Osam godina kasnije: Je li Hrvatska napokon uistinu spremna za Europu?

Objavljeno: 15.02.2021, 10:12h

Hrvatska je postala članica Europske unije prvog srpanjskog dana 2013. godine. Na referendumu je prije ulaska u uniju 66,27 posto birača glasalo „ZA“, a 33,13 posto „PROTIV“ ulaska u EU. Mnogi su iz raznih razloga strahovali od ulaska u EU, što je jasno iz nimalo nezanemarivog postotka građana koji su bili protiv takve zajednice. Jedan od razloga tih strahova bio je i što će to nama donijeti EU. No, gotovo osam godina kasnije nekako sam dojma da danas više nije pitanje što će Europa donijeti nama nego što smo mi donijeli Europi, odnosno tko je u tom dogovorenom braku bolje prošao i za čije se ime veže ta nesretna trinaestica u godini pristupanja.

Autorka: Bojana Guberac

Prije nego što se uopće krenulo u pregovore s EU, osim kao lidera u regiji, nužno je bilo Hrvatsku prikazati i kao uređenu državu s prijateljskim namjerama prema susjedstvu. Za to je bilo potrebno „ušminkati“ odnose sa Srbijom. Pa, krenimo redom i vratimo se u 2004. godinu kada je dužnost hrvatskog premijera obnašao Ivo Sanader koji se trenutno nalazi u zatvoru s repovima brojnih afera, uglavnom korupcijskih. Sanader je tada bio prvi visoki hrvatski dužnosnik koji se pojavio u Srpskom kulturnom društvu “Prosvjeta” u Zagrebu i čestitao okupljenima pravoslavni Božić riječima „Hristos se rodi“. Geste su ostale geste jer su hrvatsko-srpski odnosi do danas zapravo ostali nepromijenjeni, doduše s nekim usponima, ali i padovima.

Hrvatsko-srpski odnosi

Iako je bilo pozitivnih iskoraka, odnosno, značajnijih službenih posjeta, i s jedne i s druge strane, ništa se suštinski nije promijenilo. Vodstvo Srbije i dalje ne priznaje da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku unatoč brojnim presudama Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu. Glede pozicije Hrvata u Srbiji, dvije su države 2004. godine potpisale Sporazum koji je pripadnicima hrvatske zajednice trebao osigurati zajamčena mjesta u Skupštini Srbije no to se do danas nije dogodilo, dok su u Hrvatskoj predstavnicima srpske manjine tri mjesta u Saboru osigurana.

S druge strane, srpska zajednica je prije rata u Hrvatskoj bilježila 12 posto stanovništva, a prema podacima iz 2011. godine ona je smanjena na 4,3 posto pa nije teško zaključiti kako Hrvatska ima problem s povratkom srpskog stanovništva. Potraga za nestalima, njih gotovo 2.000, u bilateralnim susretima isticana je kao jedan od prioriteta za poboljšanje odnosa između dviju država.

Naime, hrvatske vlasti i dio civilnog društva u Srbiji upozoravali su na nesuradnju Srbije po ovom pitanju, s obzirom da je Hrvatska godinama od službenog Beograda tražila da preda u ratu zaplijenjenu dokumentaciju iz vukovarske bolnice, odakle je odveden velik broj hrvatskih građana, te da otvori svoje arhive i istražiteljima omogući razgovor s osobama koje su se na tom području bavile asanacijom i obavještajnim aktivnostima. Na dogovor se čekalo predugo – do listopada prošle godine kada je napokon dogovoreno da će dvije strane zajednički, kroz terenske pretrage i istraživanje arhiva, pokušati otkriti sudbinu nestalih. Srpska strana je obećala da će pretražiti određene lokacije na području Srbije, na osnovu sumnji da se na tim mjestima nalaze posmrtni ostaci većeg broja osoba.

Hrvatska se, pak, nije ugledala na vječitog uzora – Njemačku – kada govorimo o suočavanju s prošlošću. Uporno se u javnom prostoru pokušava zatrti da su zločini u Domovinskom ratu činjeni i s hrvatske strane, pod nesuvislim argumentom kako vojska koja se brani nije mogla činiti zločine. Korak u neku bolju budućnost dogodio se protekle godine polaganjem vijenaca od strane hrvatskog državnog vrha u Gruborima gdje je prije 26 godina ubijeno šest srpskih civila.

Sve u svemu, izgledno je da ćemo se do otvorenih dobrosusjedskih odnosa pošteno načekati – ne toliko zbog naroda (ljudi koji raspiruju mržnju su u manjini s obje strane) koliko zbog političara koji predstavljaju ove dvije države, a kojima je animozitet uvijek dobrodošao pred izbore.

Korupcija upisana u DNK političara

Suludo ambiciozno bi bilo pokušati sumirati sve ono što se događalo u proteklih osam godina članstva, svakako je prisutno previše točaka na koje bi se moglo referirati pa je onda najpoštenije osvrnuti se na nekoliko sramotnih epizoda od kojih se neke bez pauze ekraniziraju te su postale dio našeg identiteta kao članice Europske unije – ne zbog pokušaja „demontiranja države“, kako to premijer Andrej Plenković posljednjih dana ponavlja kao odgovor na medijske kritike i otkrivanje afera vladajućih, nego zato što je u demokraciji ne samo mogućnost nego i obveza građana aktivno sudjelovati u kreiranju zdravog društva i države iz koje mladi ne žele pobjeći u Irsku ili Njemačku. Da bi se u tome iole uspjelo, konstruktivnu kritiku se ne smije nazivati „veleizdajom“ već ju treba prihvatiti i iz nje izvući određene pouke. Tko obavlja funkciju premijera jedne države, a nije voljan suočiti se s utemeljenim kritikama i aferama ljudi koje je on postavio na važne pozicije, ne bi bilo zgorega da se upita nije li taj neprijatelj države upravo on?

Što se tiče korumpiranosti, odgovor na pitanje idemo li unaprijed ili unazad ovisi o tome tko kako gleda. Hrvatski su političari, kada se govori o korupciji, ozbiljno shvatili krilaticu „Samo nebo je granica“. Prema najnovijim podacima Transparency Internationala Hrvatska je u 2020. godini prema indeksu korupcije bila gora od Ruande. Dvije godine zaredom čvrsto drži 63. mjesto i s 47 bodova daleko je ispod prosjeka EU koji iznosi 64 boda. Na istoj listi Slovenija ima 60 bodova, Crna Gora 45, Srbija 38, Bosna i Hercegovina i Kosovo 36, a Sjeverna Makedonija 35 bodova.

Bilo bi mukotrpno i zaista nemoguće u jednom tekstu pobrojati sve afere koje su posljednjih godina tresle Hrvatsku, a pregleda radi neophodno je istaknuti kako bez afera nije prošla nijedna vlada dosad. No, ako nas zanima gdje stojimo danas onda je neizbježno referirati se na aktualnu vladu Andreja Plenkovića. Plenković je na političkoj Olimpijadi u utrci za drugi mandat postao šampion s 14 smijenjenih ministara, uglavnom zbog afera vezanih za osobnu imovinu.

Ipak, postavlja se pitanje je li uopće Europi hrvatska korupcija ili korupcija uopće krimen, imajući u vidu da je u studenom prošle godine Njemačku zadesio gigantski skandal čija je glavna protagonistica današnja šefica Europske komisije Ursula von der Leyen. Da šefica Komisije podržava koruptivni Plenkovićev HDZ dokazalo se i njezinim pojavljivanjem u promotivnom spotu HDZ-a uoči parlamentarnih izbora u srpnju 2020. godine. Europska komisija je zbog službene žalbe, koju je izvršnom organu Europske unije podnijela hrvatska nevladina udruga Gong, objavila da će izraditi nove smjernice za sudjelovanje njezinih članova u izbornim kampanjama u državama članicama. Šefica Europske komisije je tako prošla bez posljedica. U narodu bi se reklo „vuk pojeo magare“.

 Hrvatsko predsjedanje EU-om. Koje predsjedanje?

Oko hrvatskog predsjedanja EU-om vršila se nemoguća propaganda koja je za cilj imala predsjedanju dati pretjeranu važnost, odnosno dokazati kako je Hrvatska napokon ovom dužnosti pokazala da je prošla proces potpune integracije u Europsku uniju. Snažne ambicije poremetila je pandemija koronavirusa i činjenica da su se sastanci obavljali online. Fokus predsjedanja, logično, stavljen je na trenutnu zdravstvenu krizu. Zbog virtualnih sastanaka Hrvatska je uštedjela određena financijska sredstva. Na predsjedanje je, umjesto planiranih minimalno 50 milijuna, potrošeno 17,8 milijuna eura.

Predsjedanje će, također, ostati upamćeno po tome što su šefovi klubova EU parlamenta napisali prosvjedno pismo Plenkovićevoj Vladi u kojem su ga optužili da se tijekom hrvatskog predsjedanja ignorira tema zaštite vladavine prava u Mađarskoj i Poljskoj. U pismu podsjećaju na vrijednosti na kojima je ustanovljena Europska unija, a to su “ljudsko dostojanstvo, sloboda, jednakost, vladavina zakona i poštovanje ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina”.

Svjetla točka hrvatskog predsjedanja svakako je politički dogovor ministara za europske poslove zemalja članica EU-a o otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.

Europa na dva kolosijeka, kohezijski i razvojni fondovi

Iako se nominalno odustalo od ideje Europske unije „podijeljene“ na bogate i siromašne članice, Nizozemska, Švedska, Austrija i Danska i Njemačka već su iskazale nezadovoljstvo planiranim Višegodišnjim financijskim okvirom od 2021. do 2027. godine. Hrvatska kao posljednja članica koja je ušla u Uniju nije dovoljno koristila sredstva iz razvojnih sredstava pa bi se moglo reći kako ima osiguranje, odnosno, stanovitu zaštitu.

Također, Hrvatska je jedina država koja je koristila samo jedno programsko razdoblje kohezijske politike pa se najavljuje da će ipak dobiti više novaca od ostalih zemalja. S jedne strane imamo „prijatelje kohezije“, a s druge strane zemlje koje žele srezati proračun za kohezijske politike i usmjeriti novac na nove prioritete poput borbe protiv klimatskih promjena.

U svakom slučaju, nova pravila ekonomske preraspodjele za naredni period odnose se i na Hrvatsku koja neće profitirati kao pojedine članice koje su ranije ušle u Uniju, jer izgledno je da će bogate članice u budućnosti nastaviti trend „guranja“ ovakve ekonomske politike. Razvidno je i da EU postaje sve štedljivija, a bogate zemlje više nisu toliko solidarne kada je riječ o raspodjeli novca.

Ljudska prava i radikalizacija društva

Digitalno doba i demokracija civilizacijski su doseg u kojem se narod Hrvatske i nije baš najbolje snašao. Iako je Hrvatska ulaskom u EU-u izabrala demokratičnost Europe, građani Hrvatske i dalje ne shvaćaju da je u demokraciji narod vlast. Svoje nezadovoljstvo građani Hrvatske, umjesto na izborima, nekontrolirano i potpuno nesvjesno „liječe“ na društvenim mrežama.

Potpuno nerazumijevanje velike većine građana onoga što sloboda govora predstavlja dovelo je do stravične pojavnosti govora mržnje u virtualnom prostoru čiju smo kulminaciju mogli vidjeti u listopadu prošle godine u terorističkom činu 22-godišnjeg Danijela Bezuka, napadača na zgradu Vlade koji si je potom oduzeo život. Bezuk je ranio policajca, a temeljem pretrage njegovog računala  utvrdilo se kako je duži period pregledavao informacije vezane za premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića. Bezuk je upravo korištenjem društvenih mreža među nekolicinom građana proglašen herojem. Jedino frapantnije od toga bilo je čuti vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu – koji bi samim time što obnaša odgovornu funkciju u Vukovaru najbolje trebao znati što poticanje na mržnju donosi – kako teroristički napad naziva „buntom“. Premijer Plenković je u svojem svojstvenom maniru promptno „poslao potjernicu“ za krivcima, još jednom zaboravljajući pogledati sebe u ugledalo ne bi li možda shvatio da je u radikalizaciji društva sudjelovao i on sam te da ona nije otpočela s društvenim mrežama – njezino ružno lice gledamo od osnutka Republike Hrvatske.

Radikalizaciji se nisu oduprle ni naprednije države Europske unije, svjedoči tome, između ostaloga, stravičan slučaj trostrukog ubojstva koji se, također u listopadu prošle godine, dogodio u francuskoj Nici. Imajući na umu različitost naroda i njihove svijesti, Europu u budućnosti čeka nimalo lak zadatak – Unija će se morati zajedničkim snagama suočiti s valom mržnje.

I na koncu dolazimo do ljudskih prava o kojima se, za razliku od većine razvijenih zemalja Europe, u Hrvatskoj više voli govoriti nego ih se provoditi u djelo. Posebice je to vidljivo po pitanju ženskih prava. Akcijama civilnog sektora nedavno su donijete nužne zakonske izmjene vezane za nasilje nad ženama, a  da bismo saznali koliko se doneseni zakoni doista i sprovode u djelo dovoljno je zaviriti u Facebook grupu „# i mene se tiče“ te uvidjeti svu bizarnost presuda. Primjera radi, valja se prisjetiti presude iz 2020. godine prema kojoj je oslobođen policajac koji je seksualno uznemiravao kolegicu čitavu noć jer je to, naime, učinio SAMO JEDNOM.

Summa summarum, Hrvatska osam godina članstva nije dobro iskoristila ni po pitanju europskog novca niti po načelima tzv, europskih vrijednosti. Možemo se samo nadati da će u budućnosti umjesto „za dom“ napokon biti stvarno spremna za Europu.

*Bojana Guberac je novinarka portala Lupiga.Com koji je protekle četiri godine provodio projekt “Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske”. U svom radu posvećena je pitanjima ljudskih prava, govora mržnje i nasilja nad ženama. Kao freelancerica piše i za portale CroL te Žene i mediji. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na županijskoj televiziji Kanal Ri, na Radio Rijeci, Radio Sovi i radijima Hrvatske radiotelevizije, kao i na portalima Novi list, Riportal i Kvarner News. Godine 2019. kreira performans koji se bavi sekundarnom viktimizacijom žena žrtava nasilja iz kojeg je nastao eksperimentalni film „Strašnije od šake“ . U slobodno vrijeme piše poeziju.
———–

Tekst je nastao u sklopu trećeg izdanja “Priča iz regije” kojeg provode makedonska Res Publica i Institut za komunikacijske studije iz Skoplja, u suradnji s partnerima iz Crna Gora (PCNEN), Albanije (IDM), Hrvatske (Lupiga), Kosova (Sbunker), Srbije (Ne Davimo Beograd), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba), Grčke (Macropolis) i Slovenije (Had) u okviru projekta “Poveži točke: poboljšane politike kroz građansko učešće” uz podršku britanske ambasade u Skoplju.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply