Opet u Libanu (II)

Objavljeno: 25.07.2021, 10:55h

Piše: Afrika

Ako odmah ne ukucam ono sto mi je na umu, ode voz. Ljudi koji me znaju, posebno oni koji su radili sa mnom znaju da istu rečenicu teško mogu ponoviti dva puta, posebno ako je nešto pametno J

Evo, nadam se da ću nešto pametno i sada ukucati.

Da, saznala sam, masline su kisjeljene sa limunom,  tj. kriškama limuna.

I da se vratim na moj zivot ovdje.

Kažem zivot jer ja ga živim: idem u prodavnicu, idem u šetnju na pasao, kao kod kuće, tako da je meni ovo život u punom smislu te riječi. I pošto meni život znači i odlazak na pijacu, tako sam i ovdje posla na lokalnu pijacu. Pošto je još bio praznik, nije bilo puno otvorenih tezgi ali je, ipak, osjećaj bio divan: svi nasmijani, ljubazni, služe te i imam osjećaj da niko ne pomišlja da te prevari. Ovaj osjecaj je bio i 2015, ali, ipak, moram da naglasim da mi se njihovo gostoprimstvo čini tako iskreno i ne iz koristi ( što su nekada radili moji Afrikanci).

Kolega vozac je jutros došao sa punom kartonskom kutijom: nova tegla maslina je stigla, domaće maslinovo ulje, patlidžan, nana, paradajz, kupus, paprika, zatar, sve domaće. Ne znam, stvarno, u ovoj krizi ipak se ovako nešto ne može očekivati… I nema šanse da mu barem ulje platim. Smrtno bi se uvrijedio.

U kancelariju su mi kupili zatar, koji obožavam za doručak, čekali me za rucak čak do 4 sata (jer sam imala sastanke), sve su kupili, svu vegan hranu, i ni da čuju za pare…

E pa, vala, samo za ovo je vridjelo putovati!

Nego hoću još da vam malo opišem grad: veliki su kontrasti, dio gdje ja živim je pored mora, velike zgrade, široke ulice. Ne znam da li sam prije pisala da Libanci prave velike stanove (moj  je sa 3 spavaće sobe i sa isto toliko kupatila i toaleta, velikom dnevnom sobom, ogromnim terasama), dok je, recimo, dio preko rijeke Abou Abi River (East Tripoli), gdje se nalazi ta lokalna pijaca, jako siromašan. Na zgradama se i dalje vide ostaci građanskog rata, vlada velika siromaština i uslovi za život nisu ni malo pristojni.

Grad pocinje da živi negdje predveče, kada sunce polako počinje da slabi i onda ljudi izlaze, odlaze u kafane, restorane, puše se nargile. Kažu svi da ima manje ljudi u kafanama jer je kriza, dok, opet, moje kolege kažu: ljudi oće da žive, tako da dok ima – ima, kad nema – nema.

Čudni su ovi moji prijatelji, ali lijepo čudni. Takvi su mi i moji Afrikanci, živi se sada.

Nemojte me pogrešno shvatiti, nije da oni ne brinu, da nisu svjesni da  je kriza ali, ipak, imaju taj pogled na svijet da su sad tu đe jesu i da se prilogode, jer opet neko odozgo vuce konce.

Toliko ih je jada ubilo da su se više na sve navikli. Mislim da tu ima sličnosti sa našim Balkanom. Uvjek se sjetim onog grafita u BG kada je neko napisao nesto u stilu: javite oćete li nas opet borbadovati, bih da krečim. I Libanci vise ne znaju šta da čine: bez vlade ne valja a sa njom izgleda još gore. Ovo dođe ko ljubomorni ljubavnici: ne mogu jedno bez drugoga a oči iskopaše jedno drugome.

Klima u Tripoliju je mediteranska ili, bolje reći – toplo je i vlaga je ali je dobro što pirka. Ima natpis u gradu koji kaze: Opsutite se, došli ste u grad talasa i horiznota  (Al-Mina the city of waves and horizon) i ja nastojim to da radim  😉

Opet u Libanu

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply