Pismo ministru: O nafti se ne smije odlučivati na referendumu

Objavljeno: 26.03.2021, 15:12h

Ako o čemu ne smije da se odlučuje na referendumu onda je to ovo pitanje. Moramo pitati eksperte i na osnovu neke njihove procjene i njihove većine, pa nek je 4/5 većina ako treba, donijeti odluku

Najave eksploatacije nafte u crnogorskom podmorju naišle su na polemiku između Vlade Crne Gore i ekoloških organizacija. Naš portal, uvažavajući potrebu za raspravom o kontroverznim temama, omogućiće prostor da sve strane iznesu svoje stavove i obrazlože ih.

Otvaramo prostor za raspravu pismom m.sc. StevanA MarićA – biologA (ihtiolog), koje je upućeno ministru kapitalnih investicija Mladenu Bojaniću. Marić je pohađao obuke finansirane od strane kompanije „Eni“ koja je koncesionar planiranih naftnih bušotina. On u pismu, koje objavljujemo uz njegovu saglasnost, dovodi u pitanje referendum o ovakvim pitanjima, ali i stručnost NVO sektora.

TEKST PISMA:

Ne vezano za temu o kojoj ću ovom prilikom govoriti postoji trend razgovora ili političkog djelovanja da se stanovništvu daje mogućnost da odlučuje o svojoj sudbini. Ukratko, referendum može da se organizuje povodom svakog pitanja jer to je najdemokratskiji način odlučivanja. Da li je to ispravno? Da li je to korisno? Da li treba da većina odlučuje o svojoj sudbini kada su kompleksne stvari u pitanju?

Na prvo slušanje zvuči primamljivo, narod konačno ima moć, zvuči da je to najveći domet demokratije ali treba da se zamislimo da li je prosječan čovjek sposoban i dovoljno obrazovan da odlučuje o kompleksnim pitanjima? Da li prosječan čovjek može da donese pravi sud i o nuklearnim fuzionim elektranama, o javnom zdravlju, o vakcinama, o naftnoj industriji ili o bilo kojoj drugoj iole komplikovanoj materiji?. Takve zadatke koji se tiču dobrobiti svih nas mogu da donose samo eksperti i oni su tu da brinu o običnom čovjeku.

Građani imaju pravo da biraju svoje predstavnike, političare, a političari treba da biraju eksperte, da traže njihovo mišljenje i naravo da isto uvažavaju. U sretnom i uređenom društvu ako su eksperti na pozicijama zato sto su najbolji, onda jedino oni imaju mandat da donose odluke o svim kompleksnim pitanjima.

Obični građanin je često vođen emocijama, željama, primitivnim potrebama, inatom, mržnjom, prkosom i jako rijetko naučnim razumom.

Da li možemo da stanovništvu dozvolimo da na referendumu donosi odluke o sledećim temama:

Abortusu, pravima LGBT zajednice, nuklearnoj energiji,o eksploataciji nafte i gasa u Crnogorskom primorju, o tome da li da se eksploatiše bilo koji drugi prirodni resurs, strateškim pitanjima, spoljno političkim pitanjima,o gasovodima, o implementiraju 5G mreže, da li graditi velike hidroelektrane, itd…

Čak i da se osmisli način da svi građani čuju eksperte šta misle o tim pitanjima, pa da se onda sprovede referendum opet će narod donositi odluke onako kako je mislio i prije nego sto je čuo mišljenje eksperta jer je vođen emocijama, a najvjerojatnije je da nije ništa razumio šta je ekspert govorio.

Ja sam biolog, ekolog, naučnik, ljubitelj prirode i ne želim niti jedna stvar da se naruši po pitanju životne sredine u Crnoj Gori. Ja čak ne odobravam lov i lovce u šumama koliko volim prirodu ali ja snažno vjerujem da po pitanju eksploatacije nafte i gasa ni u najluđim idejama ne smijemo da sprovedemo referendum. Po pitanju nafte osim gore navedenih razloga dodao bih i posebno  poglavlje zašto ne smijemo da pitamo obično stanovništvo za mišljenje (vidjeti niže).

Najzaraznija bolest  danas u svijetu nije virus korone već jedan specifični virus uma koje je u zadnjim godinama zarazio većinu stanovništva. Taj virus je zelena krivica ili na engleskom Green Guilt. Kao način razmišljanja, je veoma poželjan jer su ljudi konačno shvatili da moramo čuvati Planetu od nas samih, jer bez zdrave životne sredine nema ni života. Sa druge strane to ima svoj ekstrem koji se ispoljava kod običnog čovjeka a to je da se stvara otpor prema bilo čemu što naučno nebrušenom umu upali lampicu da se narušava životna sredina. To je slučaj sa mnogim našim djelatnostima. Navešću nekoliko primjera gdje zelena krivica navodi ljude na pogrešna razmišljanja.

  • Formiraju se razni pokreti skoro kao sekte koje propagiraju da se životinje ne ubijaju za ljudsku ishranu. Ovce, krave, kokoške …da se ostave na miru, da se ništa ne lovi u moru, da se ništa ne lovi u Skadarskom jezeru. Da se čak ni školje iz mora ne jedu, da se ne jedu mliječni proizvodi, da se slučajno ne sječe šuma itd. Nijedan ekspert se ne bi složio sa ovim tvrdnjama, tj. da je to štetno po životnu sredinu (ako se radi na pravi način) ali desetine hiljada ljudi u Crnoj Gori to misli i ne želi ni da čuje šta pričaju stručnjaci. U mogućnosti sam potanko da objasnim zašto je korisno loviti ribu iz Skadarskog jezera ili sjeći šumu na održiv način ili zašto je apsurdno pustiti ovce ili kokoške na slobodu. Mogu potanko da objasnim zašto je apsurdno jesti samo mlijeko, a da ne smijemo ubijati krave za ljudsku ishranu. Ako neko želi mogu posebno kao ekspert da pričam o tome.
  • Postoje ljudi kojima smetaju i vjetro-elektrane jer narušavaju vizuelno ambijent, drugi će reći da ubijaju ptice, treći da su radioaktivne te da za njima nema nikakve potrebe.
  • Ljudi misle da treba sve reciklirati, od papira do zadnjeg komada plastike. Na referendumu o potpunoj reciklaži svega i svačega bi se sigurno glasalo pozitivno, ali ako bi pitali struku oni bi rekli da je bolje pažljivo sakupiti i zakopati negdje smeće (plastiku, staklo itd) pa na tom mjestu kako se grad bude širio napraviti zgradu. Zna se šta ima smisla reciklirati, to se već obavlja i bez zakonskih propisa. Svega 5-10 posto plastike je inače moguće reciklirati a stalih 90 posto nije jer sve plastika nije ista. Potrebno je promijeniti način proizvodnje plastike.
  • Brane na Morači ili na bilo kojoj drugoj rijeci nikada neće proći na referendumu a iz primjera brana na Morači znamo da niko nije slušao eksperte šta govore već se samo reagovalo emotivno i sa sloganom „neću baru ocu Taru“ ili neću jezero ocu Moraću.
  • Da smo imali referendum o 5G mreži ona se nikada ne bi izgradila u Crnoj Gori. Svaki drugi Crnogorac ima nešto protiv nje a niko nije pročitao niti jednu stranicu šta kažu eksperti.
  • O problemu Korone i vakcina slušamo ovih dana da skoro polovina građana Crne Gore i zemalja u okruženju ima potpuno iracionalne stavove i teorije zavjere. Pričaju da je virus iz laboratorije, da su to planirali masoni da ubiju staro stanovništvo, da Bill Gates hoće da nas čipuje preko vakcina, da ćemo svi da umiremo od vakcina. Predsjednici zemalja počinju da mole stanovništvo da prime vakcinu jer su vidjeli da 50 posto njih neće to da uradi. Treba li uopšte komentarisati da su vakcine pojedinačno najvažniji lijek koji imamo i da čovječanstva ne bi bilo još odavno da nije vakcina. Praktično nema ni jednog eksperta koji će reći išta loše o vakcinama, ali sve je to đžabe jer je ljudska tvrdoglavost, zatucanost, strah, neinformisanost, inat, itd. jače od svih ekspertskih mišljenja.

Da li mislimo da će iko od običnog stanovništva razumjeti i jednu rečenicu što ću ja sada izložiti o eksploataciji ugljovodonika u Crnoj Gori kada bi kojim slučajem glasao na referendumu. Slika izlivene nafte iz tankera ili havarije u Meksičkom zalivu je svima u glavi i uistinu je nešto strašno što može da se desi prirodi i to je jedino o čemu će razmišljati obični građani. Svi eksperti na svijetu da kažu da treba da se eksploatiše nafta u Crnoj Gori građani će, vođeni tom slikom iz medija, odlučiti drugačije. Njima lakše uđe u uši da istraživanja i eksploatacija nafte izazivaju zemljotrese, a što je izjavio Greenhome (što je najbizarnija izmišljotina što sam čuo tokom svog profesionalnog rada), nego bilo šta što je realno.

Nekoliko koraka koje bih preporučio donosiocima odluka u CG i institucijama je da kontaktiraju sledeće adrese i da se njihovi eksperti obrate javno kod nas:

  • Da se pozovu predstavnici vlada drugih država koje eksploatišu naftu kako bi stanovništvo čulo njihova iskustva. Mogli bi pozvati eksperti iz Italije, Grčke, Hrvatske, Norveške, Izraela, Saudijske Arabije, Holandije, Danske…
  • Pozvati naše eksperte jer imamo više onih koji su vidjeli nešto na naftnim platformama, prošli skole u toj industriji, oni koji su i radili na strani Agencije za zaštitu životne sredine, inženjere, geologe. U Green home-u nemaju eksperta koji zna nešto o naftnoj industriji osim onoga što je gledao na portalima.
  • Nakon toga može se pozvati druga zainteresovana strana odnosno naftne kompanije da oni pričaju o statističkim podacima i njihovim iskustvima.
  • Mogu se zvati predstavnici turističkih organizacija zemalja, gore pomenutih da pričaju o uticaju naftne industrije na turizam.
  • I na kraju pozvati predstavnike agencija za zaštitu prirode iz tih zemalja da pričaju o uticajima iz njihovog ugla.

To je sve što možemo uraditi kako bi donijeli odluku o postojanju naftne industrije u našoj zemlji. Šta je drugo relevantno? Mišljenje Green homa, mišljenja običnog čovjeka, mišljenja političara, mišljenje bilo koga drugog koji se nikada nisu bavili profesionalno naftnom industrijom prosto je nebitno.

Sada bih pokušao da objasnim zašto bi eksploatacija ugljovodonika bilo nešto dobro što se može deseti Crnoj Gori i da će to ujedno imati čak i povoljan uticaj na zaštitu životne sredine.

Moje interesovanje počelo je mnogo prije nego što se počelo pričati o nafti u Crnoj Gori. Uvijek me je zanimalo kako nastaje nafta, prirodni gas i ugalj. O tome sa čak govorilo i na mojim studijama biologije. Strast prema takvim saznanjima uzbudilo je moju sanjarsku dušu i natjeralo me da saznam i druge pojedinosti o takvim prirodnim resursima. Ubrzo sam saznao da se ugljovodonici (nafta i gas) ne koriste samo za pokretanje automobila. Ne postoji pojedinačno resurs na zemlji koji se koristi na viši načina od nafte. Od nje se dobija peko 6000 drugih proizvoda, kao sto su: plastika, ljekovi, ulja, maziva, kreme, izolacija, katran, asfalt, plastika, pogonska goriva, lak za nokte, pasta za zube, kontaktna sočiva, šamponi, boje za kosu… Shvatio sam da priča kako svijet polako skreće ka drugim izvorima energije nije previše realna jer i da se potpuno prestane sa automobilima na unutrašnje sagorijevanje nafta će i narednih 50 godina biti strateški resurs. Takođe, sam shvatio sam da svijet ima još 50 godina da iznađe način da se u potpunosti zamijeni nafta i njeni proizvodi. Prva stvar koja će da se promijeni, odnosno da postane održiva, je proizvodnja struje i transport. Istina je da se napušta ugalj, da se nafta rijetko sagorijeva u elektranama a za plin to još nije slučaj.

Počeo sam da se interesujem o načinima prerade nafte, saznao o istoriji počev od američkog biznismena Rockfellera, da bih shvatio kako svijet funkcioniše. Posle je moj sanjarski odnos prema ovoj temi malo utihnuo do posljednjih 5 godina kada sam čuo da će u Crnoj Gori početi nešto da se radi po pitanju ovog resursa. Imao sam priliku da se povežem sa našom Upravom za ugljovodonike koja je imala potrebu za nekim ko bi se bavio segmentom zaštite životne sredine, kada se otpočne sa ovim poslovima. Tada sam ja bio Mr. biolog koji je radio 10 godina u Nacionalnim parkovima. Ubrzo sam ponovo počeo da se interesujem za ovu industriju i izazove koji postoje za zaštitu prirode.

Prva škola u koju su me uputili bila je u Norveškoj, u mjestu Stavanger koji je centar naftne industrije u toj zemlji. Norveška je zemlja koja je najefikasnija u ovoj industriji i većina svijeta mjeri standarde poslovanja i zaštite prirode prema njihovim saznanjima, iskustva i struci. Upravo njihovi ekperti su angažovani kako bi se kod nas pokrenuo posao. Saznao sam kako industrija funkcioniše, utiče na društvo i državu u kojoj je ima. Ona je podigla nivo sreće stanovništva do neprepoznatljivosti, podigla je stepen snage državnih institucija, zdravstvene zaštite i zaštite prirode, kao i druga blagostanja koja imaju je sve zahvaljujući naftnoj industriji. Norveška je jedna od najsretnijih zemalja i najbogatijih zemalja na svijetu koja je uspjela da očuva svoju životnu sredinu. Čak ni ribarska industrija nije trpjela ni malo a intenzivno se eksploatisanje nafta i gasa već je jedna od najboljih na svijetu. U početku je postojao veliki otpor od strane ribara, ali su kasnije shvatili da se riblji fond povećao, jer sada postoji više staništa u koje se riba naselila. Ribarska industrija je procvjetala. Oni jedu najčistiju i zdravu hranu. Najupečatljiviji utisak koji sam donio iz Norveške je količina stručnosti u inženjerstvu, graditeljstvu, robotici, plovilima, brodogradnji itd. koje posjeduju zahvaljujući ovoj industriji. To je možda i najbitnija pozitivni efekat ovog posla. Podižu se kapaciteti zemlje jer ova industrija zahtijeva veliku stručnost. Nikada nisam bio u takvom društvu i imao čast da razgovaram sa toliko pametnih ljudi. Moje dodatno obrazovanje je plaćeno iz naftnih fondova jer su naftne kompanije dužne da podižu kapacitete zemlje u kojoj obavljaju poslove. Veliki novac se već uplaćuje za takve potrebe. To će pomoći da Crna Gora ima stručnjake koji mogu da pariraju svim drugima u ovoj industriji ako posao oko nafte i gasa zaživi, a ta znanja će kasnije moći da se primjene i na druge industrije. Pokrenuće se industrija zemlje jer ćemo jednog dana proizvoditi mnoge stvari sto je naftnoj industriji potrebno, a i imati stručne ljude.

Nakon toga bio sam na obuci vezano za bezbjednost tokom boravka na plovilima i platformama što je manje zanimljivo za ovu temu ali je vazno znati da se u ovoj industrija više nego u ijednoj drugoj brinu o bezbjednosti zaposlenih.

„ENI“ kompanija je obuku organizovala kasnije u Italiju, mjesto Pavija koja je njihov centar naftne industrije, gdje sam najviše naučio o samom načinu bušenja, postavljanju platformi, mjerama zaštite, brzog reagovanja u slučaju nezgode, pravljenju cjevovoda, proizvodnje energije i raznim drugim primjenama tehnologija bušenja, kao sto je eksploatacija termalnih voda. Pričalo se o rizicima i njihovim iskustvima. Predavanja su opet držali najbolji stručnjaci u ovim oblastima. Posjetili smo nekadašnju termoelektranu na ugalj koja sad radi na plin potpuno čisto i bez zagađenja što bez plina ne bi bilo moguće. Nema crnog dima, nema mirisa i sasvim normalno se živi u neposrednoj blizini fabrike, koja je u samom gradu, a proizvodi približno struje kao cijela hidroelektrana Piva. Ako bi se uporedio uticaj na životnu sredinu i uzurpacija prostora ove dvije elektrane uvijek bi glasao za termoelektranu na plin nego za potencijalnu hidroelektranu u Crnoj Gori. Obišli smo sve bušotine plina na kopnu za koje samo mogu reći da su takve da bi ste se prije zgrozili nad nekim bunarom za vodu u crnogorskom selu nego za ovom bušotinom. Toliko je čisto, neprimjetno i minijaturna uzurpacija prostora da bih dozvolio da se plin buši ispred moje vikendice. Tada sam shvatio da se eksploatacija plina na kopnu u svojoj suštini ne razlikuje puno od onoga u moru. U moru mora da postoji platforma samo zato što nije kopno a u dogledno vrijeme ako se napravi cjevovod isto može da bude i u moru to jest da se ukloni platforma i da osim toga bunara na dnu mora ništa drugo se ne bi vidjelo da se radilo.

Samo bušenje i bušotina ima trostruke sisteme sprječavanja erupcije ili havarije pa je praktično nemoguće cak ni u slučaju zemljotresa da se nešto ošteti i dođe do havarije.

O samom procesu bušenja sam saznao da ni u jednom momentu materijal iz bušotine nije u kontaktu sa morskom vodom i da se svi materijali bušenja odvoze sa lica mjesta da se ništa ne ispušta u more. Oko same platforme plivaju ribe, voda je kristalno cista, školjke mušulje rastu nesmetano, a moglo bi se kupati iznad same bušotine da je dozvoljeno.

U Italiji, svi incidenti su svedeni na minimalno prosipanje gline i sličnog materijala u more ali se odmah reagovalo i kompanija je platila veliku kaznu. Drugih incidenata nije bilo, pa oprema za brzo djelovanje usled izlivanja nafte nikada nije upotrebljenja. Oprema za brzo reagovanje biće instalirana u Luci Bar od strane kompanija koje budu poslovale kod nas.

Imamo saznanja kakva je situacija u Crnoj Gori za istraživanje ugljovodonika i kada se uzme u obzir dubina na kojoj se nalazi najvjerovatnije plin a ne nafta, sastava stijena, konfiguracije terena pa se zna da su rizici, koji su svakako minimalni, još manji. Pritisci nisu kao u drugim nalazištima, stijene su boljeg kvaliteta. Pričali smo i o “no go” varijanti o kojoj Green home nije govorio. To je slučaj kada se ne bi pristupilo eksploataciji nafte jer je uticaj na prirodu prevelik. Ta „no go“ varijanta je bila da bi usled eksploatacije mogla da potone obala i plaže Crne Gore ali kompjuterske simulacije, na osnovu podataka, udaljenost od obale i sastav terena, govore da je tako nešto nemoguće te se ta varijanta za sada odbacuje. Tako nešto se planira za svako nalazište posebno i Uprava ugljovodonika ima te podatke. Do potonuća obale neće doci.

Kompanija ENI, koja i kod nas sad posluje, finansira i zaštitu prirode Italije pa su za mnoge projekte izdvaja novac, kao što je za zaštitu njihove solane koju oni većinski finansiraju. Pričali su nam i od drugim odgovornim stvarima koje se tiču zaštite životne sredine i da je to nešto sasvim uobičajeno u radu ovakvih kompanija.

Nakon toga bio sam u Britaniji da dobijem znanje i sertifikate iz oblasti zaštite morskih životinja prilikom 3D seizmičkog istraživanja pomorja u cilju detektovanja nafte. Postao sam MMO i PAM operater. Trenutno sam jedini stručnjak u Crnoj Gori sa ovim certifikatima.To mi omogućava da pratim poslove koji su obavezni, stručnjak je uvijek na brodu ili platformi za bušenje kako bi kontrolisao i ukazivaju kompanijama da se ispoštuju procedure i pravila rada kako se ni jedna životinja ne bi ugrozila. Naftne kompanije kontrolišu eksterne kompanije i svako uginuće neke životinje se smatra velikom sramotom za kompaniju. Navodim primjer da se tokom mog angažmana na brodu ENI kompanije Polar Empress Mmo i Pam da su operateri zaustavili rad mašina jer se u blizini plovila primakla jedna morska kornjača. Da bi se izbjeglo da se povrijedi, brod je izgubio 8 sati rada koje je morao da nadoknadi i samo taj jedan život kornjače je koštao kompaniju 150 000 eura, tj. toliko košta tih 8 sati rada/nerada broda. Ovakve procedure su sasvim obavezne za kompanije tako da i ovo govori o kolikoj predanosti se radi kada je upitanju zaštita prirode.

Radio sam u dvije komisije za ocjene elaborata za procjenu uticaja na životnu sredinu. Prvi je bio za 3d seizmička istraživanja a drugi je za ovo, trenutno aktuelno, istražno bušenje. U takvim dokumentima opisani su svi procesi rada načini bušenja, tehnikama koje će se koristiti, osoblje koje će biti zaposleno, načini sakupljanja otpada, šuta itd,… rizici, mjere smanjenja rizika, načini reagovanja. Dati su podaci o životnoj sredini, biodiverzitetu, ekonomiji, socialnim prilikama, zdravlju stanovništva, zagađenju, zemljotresima itd, onako kako su one bile prije radova, takozvano nulto stanje. Planiran je monitoring svih ovih parametara kako bi znali da li se narušila životna sredina više od planiranog. Na ove dokumente dato je pozitivno mišljenje od strane članova komisije i konstatovano da su ispoštovani najstroži standardi radi  zaštite prirode.

Možda se sada čini da je ovo priča jedne osobe kojoj je neko zamazao oči u ubijedio ga da je naftna industrija sad bezopasna, ali nisam se samo vodio njihovim objašnjenjima i argumentima već sam se osvrnuo oko sebe. Skoro sve zemlje na svijetu imaju naftnu industriju. To su nerijetko najčistije zemlje sa najrazvijenijom turističkom industrijom i ni za jednu od njih se ne može reci ništa drugo. Rijetki su primjeri kao sto je Meksički zaliv i Nigerija da je nešto pošlo po zlu. A Nigerija se čak i ne smatra primjerom jer kod njih je pošlo po zlu iz drugih razloga a ne zbog lošeg rada industrije.

Ono što sam i sam mogao da zaključim je da su zemlje kao što je Grčka, Italija, Norveška, Danska, Saudijska Arabija, Izrael itd. najčistije zemlje a imaju veoma razvijenu naftnu industriju. Niko ne može da poveze Grčku sa zagađenjem od nafte ili neku drugu od pomenutih zemalja pa sam se zapitao zašto bi kod nas bilo drugačije.

Jedan od argumenata običnog stanovništva je bio da mi nismo Norveška i da mi nismo Grčka pa da ćemo mi nešto naopako da uradimo ali ova industrija ne funkcioniše tako. Crna Gora ne vadi naftu iz zemlje već druge kompanije, mi dajemo koncesiju i kontrolišemo njihov rad (za šta treba da se obučimo i dobro osposobimo Upravu za ugljovodonike) tako da ovaj argumenat kategorično odbacujem. Naftne kompanije garantuju cijelom svojom imovinom da neće ništa uraditi da zagade životnu sredinu. Oni bi morali platiti svu štetu koja bi se pričinila i oni se boje više toga nego mi iako je sama havarija toliko malo vjerovatna. Vjerovatnoća je toliko mala da više treba da se bojimo da se dva broda ne sudare u luci Bar nego bilo kakvog incidenta prilikom eksploatacije nafte. Više je moguće da dođe do požara na platformi i da pogine neki radnik nego od izlivanja nafte a naftna industrija ima među najmanjim vjerovatnoćama da se neki radnik ozbiljno povrijedi.

Ja se nadam da će u našem pomorju da se pronađu ogromne količine plina koje bi se eksploatisale narednih 40 godina. Maštam da će se sprovesti sistem plinovoda po cijeloj zemlji i da svaka kuća ili stan ima plin za kuvanje i grijanje. Nadam se da bi se tada i termo elektrana modernizovala i proizvodila struju od plina pa bi se riješio gorući problem zagađenja Pljevalja. Mogla bi da se napravi nova elektrana u Baru ili Ulcinju i to u sred grada jer plin uopšte ne utiče negativom po životnu sredinu ako izuzmemo CO2. Plin sagorijeva cisto do ugljendioksida i vode. Oko elektrane mogu da se zasade masline ili gaji paradaiz, grožđe ili bilo šta drugo. Tada bi se moglo prestati sa mini hidroelektrana, spaljivanju uglja, priče oko novih brana na rijekama bi stale, ljudi bi neuporedivo manje trošili struje i ne bi bilo ni jedne kuće u kojoj je zimi hladno. Možda bi postali izvoznici električne energije. Tada bi tek mogli da pređemo na električne automobile jer bi struje bilo dovoljno.

Posebno bih bio radostan kada bi usled razvitka ove industrije Crne Gora imala visoko kvalifikovane inženjere koji bi radili u svojoj zemlji na ovim poslovima a kasnije neki spinoff bi sigurno nastao te bi se od tih pametnih inženjera razvila i neka druga industrija ili nova fabrika.

Moje mišljenje nije jedino i možda neki drugi ekspert ima drugačije zaključke ali o ovom pitanju ne mogu da odlučuju stanovnici Crne Gore na referendumu. Predlažem da tražite mišljenje od što više drugih eksperata. Potpuno je uredu i da održi neki okrugli sto na kome bi se sučeljavali stavovi. Ja stojim iza ovoga što sam rekao jer su takva moja saznanja, a poželjno je poslušati i one koji imaju crnu prognozu, one koji se protive širenju naftne industrije iz razloga što je po njima to katastrofalno po prirodu jedne zemlje, samo treba da je taj neko ekspert.

Nauka u svojoj suštini nikada ne može da tvrdi da je nešto 100 posto istinito. Nismo 100 posto sigurni ni za jednu oblast fizike ali nauka je najbolji i jedini alat da kaže šta je najvjerovatnije istina a šta je najvjerovatnije laž. Kasnije eksperimenti, dokazi u prirodi i ostvarena predviđanja na osnovu naučnih teorija i dokaza govore u prilog da je neka teorija tačna te da smo na pravom putu u dostizanju istine.

Ni za jednu stvar na svijetu još uvijek ne postoji apsolutna sigurnost (mada se o mnogima više ne raspravlja jer su dokazi preovladali), to trebamo da imamo uvijek na umu i to se od struke ne može tražiti ni kad su poslovi sa ugljovodonicima u pitanju ali ni kad su poslovi sa vakcinama u pitanju. Možemo samo da slušamo eksperte i računamo rizike koji su kada je ova tema u pitanju minimalni.

Zaključak

Ako o čemu ne smije da se odlučuje na referendumu onda je to ovo pitanje. Moramo pitati eksperte i na osnovu neke njihove procjene i njihove većine, pa nek je 4/5 većina ako treba, donijeti odluku. Molim vas NE referendum ovom prilikom jer stanovništvo nije kadar koji može da racionalno shvati industriju nafte i gasa.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply