Emocije i klasna borba

Objavljeno: 22.07.2021, 07:30h

Ece Temelkuran turska je novinarka, spisateljica i pravnica te dobitnica nagrade Ayşe Zarakolu za slobodu misli 2008. godine. Zbog svojeg angažiranog rada i kritike turske politike oko pitanja Kurda biva otpuštena, a situacija u Turskoj je navodi na preseljenje u Zagreb u kojem trenutno živi. Osim kurdskog pitanja, bavi se i drugim temama koje su kontroverzne u Turskoj, kao što su ženski pokret, politički zatvorenici, armensko pitanje i kritika neoliberalnog i neofašističkog zaokreta u suvremenim zapadnim društvima. Njezine kolumne objavljivane su i u međunarodnim medijima kao što su The Guardian, Le Monde Diplomatique, The New Statesman i The New Left Review.

Autor: Fran Radonić Mayr

U svojoj najnovijoj knjizi Zajedno: 10 odabira za bolju sadašnjost, Temelkuran se odlučuje na drugačiji pristup politici i progovara o ljudskim emocijama, proučavajući načine kako sustav prigušava jedan tip emocija, a drugi dovodi do izražaja. Tako su ljubav i vjera u ljude potpuno iščeznule iz javnog prostora, dok su strah i bijes prisutni svuda oko nas. Može li dostojanstvo probiti klasne razlike? Koja je najbolja politička strategija suvremenih ljevičarskih pokreta protiv neoliberalnog i neofašističkog zaokreta? Je li uspjeh stranke Možemo! u Zagrebu značajan za tu borbu? – odgovara Temelkuran za H-Alter.

Izjave poput “problem nije u kapitalizmu nego u pohlepi” jedan su od razloga zašto ljevica često izbjegava temu emocija i orijentira se na sistemske probleme. Vaša knjiga se bavi upravo emocijama poput bijesa, strpljenja i dostojanstva, ali ih stavlja u kontekst klasne borbe. Kako ste se odlučili na takav pristup i zašto je on važan?

U prošloj knjizi Kako izgubiti zemlju bavila sam se sistemskim problemom novog oblika fašizma kojeg nazivamo desničarskim populizmom. Nakon što sam je napisala vidjela sam kako pokret jača i odlučila o politici govoriti na drugačiji način. Imate pravo. Emocije su precijenjene i uglavnom se koriste za odvraćanje pozornosti od temeljnog sukoba sustava. Međutim, one su također politička sredstva i smatram da bi progresivna politika trebala moći reći nešto o njima. Kao progresivci smo skloni bježati od emocija, izbjegavamo ih jer znamo da imaju opasnu prirodu i naviku izmaknuti kontroli, ali budući da ih mobiliziraju neoliberali i neofašisti, smatram da bismo i mi trebali početi govoriti o politici emocija. Živimo u svijetu u kojem činjenice ne uvjeravaju ljude, gdje je istina poput otvorenog švedskog stola – svatko ima svoju – pa sam htjela govoriti o politici riječima koje su bliže srcu. To je jedan od razloga zašto ljudi misle da sam napisala knjigu samopomoći (smijeh).

Premisa vaše knjige je vjera u čovječanstvo. Čini mi se da je danas popularno mrziti ljude zbog klimatske krize i mnogih drugih stvari koje su pošle po zlu. Zašto je opasno pasti u zamku mržnje prema čovječanstvu i zašto je potrebno vjerovati u njega?

Jer se krajnja mržnja prema čovječanstvu naziva fašizam. Međutim, smatram da se to nije dogodilo zbog klimatske krize ili rastuće nejednakosti već da je mržnja prema ljudima svojstvena neoliberalnom razumijevanju svijeta. Moje pitanje dominantnom sustavu je: “Tko je dobar čovjek u vašoj priči?” Jesu li to Elon Musk ili Mark Zuckerberg? Ako su to dobri ljudi sustava, očito je da nešto nije u redu s njim.

Današnji svijet je izgubio filozofski koncept dobra i prošlo je puno vremena otkako smo razgovarali o tome. Trebamo si postaviti pitanje kakvi ljudi želimo biti i u kakvom svijetu želimo živjeti. Govorimo o komadićima problema poput nejednakosti, ali ne pitamo se kakav bi moralni okvir idealnog svijeta trebao biti. Kada se vratite na osnove ljevičarske ideologije otkrijete da je to ljubav prema ljudima.

Rekli ste da je mržnja prema čovječanstvu svojstvena neoliberalizmu. Je li neoliberalno brisanje koncepta klasne borbe dio te mržnje prema čovječanstvu? Ne mrzimo sustav, već čovječanstvo u cjelini jer više ne prepoznajemo klasu i one koji uistinu imaju moć.

Kada kažete da ne postoji alternativa, što je glavni moto neoliberalnog svijeta još od Margaret Thatcher i Ronalda Reagena, to znači da čovječanstvo ne može stvoriti bolji svijet od ovoga. Ako stvarno vjerujemo u to, to znači da nemamo vjere u čovječanstvo. Reći da nema alternative protivno je logici života – to je pobijanje života uopće.

Svidjela mi se ideja prijateljstva u strahu. U knjizi navodite da ljudi najčešće bježe od drugih čim pokažu ranjivost. Možete li pojasniti kako nas ovo razdoblje pandemije, društvene nejednakosti, klimatske krize i lokalnog potresa u Zagrebu i Petrinji može naučiti zajedništvu u strahu?

Prošla je godina bila vrlo teška za cijeli svijet, ali u Zagrebu je to bilo gotovo apsurdno. Kao što znate, čekali smo Godzillu (smijeh). Strah je suprotna riječ od slobode jer ako ste taoci straha izolirani ste i zarobljeni u vlastitim granicama. To je također suprotna riječ radosti i znatiželji – on eliminira sve divne koncepte koje pripisujemo životu. Danas živimo u svijetu s previše straha, ali to nam omogućuje da iskusimo poniznost i ustupa nam prostor za podijeliti naš strah, što je ujedno i jedini lijek. Smatram da strah sam po sebi zahtijeva zajedništvo i prijateljstvo.

Ovo poglavlje traži od nas da zamislimo našu političku interakciju kao prijateljstvo jer je ono najpravedniji odnos kojeg ljudska bića mogu imati. Ono daje prostor u kojem pojedinci mogu zaštititi svoju individualnost, ali i biti dio većeg entiteta. Međutim, to je vrlo sirova misao i ako me pitate detaljnije ne bih mogla odgovoriti. To je samo ideja o kojoj želim razgovarati s ljudima. Mnoge ideje u knjizi su naprosto pozivnice za razgovor.

U knjizi spominjete da dostojanstvo ima moć da probije klasne razlike i ima potencijal stvoriti otpor protiv sustava koji ga trenutno uništava. Možete li pojasniti načine na koje kapitalizam uništava dostojanstvo i kako ga dostojanstvo ujedinjeno u svima nama može srušiti?

Vrlo je opasno reći da nešto probija klasne razlike, ali ja preuzimam taj rizik. Ako mjerimo patnju, radnička će klasa sigurno pobijediti na tom natjecanju. Međutim, ako definiramo dostojanstvo kao nešto što nas veže i stvara jedinstvo čovječanstva, onda možemo objasniti kako je ono narušeno izbjeglicama koje su izbačene sa španjolske granice, ali i španjolskim vojnicima koji su ih izbacivali. Svojevoljno ili ne, vojnici su dio ovog poniženja, a ljudi koji sjede ispred televizora i gledaju u to, također, jer se to radi u njihovo ime ili u ime njihove nacije. Mislim da smo povrijeđeni iznutra.

Dok govorim o tome osjećam se kao kršćanski evanđelist (smijeh). Međutim, ova bol je važna. Ako želimo promijeniti sustav, moramo razgovarati i o toj boli. Također se osjećam kao da govorim iz zemlje dugi i jednoroga kada govorim o ljubavi i vjeri, ali onda se zapitam: “Kako smo došli do ovoga?” Kad si 1970-ih govorio o ljubavi, nitko te nije ismijavao. U samoj osnovi progresivne ideologije leži činjenica da volimo ljude i da imamo vjeru jedni u druge. Moralna je odluka voljeti ljude i vjerovati u njih bez obzira na sve. Ta je vjera stvorila ideologiju socijalizma. Jedan od aspekata progresivne politike je da ljudi shvate da čak i ako su privilegirani, njihovo dostojanstvo je slomljeno. Živimo u sustavu u kojem privilegija znači sreću, a naš posao je reći ljudima: “Zapravo niste sretni i nije važno koliko novca i privilegija imate”.

Zbog količine štete koju sustav u kojem su privilegirani proizvodi?

Da, ali nije samo to. Znam nekoliko vrlo bogatih ljudi koji nisu samo nesretni, već i shrvani na nekoliko različitih razina. Nemaju sjajan privatni život jer novac ne kupuje sreću.

Napominjete u knjizi da su ljudi 1970-ih godina počeli gubiti osjećaj zajedništva i zatvarati se u svoje svjetove. Smatrate li da neke politike poput skraćivanja radnog vremena, povećanja minimalne plaće ili javnog stanovanja ostavljaju ljudima više vremena da se uključe u pitanja kolektiva, dok nas neoliberalne politike okreću užim društvenim strukturama i čistom preživljavanju?

Apsolutno! Nedavno sam na jednom panelu razgovarala o tome s bivšom čelnicom zelene stranke Velike Britanije Natalie Bennett. Rekla sam joj da trebamo više poezije u progresivnoj politici ako želimo pobijediti u ovoj igri, a ona je rekla da kada traži od žena da se bave politikom, one odgovaraju jednostavnim pitanjem: “Kada?” Referirala sam se na Simone Weil koja je rekla da trebamo više poezije u radničkoj klasi, ali je također napomenula kako je radnička klasa toliko iscrpljena nakon radnog vremena da ne može raditi ništa drugo osim spavati. Dostojanstvo nije apstraktan koncept; počinje s osnovnom jednakošću i ograničenim radnim vremenom. To su stvarne životne regulacije koje proizvode vrijeme i energiju za život u dostojanstvenom svijetu.

U knjizi navodite da nove ljevičarske pokrete ne privlači preuzimanje vlasti kako bi upravljali postojećim institucijama i da je vjerojatnije da će mladi sudjelovati u prosvjedima. Napomenuli ste i važnost lokalne politike jer bi se centar mogao urušiti. Koje je vaše mišljenje o uspjehu stranke Možemo! na lokalnim izborima u Zagrebu?

Možemo! ima globalnu važnost. Napisala sam članak u The Financial Timesu gdje razrađujem ideju da će lokalna politika osnažiti na globalnoj razini i biti progresivna utvrda protiv fašizma i neoliberalne politike. Međutim, Možemo! je važan i iz drugog razloga. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih civilno je društvo bilo prisutno diljem svijeta, ali se povlačilo iz takozvane realpolitik (realne politike). Možemo! vidim kao civilno društvo koje se konačno usuđuje ući u tu arenu. Bit će im iznimno teško jer dolaze iz potpuno drugačije kulture ljudskih odnosa. To se događa i u Turskoj – oporbeni političari vode Istanbul, Ankaru i Izmir. Također imaju puno poteškoća, ali zato održavaju plamen za drugačiju budućnost. Oduševljena sam zbog Možemo! i prvi put otkako sam došla u Zagreb učim o hrvatskoj politici.

Ističete da su novi ljevičarski pokreti uključivi do te mjere da ne mogu imati striktna pravila i zbog toga se ne mogu ugraditi u postojeće političke institucije. Možete li to pojasniti i smatrate li to njihovom snagom ili slabošću?

Nije ni jedno ni drugo. To je naprosto stvarnost. Živimo u 21. stoljeću koje je donijelo nove medije i drugačiju komunikacijsku sferu, a svaki put kad se komunikacija drastično promijeni, politika se mijenja također. Nova vrsta politike trenutno se bori pronaći način prilagodbe političkim institucijama 19. stoljeća. To je jedan od razloga zašto mladi ljudi ne sudjeluju toliko u realnoj politici, već u politici na društvenim mrežama. Vidjela sam kako se to događa u Turskoj, Egiptu, Tunisu i drugim dijelovima svijeta. Počinje na društvenim mrežama, a zatim postaje prava stvar na prosvjedima. Mladi ljudi su poput riba koje plove u jatu i pokušavaju pronaći mjesto za sebe, a zato lokalna politika toliko jača. Mladi u Turskoj pristupaju lokalnoj politici jer smatraju da jedino tamo mogu biti ono što jesu, ne pristajati na kompromise, a baviti se politikom.

Nekoliko puta spominjete kako se sustav bliži kraju. Što odaje njegovu skoru propast?

Da nije tako, ne bismo čuli za toliko pranja novca, mafije i drugih mračnih strana moći. One su oduvijek bile ovdje, ali manje vidljive zbog činjenice da se sustav još uvijek držao. Zato kada govorimo o desničarskom populizmu i fašizmu govorimo o mafiji i drugim prljavim odnosima. Da su institucije čvrste, to se ne bi moglo dogoditi. Sustav se urušava i nisam jedina koja to kaže – to nam govori on sam. Bogataši u Davosu redovito pričaju o tome i čini se kao da traže pomoć od progresivaca da se održe.

H-alter

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply