Idealizam, arogancija, ili nerazumijevanje?

Objavljeno: 18.07.2021, 17:18h

Može se izvana silom nametati što se želi, ali je pitanje koliko je to demokratski i koliko po volji onih kojima se nameće, posebno ako je – u slučaju koji razmatramo – nešto sasvim drugo duboko ukorijenjeno u psihologiju većine ljudi

Autor: Ladislav Babić

Osvrnut ću se na intervju profesora Dejana Jovića danog portalu tacno.net, pod naslovom „Hrvatska i Srbija trebale bi u BiH poštovati svakoga, a ne ignorirati neke kao da ne postoje, i kao da nemaju strahove i dvojbe“. Cijenim profesora Jovića, ali me njegov intervju razočarao. On je pun promašenosti i nerazumijevanja okolnosti na koje se odnose njegove konstatacije. Da se odmah razumijemo, nitko sretniji od mene da se sve države svijeta – pa i BiH – transformiraju u građanske, samo to baš i ne ide kako profesor zamišlja. Osvrćem se na najbitnije profesorove postavke, pri čemu me Milanovićeva etnonacionalistička bahatost uopće ne zanima, pa se time ni ne bavim – to je stvar psihologa, možda psihijatara, a svakako onih koji su ga izabrali na poziciju s koje samouvjereno može šalabajzati.

Pođimo od neprijeporne činjenice, za shvaćanje koje ne treba politološka stručna sprema, a to je – da je politika umijeće mogućega. Dakako, riječ „moguće“ treba shvatiti u demokratskom duhu, jer je u načelu svašta moguće, ne samo u znanstvenoj fantastici. Nadalje, od shvaćanja da bi u demokratskim društvima – jer, demokracija je vladavina naroda – političke odluke trebao donositi¸ ako ne sam narod (čemu se razvojem informatizacije društava sve više približavamo, dok – primjerice – u Švicarskoj važne odluke po državu bivaju usvajane ili odbijane na referendumima), a ono barem parlamentarni predstavnici koji ispunjavaju njegovu volju. Termin narod upotrebljavat ću u dvojakom smislu, kao politički i kao etnički narod, što bi – bez suvišnog kompliciranja – trebalo biti jasno iz samog konteksta. Još je pokojni Stipe Šuvar tvrdio, s čime se lično slažem, da je u BiH bilo pogrešno organizirati referendum o odcjepljenju, razdruživanju ili štogod želite (jer se sve to praktički svodi na isto), na kojem dva naroda nadglasavaju treći! Pustite vi sad kako je Zapad tumačio pojam „narod“, pa priznao ishod referenduma kao izjašnjavanje većine građana, a kako se taj pojam tumači ovdje, na Balkanu. Konačno, rat kojem je rezultat izjašnjavanja bila iskra (ne i uzrok!) koja ga je pokrenula, nije se vodio na tlu Zapada, već ovdje u nas (u BiH), a vodile su ga mase koje u golemoj većini na svoj način tumače pojam narod – kao etnički. Još u Jugoslaviji se pokušalo afirmirati načelo građanske države ali to nije uspjelo, iz jednostavnog razloga što niti jedna komponenta te zajednice naroda nije imala apsolutnu većinu, te su se svi bojali da bi u takvoj državi bili nadglasani. U samostalnoj Hrvatskoj, etnički (pr)očišćenoj, jedno vrijeme se puno govorilo upravo o građanskoj državi, što bi čak i da se ostvari, bila naprosto puka forma kojom se država promovira pred inozemstvom. U takvoj državi, bila etnička ili građanska, uvijek bi Hrvati imali prevagu u donošenju svih odluka koje se tiču njenih državljana. Kaže profesor Jović:

„Bošnjaci, koji su i sami svoj identitet – barem tada još – gradili na nasljeđu Osmanskog imperija i socijalističke Jugoslavije a ne na nacionalizmu zapadno-europskog tipa, kao što opisuje u svojoj izvrsnoj knjizi „Nadživjeti carstva“ Xavier Bougarel, a dijelom objašnjava i vrsni bosansko-hercegovački politolog Šaćir Filandra u svojoj knjizi „Bošnjaci nakon socijalizma“, htjeli su konsolidirati svoju naciju – koja je 1993. promijenila ime upravo da bi se istakao njen politički a ne vjerski karakter – pa im je sasvim odgovaralo da za njenu konstitutivnost dobiju potvrdu izvana, što su i dobili. Tako su tri potpisnika Daytonskog sporazuma – Milošević, Tuđman i Izetbegović – uspjeli zajednički uvjeriti Zapad, koji nije krenuo s tim konceptom i u odlukama Badinterove komisije ga je izravno odbacivao, pa zato nije tražio konsenzus triju naroda na referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine nego je preferirao većinsku odluku svih građana BiH – da im popusti. To je bio nužan kompromis za završetak rata, a kraj rata je bio od apsolutno prvorazredne važnosti. Uz to, Zapad je uvijek govorio da će prihvatiti ono što se sve strane u sukobu dogovore.“

Ali, već malo dalje, isti autor tvrdi (ispravno):

„U ovih 25 i više godina, Bošnjaci su postali većina u Bosni i Hercegovini, prvi put u povijesti. To znači da im više ne trebaju garancije da neće biti preglasani. To ih dovodi do teze da je Bosnu i Hercegovinu potrebno rekonstruirati kao demokratsku zemlju, što je bila i izvorna želja Zapada. Malo tko otvoreno govori da su „konstitutivni narodi“ smetnja na tom putu, ali mnogi to misle – i u Bosni i Hercegovini i u međunarodnoj „zajednici“. Smatraju ga podmetnutim i štetnim za demokratski razvoj Bosne i Hercegovine, tekovinom Daytonskog sporazuma koji su potpisali i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, i zato ga izbjegavaju.“

Konkluzija je upravo ono što sam tvrdio; čim jedan narod osigura apsolutnu većinu svog etničkog sastava, srcu mu odmah priraste koncept građanske države! Ali, profesore, ako se Bošnjaci više ne trebaju bojati preglasavanja, tko kaže da sada to ne mora manjina Srba i Hrvata?

Jasno, može se izvana silom nametati što se želi, ali je pitanje koliko je to demokratski i koliko po volji onih kojima se nameće, posebno ako je – u slučaju koji razmatramo – nešto sasvim drugo duboko ukorijenjeno u psihologiju većine ljudi. Pustimo sad „neke“ koji žele nešto drugo od većine, jer su oni u ogromnoj manjini, što dokazuju i rezulati formalno demokratski provedenih izbora. Drugim riječima, cipele treba prilagoditi terenu po kojem se korača, a prevedeno na obični jezik to znači – obrazovati narod dok on sam ne shvati što je za njega najbolje. Narod je konglomerat osoba različite obrazovanosti, svjetonazora i inteligencije – u rasponu od idiota, preko prosjeka do genijalaca – i u takvom skupu treba prakticirati demokraciju bez nametanja, a svjetonazor mu mijenjati ustrajnim obrazovanjem. A ne nametanjem od faktora koji koriste prosječnost naroda (da ne kažem nešto gore) kako bi ga vodili na uzdi u smjerovima koji odgovaraju elitama. Bolje bi bilo da profesor – za kojega ogromna većina nije ni čula – više čačka po komentarima na društvenim mrežama od pozivanja na ideje iz malo čitanih knjiga, da shvati u kakvim realnim uvjetima treba provoditi demokratske promjene. Ali, brine li to elitu uopće, kad vodi narod poput magarca, na povodcu tzv. demokracije? Naravno, ja se slažem s time da je konstitutivnost zastario pojam, samo u praksi se o tome ne pitaju ni Jović, ni Visoki predstavnik, ni Zapad, nego narod(i) na koje koje se to odnosi. Oduvijek tvrdim da „sloboda naroda“ ne uvjetuje slobodu svakog njegovog pripadnika, ali ako su svi pojedinci slobodni to implicira i slobodu naroda. Samo, neka se to ne koristiti protiv mene u smislu „nego što, pa zato i želimo građansku državu“, jer – upitajte narod(e) što oni zapravo žele. Jasno da se razrješavanju bosanskohercegovačkog čvora moraju uključiti ne samo pripadnici i drugih prisutnih naroda, već i anacionalno orijentirani pojedinci, dajući svakome ista prava (primjerice, na sve funkcije u društvu) kao što se od svakoga zahtijeva izvršavanje zakonom propisanih dužnosti.

Govoreći o konstitutivnosti i minoritetu (manjinskom statusu), Jović za primjer iznosi Hrvatsku gdje kao Srbi – svedeni na status nacionalne manjine (ne samo politički već realno još i više, mada su i ranije procentualno bili u manjini) – navodno imaju veća prava i zaštitu (jeli im ona bila potrebna u Jugoslaviji, čiji je raspad bio neka vrsta samoispunjavajućeg proročanstva zapisanog u ustavu iz 1974. godine) garantiranu kojekakvim evropskim zakonima. Ali, nije caka u tome, već u načinu na koji su „stekli“ status nacionalne manjine. Preko noći su, nikoga ne pitajući, to izglasali predstavnici hrvatskog naroda u Saboru! Važnija od Jovićevog razlikovanja konstitutivnosti i minoriteta je sama nedemokratičnost odluke (poput apriorne pretpostavke da razilazeći se narodi ne žele više socijalizam; čemu je vjerojatno tako, ali ga se trebalo direktno upitati) s čime se – uvjeren sam – profesor i svi koji demokraciju svode na matematičko prebrojavanje glasova, ne bi složili. E, sad, on narodima koji imaju problema s konstitutivnošću (prvenstveno Bošnjacima) nudi kompromis u vidu tzv. Ohridskog sporazuma koji su Makedonci sklopili s Albancima u – hm – Sjevernoj Makedoniji. Piše:

„Međutim, iako nije bilo formalne obaveze, Makedonci su u svoje vlade nakon 1992. uključili i političare Albance. Albanci su prihvatili biti uključeni. U 2000., jedna radikalna grupa albanskih secesionista pokrenula je sukob, koji je zaustavljen međunarodnim posredovanjem. Albanci su tražili da budu konstitutivni narod, što ni Makedonci ni međunarodna zajednica nisu prihvatili upravo zato što postoji Albanija kao država. Otkako postoji i Kosovo, Albanci u Sjevernoj Makedoniji imaju još manje šanse da uvjere Zapad da je potrebno da budu konstitutivni i u toj zemlji. Dakle, ponuđen im je status manjine. Oni su to odbili… Makedonci i međunarodni akteri su na to reagirali tako da u Ohridskom sporazumu ne spominju manjine, nego se kaže za njih da su „zajednica koja nije većina“. U cijelom tekstu se ne spominju ni narodi ni manjine, nego građani Republike Makedonije i etničke zajednice, od kojih se za Albance kaže da su zajednica koja „nije većina“. To je zadovoljilo obje strane, premda naravno ne i sve u objema zajednicama. Ali je primjer kako se diplomatskim putem mogu postići korisni sporazumi, a da se nikoga ne isključi ili ne uvrijedi.“.

Daklem, nije šija nego vrat, što ne samo govori o diplomatskim smicalicama kojima se politika (naročito zapadnjačka) služi pomičući „figure“ na šahovskoj ploči svijeta, već i o prosječnom intelektualnom kapacitetu naroda čije se figure pomiču!

Dosta sam pisao o identitetima ljudi, i o tome svatko može imati svoje – čak i utemeljeno – mišljenje, ali ne možete ljudima identitete naturati. Pa, ako netko na prvo mjesto stavlja svoju etničku pripadnost, čovjek može i žaliti, ali to treba tolerirati, nastojeći općim obrazovanjem i preko medija podučavati ljude ispravnom sagledavanju ljudi oko sebe i sebe sama, što će socijalnom evolucijom dovesti do promjene politika koje države vode. Pita li tko mene kako bih razriješio stvari, na krivo mjesto upućuje pitanje, baš kao i kad pita profesora Jovića. U tekstu „Bosna čeka krizu“ pisao sam:

„Postoje ideali kao i vrijeme za njihovu realizaciju. Iako su ideali “često prerano sazrele istine”, njihova konkretizacija ište pogodno vrijeme za realizaciju – baš zato što su “prerano sazreli”. Svojedobno sam pisao o mogućim opcijama za stabilizaciju BiH, od koji je – po mom dubokom uvjerenju – samo jedna realna, osim ako njeni stanovnici nisu raspoloženi za novo krvoproliće, posljedice kojeg su krajnje neopredvidljive. Realni život je takav da valja razmisliti o trenutno ostvarivom, ostavivši želje svoje duše za buduća – možda ovoj generaciji i nedoživljena vremena. Jedna od mogućnosti je građanska država, tipa američkog “melting pota”; taljenja konstitutivnih i onih nekonstitutivnih naroda u jedinstvenu bosansku naciju, uz biračko pravilo “jedan čovjek-jedan glas”. Prisjetimo se propalih eksjugoslavenskih pokušaja koji su tendirali u istom smjeru i u konačnici produbili etničke netrpeljivosti. Pokušajte razmisliti koliko je ta opcija ostvariva u unutrašnjem okruženju prevladavajućih nacionalnih tenzija između tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda. Po mom sudu, ovaj čas – nikako! Moguće se ugledati i na švicarsku kantonizaciju, gdje također tri prevladavajuća naroda (Nijemci, Francuzi i Talijani) uz malobrojne starosjedilačke Retoromane, već stoljećima uživaju mir božji, bez bavljenja međunacionalnim tenzijama, usmjereni na budućnost a ne na fantome prošlosti. Smatraju li se bosanskohercegovački građani glupljima ili nesposobnijima od Švicaraca, da na sličan – ne mora biti istovjetan – način urede okvir u kojem obitavaju? Žive li oni od Kulina bana ili od kulena (da se malo ironično poigram igrom riječi); žive li oni od svog srbohrvobošnjaštva ili djela svojih ruku koja im osiguravaju hranu i opći napredak? Na to neka sami odgovore, a od odgovora će ovisiti oblik države koju će imati ili nemati!“

Čak i bosanskohercegovačka Wikipedia nepristrano, da ne kažem afirmativno, piše o švicarskom modelu društva i političkom ustroju te višenacionalne i – za razliku od BiH – višejezične države (bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski navodni jezici nisu negoli varijante zajedničkog policentričnog jezika). Znači li to da sam za treći (hrvatski) kanton? Ne! Ja zastupam ideju građanske države u kojoj se pojedinci slobodno izjašnjavaju o zajedničkim pitanjima, problemima i njihovom razrješavanju, lišeni etničkih predrasuda i usredotočeni isključivo na stvari kojima se politički bave. Ali, istovremeno znam da to vrijeme još nije došlo, da ljudi nisu dovoljno sazreli za tako što, pa im prepuštam da sami dogovorno riješe stvari kako im trenutačno odgovara. Da podsjetim; u skladu s demokratskim načelima i činjenicom da je politika umijeće mogućega! Nažalost, kao da fali zrelosti i za to.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply