjem mehanizma pripadanja drugome koji nam je u svijet uveden po diktatu kako bismo se gubili sa strancem.

Svijet je danas prepun mnogih kolekcija stranaca. Stranci skupljaju strance. Mnogi brakovi su životi stranaca, mnoge religijske zajednice su formirane od stranaca, političke stranke su također kolekcije stranaca. I sve se odvija po pravilima. Pravila strance drže na okupu.

Biti svoj znači stvarati jednokratna i nikad viđena pravila igre za vlastiti život. Ta pravila nitko nije vidio prije nas, ta pravila nitko nije mislio prije nas, ta pravila nitko nije realizirao prije nas. Ta pravila su naša pravila.

Ta pravila nas dokidaju kao djecu koju netko pretvara u djecu za sebe i pretvara nas u samostvarajuća bića koja su iskoristila mogućnost koja pripada svakom čovjeku, a to je upravo mogućnost samostvaranja.

Stvarati se za sebe ili živjeti autentičnim životom nikada ne znači slijediti pravila koja nam je netko nametnuo. Onaj tko je stvorio sebe, nikada neće drugima nametati pravila jer ne želi živjeti sa strancima.

Život je igra. Život je slobodna igra i tu igru može igrati samo slobodan čovjek.

Pravila slijede zarobljenici vlastitog djetinjstva neslobode. Takvi su djeca stranaka, religijskih zajednica, očeva domovine, medicinske dijagnoze ili vlastite pohlepe. Takvi su vječiti stranci koji su između plemenitosti i bijede izabrali bijedu.

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply