Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša

Objavljeno: 06.07.2021, 07:10h

I franački car Karlo (također) Veliki, kojega je papa Lav III. na Božić godine 800. u bazilici sv. Petra okrunio za rimskog cara, stalnim je ratovanjem omogućio pokrštavanje zapadne i središnje Europe

Autor: Vladimir Pavlinić

”Prisili ih da uđu”, rečenica je iz Novoga zavjeta koja mi pade na um nakon uznemirujuće katoličke vijesti iz Kanade. Uto naiđoh na domaći katolički tekst koji bi se mogao nasloviti: ”Ne daj im da uđu!”

Tako je naime prikladno zamislivo političko geslo čovjeka kojega je urednik Glasa Koncila ovih dana predstavio čitateljstvu velikim intervjuom: predsjednik mađarske vlade Viktor Orbán.

Ime je to koje se, uz Putina, u europskoj i svjetskog javnosti učestalo navodi kao metafora suvremenoga nacionalista, antidemokrata, diktatora, ksenofoba i rasista, koji usred Europske unije dokida slobodu javne riječi i tiska.

Na naslovnici katoličkog tjednika (kojemu bijah supokretač i urednik prvih deset godina) Orbán se uvodno predstavlja kao suvremeni branitelj kršćanstva koje je ”stvorilo slobodnoga čovjeka, obitelj i naciju”.

Taj Orbán dakle, šef države koji žičanim plotovima i vatrenim oružjem brani granice svoje zemlje od drugih i drukčijih, iako kalvinist, može nama pozivom na kršćanske temelje Europe poslužiti za uzor kako da gradimo suvremenu (razumije se) katoličku državu…

Drugi jedan tekst u našem katoličkom tisku čisto me je ”raznježio”. U Kani (časopis kojemu bijah supokretač i prvi urednik) umjetnička slika mlade ljepotice kako ponosno drži za kosu odsječenu ljudsku glavu. Naslov: ”Judita kao inspiracija za muškarce i žene”. Koje li inspiracije biblijske rodoljupke glavosječe nama u ove naše dane kad Islamska Država u službi Boga masovno siječe glave!

Nakon male digresije vraćam se temi.

”Prisili ih da uđu”: dvije latinske riječi compelle intrare (u Jeronimovu prijevodu izvornoga grčkog anánkason eiselthéin) iz Evanđelja po Luki (14) proizvele su u dvije tisuće godina neprocjenjivo golem utjecaj na širenje i duh Katoličke Crkve.

Izreka je to iz Isusove prispodobe o gospodaru koji je priredio bogatu večeru. Pozvao je mnoge, ali su svi redom našli isprike da ne dođu. Onda povrijeđeni domaćin srdito zapovjedi slugama da iziđu na trgove i ulice pa silom dovedu sve na koje naiđu, ”siromašne, sakate, slijepe, hrome” – ”da mi se napuni kuća”.

Iz te izreke fundamentalan je zaključak izveo sveti Augustin, veliki obraćenik, biskup i teolog iz 4. stoljeća. Po njegovim riječima, Božja je volja da se kršćani posluže i nasiljem kako bi u Crkvu priveli nevjernike i krivovjernike.

Svojim tumačenjem Isusove prispodobe o Božjem Kraljevstvu Augustin je također pružio teološko opravdanje za vođenje svetoga rata. Ratovanje za uspostavljanje moći Crkve bilo je u njegovo vrijeme nova praksa. Uveo ju je prvi rimski car kršćanin, Konstantin Veliki. Augustin se rodio nekoliko godina nakon Konstantinove smrti.

I franački car Karlo (također) Veliki, kojega je papa Lav III. na Božić godine 800. u bazilici sv. Petra okrunio za rimskog cara, stalnim je ratovanjem omogućio pokrštavanje zapadne i središnje Europe. Smrću su kažnjavani Saksonci koji su odbijali krstiti se. Car je prozvan ”ocem Europe”.

Španjolski konkvistadori nisu u 16. stojeću Srednju i Južnu Ameriku osvajali i gomilice ubijali urođene žitelje iz motiva pokrštavanja, već iz pohlepe za zemljama i zlatom. Ali su za njima odmah doplovile čete misionara da preživjele poganske starosjedioce učine kršćanima.

Misionare je pokretao apostolski žar, odlučna volja da i uz najveće osobne žrtve spašavaju od pakla neumrle duše krivobožaca. Onda bi Rim odaslao svoje službenike da na osvojenim zemljama organiziraju hijerarhijsku vlast, s pokrajinskim i biskupijskim granicama.

Jednako su vjerovjesnici slijedili stope svih europskih osvajača širom svijeta. Ti ratovi nisu doduše bili sveti, ali su zapravo bivali posvećeni prešutno, činom, bez svečanih proglasa i rituala. Protokom vremena dobri plodovi posvećuju zla sredstva. Silom otete zemlje napokon postaju osvajačima svete domovine.

Alijansa osvajača i širitelja kršćanstva bila je kroz stoljeća na djelu kao da se tako izvršava Božja volja – kako je riječi compelle intrare iz evanđeoske parabole nedvosmisleno istumačio jedan od najutjecajnijih crkvenih naučitelja, sveti Augustin.

Ideji o prisilnom uvođenju duša u Božje kraljevstvo bitna je potpora bilo vjerovanje da nema spasenja izvan Crkve – nulla salus extra ecclesiam. Po tome poimanju, svaka nekrštena duša nakon smrti ide u pakao. (Za nevinu nekrštenu djecu teolozi su ishitrili posebno mjesto, ”limb”; to je kao predmet vjerovanja dokinuo prethodni papa Benedikt XVI.)

Tako se katolički strogo vjerovalo – sve do Drugoga vatikanskog koncila prošlih 60-ih godina. Mnogovjekovne uvriježene postulate Koncil doduše nije izrijekom odbacio, ali je proglasio suprotna načela – o slobodi savjesti i vjerovanja.

Novo otkriće što ovih dana potresa Katoličku Crkvu svodi se u krajnjoj liniji na tradicionalno prihvaćanje prisile kao puta osvajanja duša.

Prošloga svibnja u kanadskom gradu Kamloopsu (Britanska Kolumbija) dubinskim je radarima otkriveno 215 neobilježenih grobova djece, kraj zgrade internata za urođeničku, indijansku djecu. Škola je bila katolička, pod upravom biskupije Vancouver. Djelovala je od godine 1890. do kraja 1970-ih…

Od znatnoga broja takvih ustanova u Kanadi ona u Kamloopu bila je najveća, udomljavala je 500-tinjak djece. Zatim je ovoga lipnja u provinciji Saskatchevan otkriven još 751 neobilježeni grob djece, neke od samo tri godine.

Kanada je imala program asimilacije prastanovnika zemlje. Jedan državni službenik izjavio je 1910. da su škole usmjerene na ”konačno rješenje našega problema Indijanaca”. (Kao poslije Hitlerov Endlösung.)

Roditeljima su djeca otimana. Preživjeli govore kako su ih otimali iz kuća i ukrcavali na volovska kola. Roditelji za njih više nisu čuli. U tim državno-crkvenim domovima djeca su bila tjelesno kažnjavana ako bi progovorila materinskim jezikom i činila bilo što od svoje tradicionalne kulture.

Vlada je godine 2015. ustanovila Nacionalno povjerenstvo za istinu i pomirenje, kao dio isprike i nadoknade za neljudsku praksu u ime bjelačke nacije. Povjerenstvo je procijenilo da je kroz te škole od 1867. do 1996. prošlo 150 tisuća djece, od kojih je 4.100 nestalo. Dosad se zna za 20 takvih dječjih groblja.

Djeca su umirala od bolesti, zapuštenosti, loše ishrane, zlostavljanja tjelesnog, seksualnog i psihičkog, spominju se i samoubojstva. Stopa smrtnosti bila je pet puta veća od bijele djece.

Nacionalno povjerenstvo za istinu i pomirenje nazvalo je praksu ”kulturnim genocidom”.

Žaljenje za sudioništvo Katoličke Crkve u neljudskom projektu države izrazio je nadbiskup Vancouvera J. M. Miller: ”Bol što ga uzrokuje takva vijest potiče nas da unesemo svjetlo u svaku pojedinu tragičnu situaciju što se dogodila u internatskim školama pod upravom Crkve.”

Predsjednik kanadske vlade Justin Trudeau uputio je apel papi Franji da moli za oproštenje u ime Crkve, no iz nekoga razloga Papa to dosad odbija učiniti.

Nakon niza masovnih grobnica vanbračne djece u vrtovima katoličkih domova što su prošlih godina otkrivene u Irskoj i pedofilskih škandala diljem svijeta, ovo u Kanadi nov je udarac ugledu Crkve.

Sad hijerarsima dolazi do svijesti da nije vrijeme za stare trijumfalizme, već za ponizno priznavanje prošlih ”grijeha struktura”.

Očekivati je da se počnu iznova ozbiljno prečitavati prilično zaboravljeni spisi Vatikanskoga koncila od prije šezdesetak godina. Tu, pak, valja Augustinovo načelo koje je i koncilsko: Crkva se mora stalno obnavljati – Ecclesia semper reformanda.

*

Engleski književnik Clive S. Lewis (+1963), čuveni apologet kršćanstva, prevođen na 30 jezika, za biblijske riječi compelle intrare kaže da su ih ”zli ljudi toliko zloupotrebljavali te nas od njih jeza hvata”. On ih tumači naprotiv kao djelo Božjega milosrđa, kada On u nutrini prisili čovjeka da se vrati vjeri – što je bilo njegovo osobno iskustvo u 32. godini života. ”Njegova prisila naše je oslobođenje.”

Takva suptilnost biblijske interpretacije nezamisliva je za vremena u kojima je, još donedavna, teologija svaku biblijsku riječ uzimala doslovce, kao izravni Božji diktat. K tome još toliko toga ”izgubljeno u prijevodu”.

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply