Život u sjeni imperijalizma

Objavljeno: 30.03.2021, 08:48h

Republika Hrvatska se bez imalo ustezanja priključila naporima “slobodnog” svijeta da kazni Kinu zbog tretmana Ujgura, a paralelno vrši sličan tretman izbjeglica na svojoj granici te prešućuje nasilje na granici SAD-a i Meksika.

Autir: Bartul Čović

Hrvatski premijer Andrej Plenković je u četvrtak i petak sudjelovao na dvodnevnom sastanku 27 čelnika država Europske unije kojima se pridružio i američki predsjednik Joe Biden. Zbog povećanog broja novooboljelih od korona virusa samit je održan putem video-veze. Upravo su zaustavljanje pandemije čiji je globalni epicentar postala Europa i ubrzavanje procesa cijepljenja najavljeni kao glavna teme virtualnog susreta vođa euroatlantskog svijeta. Kao i uvijek kada je riječ o visokoj politici za očekivati je da u ovakvoj prilici razgovori nisu bili motivirani nekim dobročiniteljskim nagonom već cijelim nizom geopolitičkih interesa. Europski povjerenik za unutarnje tržište ovih je dana izjavio kako za inače vrlo učinkovitim ruskim cjepivom Sputnik-V “nema potrebe” unatoč tome što uvoz drugih cjepiva iz SAD-a i Velike Britanije u zemlje članice EU teče veoma sporo, a neki izvori govore i o potpunoj obustavi do daljnjega.

Proizvodnja i distribucija cjepiva nisu jedina polja na kojima se zaoštravaju odnosi s Rusijom i Kinom. SAD, Kanada, Velika Britanija i EU nekoliko dana prije najavile su novi set sankcija Kini u obliku zamrzavanja imovine i izricanja zabrane putovanja četvorici visokih dužnosnika iz pokrajne Xinjiang. Ovo inače predstavlja prvu ekonomsku sankciju koju je EU izrekla Pekingu u posljednjih 30 godina. Službeni razlog – tretman Ujgura, jedne od 55 službeno priznatih etničkih manjina u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta. Ujguri govore jezik sličan turskom, kulturološki su najbliži narodima srednje Azije i većinski su muslimani. Njih više od 12 milijuna nastanjuje spomenutu sjeverozapadnu kinesku pokrajinu.

Iz izvora koji ne spadaju pod kišobran zapadnih mejnstrim medija također je moguće čuti o problematičnom tretmanu Ujgura. Najčešće se spominju razne represivne mjere koje kineska vlada smatra preventivnima, tvrdeći da ima saznanja o aktivnostima ISIL-a među Ujgurima i o povećanoj opasnosti od islamističkog terorizma. U centru pažnje često su tzv. centri odnosno kampovi za reedukaciju kojima je proklamirani cilj sekularizacija i deradikalizacija stanovništva. Koliko je sudjelovanje u takvim programima prislino ono je oko čega se lome koplja. Cijela stvar vam možda zvuči poznato jer je primjerice Francuska prije nekoliko godina pokušavala provesti identičnu politiku “prevencije i integracije” prema svojem muslimanskom stanovništvu, ali tada se nisu održavali američko-europski samiti na kojima se raspravljalo o kršenju ljudskih prava od strane pariške vlasti i o uvođenju ekonomskih sankcija Francuskoj.

Dvostruki kriteriji

Stoga se teško oteti dojmu da se ovdje ne radi o naporima slobodarskog Zapada da zaštiti ljudska prava Ujgura (ili bilo koga drugog) već prije o zakuhavanju sukoba sa glavnim geopolitičkim suparnikom ili lenjinističkim rječnikom rečeno – zaoštravanju imperijalističkih suprotnosti. Ovaj sukob odavno se vodi i u tržišnoj areni. Tako je nedavno niz korporacija među kojima su H&M (odavno ozloglašen zbog radnih uvjeta u svojim indijskim postrojenjima), Tommy Hilfiger, Adidas, Nike, Converse, Calvin Klein i Burberry pozvao svoje kupce da izbjegavaju kupovati proizvode nastale preradom pamuka uzgajanog u Xinjiangu. Kako kažu, zbog navoda da se na tim plantažama brutalno eksploatiraju ujgurski radnici. Kina je odgovorila kampanjom u kojima poziva svoje građane na totalni bojkot navedenih korporacija. O svemu ovome u hrvatskim medijima se nije čulo previše, no i to se možda uskoro promijeni sad kada je i naš premijer uključen u razgovore zapadnih saveznika o daljnim postupcima protiv Kine. Na globalnoj medijskoj sceni o Ujgurima se može čitati gotovo svakodnevno što naravno samo po sebi nije sporno. Mogućnost etnički motivirane diskriminacije višemilijunskog stanovništva nešto je što zaslužuje i zahtijeva pažnju. Sporno je to što identična vrsta problematike biva znatno slabije ispraćena kada su vršitelji takve diskriminacije zapadni akteri.

Ovih dana odvija se najmasovnija migrantska kriza na američko-meksičkoj granici u 21. stoljeću. Broj migranata koje su američke granične patrole privele samo u veljači popeo se na više od 100 tisuća. Predsjednik Biden u kampanji je obećavao drugačije i humanije migracijske politike od onih svoga prethodnika Donalda Trumpa. Međutim, uvjeti u centrima za tzv. privremeni prihvat migranata izgledaju veoma loše. Ovdje je potrebno naglasiti kako je šira javnost o uvjetima u koje Bidenova administracija smješta migrante doznala tek kroz nekolicinu procurjelih fotografija koje kruže internetom posljednjih dana. Medijski predstavnici Bijele kuće najavljuju kako će ta infrastruktura uskoro biti dostupna reporterima, ali odbijaju dati točan datum. Za sada, čitava pogranična područja uz Rio Grande potpuno su nedostupna medijskim izvjestiteljima, a nekoliko fotoreportera već je obznanilo kako ih je u pokušajima obavljanja svog posla fizički onemogućila policija. Suradnik Getty Imagesa John Moore koji godinama pokriva ovu temu tvrdi kako se s ovakvim oblikom restrikcija nije susreo ni u Trumpovo, Obamino ili Bushevo vrijeme. Visoki dužnosnici Demokratske stranke zabranu pristupa medijima branili su tvrdnjom o nastojanju da se zaštiti pravo na privatnost migranata te kako nije prikladno toliko govoriti o uvjetima u smještajnim kapacitetima koji su ionako predviđeni kao privremeni.

Selektivna prešućivanja

Pažnju javnosti u Trumpovom mandatu najviše je privlačio tretman djece migranata prislino smještane u objekte koji su se s pravom nazivali “kavezima”. Nova administracija nije donijela poboljšanje ni na ovome planu. Prema nekim izvještajima, svakim danom u drugoj polovini ožujka policija i granična kontrola zaustave 500 maloljetnika bez pratnje odraslih. Sudeći po najnovijim procurjelim fotografijama oni se i dalje smještaju u male prenapučene sobe-šatore sa zidovima od plastike, ležajevima na podu i jednokratnim prekrivačima od folije. Privremenost ovakvog tretmana također je upitna, s obzirom na to da se većina djece ovdje zadržava i danima nakon zakonskog 72-satnog roka, iako većina njih već ima članove obitelji koji žive u SAD-u. Većina migranata (više od 70%) dolazi iz zemalja Srednje Amerike južnije od Meksika – Hondurasa, Salvadora, Gvatemale i Nikaragve. Uzrok masovnim i svakodnevnim kolonama ljudi koje kreću na sjever treba tražiti na mjestu prema kojem su se zaputili – odnosno u dugogodišnjoj politici SAD-a prema Latinskoj Americi. Navedene zemlje već desetljećima potresaju političke krize, a od izbijanja pandemije životni standard u njima još rapidnije opada. Honduras, Salvador i Gvatemala koji su par dana prije Nove godine sa SAD-om potpisali sporazum o daljnoj kriminalizaciji migranata dijele jednu zanimljivu karakteristiku. Svim ovim državama na čelu su desničarske opcije koje uživaju američku podršku.

Poseban je primjer honduraškog predsjednika Juana Orlanda Hernendeza uz kojega se vezuju tvrdnje o blatantno počinjenoj izbornoj krađi 2018. godine. Sponzoriranje nedemokratskih praksi u Latinskoj Amerii od strane SAD-a nije novost i šestoroznamenkaste brojke migranata koje ovih dana pristužu na Rio Grande samo su krajnja manifestacija višedesetljetne politike intervencionizma i destabilizacije. U Buenos Airesu je 24. ožujka obilježena 45. godišnjica vojnog udara koji je označio početak najcrnijeg razdoblja argentinske povijesti. U samo šest godina 30.000 ljudi zauvijek je nestalo pod optužbama da su komunistički agenti ili bilo kakvi protivnici režima. Za mnogima se traga i danas te njihove sudbine nisu do kraja rasvijetljene. Umiješanost američkih obavještajnih službi u ovaj vojni udar kodnog imena Operacija Kondor danas je dobro utvrđena povijesna činjenica. Za razumijevanje humanitarne krize koja danas pogađa Latinsku Ameriku važno je imati na umu argumentaciju mnogih lokalnih aktivista i političara koji tvrde da Operacija Kondor i nastojanje ispunjenja njenih ciljeva nikada nisu prekinuti. Teško je tome proturječiti ako se prisjetimo situacije od prije samo godine dana i svesrdne američke potpore državnim udarima protiv vlasti u Boliviji i Venecueli. Iako su u ove dvije zemlje američki favoriti najzad poraženi u nekim drugima već godinama drže vlast i doprinose društvenom stanju koje veliki broj stanovništva prisiljava na migraciju.

O američkim prihvatnim centrima ne govori se samo kroz katastrofalne uvjete života, već se spominju i neprocesuirani primjeri seksualnog zlostavljanja migranata pa čak i likvidacija. O ovakvim stvarima imamo prilike slušati i u vijestima sa područja jedva stotinjak kilometara udaljenog od Zagreba i kroz svjedočanstva o policijskom postupanju prema migrantima koji nastoje preći na teritorij RH iz sjeverozapadne Bosne. Iako se radi o “našem dvorištu”, zbog šutnje dijela medija i nezainteresiranosti većine političkih opcija nekada se čini kao da su Bihać, Kladuša ili Kostajnica udaljeni jednako koliko i Rio Grande. Opstrukcija onih medijskih radnika koji nastoje obavljati svoj posao i izvještavati o sudbini migranata na hrvatskoj granici i ovdje je česta pojava, a relativizacija policijskog nasilja i diskriminacije također. Za očekivati je da će hrvatski predstavnici i idući put ponovno sudjelovati u tobožnjim naporima EU i saveznika da zaštite nečija ljudska prava. Tada je bitno zadržati kritički odmak od raznih lamentacija, bilo da su servirane iz Bruxellesa, Washingtona ili s neke druge adrese. Jer za razliku od potlačenih ljudi i naroda, imperijalistička demagogija zaista ne poznaje granice.

Bilten

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply