Papir opasnih namjera

Objavljeno: 29.04.2021, 06:12h

Afera s non-paperom, kojim se predlaže prekrajanje granica nalik onome iz 1990-ih s Tuđmanove salvete, odvija se u času kada je proširenje EU-a na tzv. zapadni Balkan na čekanju, a antikomunizam i odricanje od antifašizma i u Sloveniji uzimaju maha

Piše: Srećko Pulig

Ako je u prva dva desetljeća tzv. tranzicije Slovenija bila iznimka u odnosu na druge države nastale uništenjem one jugoslavenske – zato što je imala postepenu tranziciju i uspjela je izbjeći šok-terapiju kojoj smo mi drugi bili podvrgnuti – izgleda da sada čini sve kako bi dostigla ostale. Pa i više od toga. Režim premijera Janeza Janše sada u mnogočemu skandaliziranjem i prestiže neke zemlje tzv. zapadnog Balkana. Tvorevine koju je, baš po mjeri slovenskih nacionalista, izmislila Evropa da označi politički prostor Jugoslavije bez Slovenije, ali s priključenom Albanijom.

U prostoru koji EU i drugi zapadni moćnici tako tretiraju Slovenija sada može dijeliti savjete kako da se “dovrši proces razdruženja”, što skorašnja predsjedavateljica EU-om može gledati izvana. Iako to nije nova pozicija tamošnje političke klase, kao što se, uostalom, pokušava i u Hrvatskoj, tj. nastoji se prikazati kako su Balkan “oni drugi”, zadnja afera s non-paperom koji je Janša navodno napisao i poslao predsjedniku Evropskog vijeća Charlesu Michelu, da bi ga se sada neuvjerljivo odricao, govori u prilog fašistoidnom kontinuitetu njegove politike. Ali i o postojećim pokušajima distanciranja od takve politike i režima u Sloveniji. Sada je u toku zbrka oko autorstva tog papira koji nije papir: Janša tvrdi da ga nije razaslao na razne adrese, iz Michelova ureda najprije su govorili da su dokument dobili, da bi kasnije to porekli, Janšin prijatelj i mađarski premijer Viktor Orbán o svemu šuti, a oni koji su se već jednom opekli zbog pokušaja komadanja Jugoslavije po etničkim linijama pušu i na hladno. Tako se samo u Sloveniji, uz pojedince poput evroparlamentarke Tanje Fajon koja je ujedno predsjednica stranke Socijalnih demokrata Slovenije, kritički oglasilo i Kulturno društvo Bošnjaka, kao i mnogi drugi. U nas je reagirao predsjednik Zoran Milanović, ali potpuno ambivalentno, zalažući se u jednom dahu za cjelovitost BiH i nepromjenljivost granica, da bi razvezao i poznatu desničarsku mantru o ugroženosti hrvatskog naroda u toj državi.

O čemu se dakle u tom papiru i njemu priloženoj zemljopisnoj karti radi? O podjeli BiH po starom Tuđman – Milošević – Izetbegović ključu, pripajanju današnje Republike Srpske Srbiji, Hercegovine Hrvatskoj, dok bi ostatak središnje Bosne bila bošnjačka država. Ali ne staje se samo na BiH. I Kosovo bi se podijelilo pripojenjem njegova sjevera Srbiji, dok bi se veći dio sjedinio s Albanijom. I Makedoniju bi trebalo “korigirati” pa dati Kosovu dio gdje pretežu etnički Albanci/Kosovari. I sve tako redom, dok se ove nove “nedovršene države” napokon ne zaokruže u svojim prirodnim granicama. A onda će to neke buduće evrointegracije ionako sve pozlatiti, jer vidimo da su Evropi granice nebitne, pa valjda otuda i sve te žičane ograde po njezinim rubovima i to ne samo šengenskim.

Budući da je 2021. i da nismo više u 1990-ima, postavlja se pitanje kakvu težinu dati takvim provalama retrogradnosti. Jer ako je poznata Tuđmanova salveta odlučivala o životima i smrtima zaraćenih, što danas može prouzročiti jedna navodno Janšina salveta koja to nije? Bilo bi lako da možemo samo odmahnuti rukom i reći da je to još samo jedan potez u proizvodnji skandala za internu slovensku upotrebu, kada kriza ne bi ljuljala i same temelje EU-a. Njezino proširenje na tzv. zapadni Balkan stavljeno je na čekanje, a neki čak spekuliraju da u novoj geostrateškoj neprozirnosti mnogima i u samom Bruxellesu, s obzirom na skretanje cjelokupne evropske politike udesno, ne bi bilo neprihvatljivo ponovno mijenjanje granica na Balkanu, samo da on, a posebno Srbija, ostane u zoni isključivog interesa EU-a. Ukratko, da Rusi odu, premda nije jasno jesu li oni ikada imali i neke druge pretenzije osim trgovačkih. I što nam je pritisnutima i koronakrizom preostalo da mislimo? Da su tragedije, pa makar i u formi farse, na ovim prostorima beskonačno ponovljive? Hoće li se ne više Jugoslavija, nego postjugoslavenske zemlje, kako su skrpane danas, i same ponovno raspasti? I o čemu to ovisi? O nama samima ili o mogućem ratu u Ukrajini, daljem procesu dezintegriranja EU-a ili o nečem trećem? Govori li autor non-papera u svoje ime ili kroz njega svoje probne balone ispuštaju veći igrači čiji je on samo glasnogovornik? I tko su oni? Pripadaju li evropskoj desnici ili i šire?

Ponešto je ipak jasno. Tamošnji režim nije sposoban očuvati antifašističke tradicije na koje se i ta zemlja, poput Hrvatske, tako neuvjerljivo unatoč ustavu poziva. To dokazuje i otkazivanje državne proslave 80. godišnjice osnutka Oslobodilačke fronte (OF). Iako je 27. april u Sloveniji državni praznik, odnosno službeno Dan borbe protiv okupatora, on je i više od toga. Podsjetnik je na vrijeme kada se slovenski narod ujedinio ne samo u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika nego i u borbi za pravednije društvo koje će nakon rata izgraditi. Ukratko, u borbi za socijalizam. Zato je odnos političke klase spram takvih praznika i sjećanja u državama poput Slovenije i Hrvatske donekle shizoidan. Istodobno svoju državnost temelje na antifašističkoj borbi, ali i svako podsjećanje na to tko je tu borbu iznio potiskuju. Jednom govore da prošlost treba prepustiti povjesničarima, a drugi put otvoreno šuruju s fašistoidnim revizionistima, koji evropski legitimiranom pričom o dvama totalitarizmima rehabilitiraju lokalni povijesni fašizam.

Zašto to režimima poput Janšinog odgovara? Pa zato što antikomunizam, koji nikako da izađe iz mode, dobro služi u uspostavljanju novog društva sebičnosti, individualizma, rastakanja socijalne države i tekovina solidarnosti među narodima, tekovina na kojima bi se ponovno mogao organizirati otpor spram režima perifernog kapitalizma u koji su nas uveli. Oni zagovaraju pomirbu unutar “svog” naroda, neko novo zajedništvo, ali se istovremeno ne mogu pomiriti s činjenicom da je netko prije njih ujedinio naša društva puno bolje i stvarnije. Ne samo u borbi protiv okupatora, postizanja državne cjelovitosti Slovenije i Hrvatske, nego i obnove i izgradnje, uvođenja naših krajeva u svjetsku povijest pomoću pokreta samoupravljanja i nesvrstanosti. Sve to može se iščitati i iz obilježavanja 80. godišnjice OF-a, jer je ona značila, kako nas podsjeća povjesničar Martin Premk, ambiciju promjene narodnog karaktera Slovenaca pa, ako baš hoćemo, i “slovenstva” u najtežim povijesnim uvjetima. “Različiti izdajnički političari”, kaže on, “tada se nisu željeli pridružiti OF-u, s obzirom na to da ih je zanimala samo vlastita korist, baš kao i sadašnju vladu i zastupnike vladajuće koalicije.” Oni se kao vrag križa boje spominjanja OF-a, ma koliko on povijesno bio koalicija različitih društvenih grupa, jer je ljudima omogućio ne samo protjerivanje okupatora nego i samosvijest, ponos i nadu, da se bore za svoju slobodu, svoja prava, za poštenu i važnu politiku. U svojoj kolumni Premk zaključuje: “Trenutna vlast čini baš sve, uključujući tu i prezir spram vlastite povijesti i vlastitih državnih praznika, da bi pripadnike naroda junaka vratila u narod bedaka i slugu.”

Ako pitanje o prirodi Janšinog režima shvatimo ozbiljno, onda se moramo zapitati koliko fašizma tu još uvijek i ponovno ima. Kada je neofašizma u ovim krajevima bilo najviše, a to je bilo 1990-ih, slovenski narod imao je barem toliko snage da ne dopusti desničarskoj Janšinoj politici da, osim nakratko, dođe na vlast. Paradoksalno, danas kada ratova na ovom području, na sreću i barem zasad, više nema, popušta se pred onima čiju je retrogradnost povijest već jednom osudila. Možda bismo mogli uvesti i mikrorazlikovanje različitih etapa tzv. tranzicije u Sloveniji, pa zaključiti da je ono što je u postepenoj tranziciji već izgledalo prevaziđeno, u krizi zadnjih godina ponovno nahrupilo kao otvoreni bijeg dijela političke klase u revizionističku prošlost. Onoga dijela političke klase koji nije sposoban izgraditi strukturirano i “normalno” razvijeno društvo. Teško je ne složiti se sa slovenskim ekonomistom Frančekom Drenovcem koji je još 2013. zaključio da se dogodio svojevrsni kolaps elite. Drugim riječima, da slovenska država nije uspjela proizvesti pravednije društvo, ali ni vlastitu buržoaziju u okviru neoliberalnog svjetskog poretka u koji se “integrirala”. Zato danas uspješno reciklira ono što stenografski nazivamo “fašizmom”, a to je samo strukturni moment u instaliranju i reprodukciji ovdašnjeg perifernog kapitalizma.

Portal Novosti

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register