Osjećamo nemoć da se odupremo

Objavljeno: 31.03.2021, 07:35h

Ivan Penović: U današnjem napumpanom kapitalizmu, koji je počeo da izjeda sam sebe, vlada enormna proizvodnja svega i svačega. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se takvoj realnosti, koju svi stvaramo, u svojim predstavama izrugujem

Autor: Bojan Munjin

S mladim redateljem Ivanom Penovićem, autorom respektabilnog niza krajnje neobičnih i hvaljenih predstava, među kojima je i aktualna postava Ibsenova “Neprijatelja naroda” u zagrebačkom ZKM-u, razgovaramo o njegovom doživljaju teatra.

Vaše predstave sliče na festival šašavih improvizacija, ali one u pravilu govore o nečem vrlo ozbiljnom. Zašto ste izabrali takav postupak?

Na probama zaista puno improviziramo, ali u finalnoj verziji sve te scene su zapravo vrlo fiksirane. S obzirom na to da sam po obrazovanju dramaturg, onda sam naučio da zdravo ne poštujem ni tuđi ni vlastiti tekst jer mi nisu važne riječi, nego misli koje glumac nosi u sebi. Olakšavajuća okolnost je da sam dosta predstava radio s istom ili sličnom ekipom glumaca, pa su naše improvizacije na probama izrasle u “splet dobro utvrđenih pravila”. Rad na našim predstavama nazvao bih korespondencijom različitih autorstava: mene kao redatelja i tekstopisca i glumaca kao izvođača.

Koliko su ovakve vaše predstave i određena poruka publici?

Jedna od mojih prvih predstava bilo je Handkeovo “Vrijeđanje publike”, koje smo mi preimenovali u “Prijeđanje vublike” i to je bio moj odgovor na temu što očekujemo da će nam neka predstava ponuditi, kao i teatar uopće. Da li to nužno mora biti kazalište s poantom ili nešto drugo? Recimo, u našoj predstavi “Katalonac” otvoreno kažemo publici “večeras nećete gledati ništa pa slobodno izađite na pivo i vratite se da čujete neki song…” Ne slažem se sa stavom da se neki pisac mora izvoditi baš na određeni način: kazalište je jednostavan prostor u kojem netko nešto izvodi i netko nešto gleda, u ambijentu slobode iskaza o onome o čemu se na sceni želi govoriti.

Kakav unutarnji dijalog uspostavljate s uglavnom mladom publikom, tom slobodno lebdećom inteligencijom 21. stoljeća?

Taj unutarnji dijalog nas i publike počinje uvjerenjem da se zapravo poznajemo i da se razumijemo. Takvoj publici ne trebamo biti pretenciozni i nešto im tumačiti: poanta je njihov dolazak u kazalište. Zato moje predstave namjerno nemaju dovršen kraj i nisu do kraja razumljive, jer vjerujem da neka bitna loptica mora biti na njihovoj strani u prihvaćanju ovakve igre. Moje predstave se čine ekstremno banalnima i one to zaista i jesu, jer želimo da one takve budu, ali iza njih stoji sustavan rad od nekoliko mjeseci koji svakako nije banalan.

Kako se s vaše pozornice vidi društvo?

Mislim da se ono što zovemo stvarnost danas preozbiljno shvaća. Ali to nije stvaran život. Ono čega nije bilo prije a postoji danas jest enormna količina javno iznesenog mišljenja a da – prema informacijama s portala i društvenih mreža – nikada ne saznamo čije je to mišljenje. To je stvarnost u kojoj svi beskonačno zamišljamo da o svemu imamo neki stav, ali zaboravljamo da je naš vlastiti život konačan i ta neprestana trka za stavovima onda tu stvarnost čini okrutnom. U tom današnjem napumpanom kapitalizmu, koji je počeo da izjeda sam sebe, vlada enormna proizvodnja svega i svačega: od hrane, informacija, diploma i želje za dokazivanjem, do lijevih pokreta i desnog fašizma. Meni ne preostaje ništa drugo nego da se takvoj realnosti, koju svi stvaramo, u svojim predstavama izrugujem.

Što se krije iza izrugivanja: prezir prema stvarnosti, bijes ili nešto treće?

Sviđa mi se riječ prezir, ali govoreći o problemima ovog svijeta moram biti svjestan da sam i ja dio toga svijeta kojem dodajem svoje vlastite slabosti. Osim toga, mogao bih se zapitati zašto se toj stvarnosti obraćam u kazalištu, a ne s političke govornice ili putem društvenog angažmana. Na kraju se krug zatvara u teatru: moji glumci i ja smo s ove strane pozornice, a publika s one i ta radost stvaranja ujedinjuje i nas i njih. Okidač za teatar jest nešto iskonsko i nalazi se iznad društvenih ili političkih stavova – u činjenici da u teatru jesmo i volimo biti.

Vaša predstava “Znaš ti tko sam ja” u zagrebačkom HNK-u dotiče se doživljaja povijesti, koje je u našim krajevima uvijek bilo previše…

Ta predstava, za razliku od drugih mojih radova, dosta neprikriveno kritizira tu našu povijest, točnije historiografiju koju kroje ili pobjednici ili oni koji su trenutno vladajući. Tu selektivnu povijest, što je u njoj važno a što ne, dobili smo već u osnovnoj školi, a učenje nedavne povijesti, s ustašama, četnicima i partizanima, mojoj je generaciji, rođenoj 1992. godine, posebno apsurdno. Ja nemam pojma kako je bilo u Jugoslaviji, ali stalno slušam da je tada bilo bolje… Ni tog posljednjeg rata se ne sjećam, ali i kada ga se sjetim, znam da on nije bio moj pa je zato sva ta povijest za mene predmet jedne dobre šale.

Prisjetimo li se vaše predstave “Katalonac”, nameće se pitanje kako mladi čovjek danas može zadržati elementarni osjećaj vlastitog integriteta, ako se na bilo što jedva može osloniti?

Ta predstava je kritika moje generacije, koja je uvjerena da može djelovati kako hoće, ali rezultat takvog stava je da ona uopće ne djeluje. U takvoj situaciji pitanje je što uopće jest nečiji identitet i od čega je on skrojen. Postoji li za vanjski svijet nečiji identitet ako on ili ona ne izađu iz svoje sobe tri tjedna? Likovi u toj predstavi se boje tog suludog protoka vremena i odlučuju se za vlastiti integritet koji je zaustavljen u jednom trenutku – do sljedećeg jutra. U tom smislu, ako bih želio biti iskren, i moj se vlastiti integritet u ovom kaosu svodi samo na formulu: puno radim. Vrijeme u kojem živim nije trenutak za osobno svođenje računa.

Konačno, vaša predstava “Proces Kafka” je, čini se, opasnija od samog Kafke zato što nas danas tlače puno jače sile od nekadašnjih suhih birokrata. Tko će preživjeti?

Problem je u tome što danas osjećamo nemoć da se odupremo, jer su za razliku od Kafke danas naši neprijatelji nevidljivi. Da li se isključiti iz svijeta, odustati i otići na pusti otok? Ili treba čekati? Dokle? Nemam odgovor na to pitanje, ali želim izaći kroz vrata tog defetizma. U predstavi “Neprijatelj naroda”, koju sam radio u ZKM-u, tom stanju duhova i sebi samome mogu se obraćati, ponavljam, jedino s ironijom. Na kraju dana smisao za mene i, čini mi se, za nas je u tome da što god se oko nas događalo, trebamo bar pokušati ostaviti svoju stopu u zemlji i možda nekome utabati put…

Portal Novosti

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply