Sloboda sjemenu

Objavljeno: 01.02.2021, 08:44h

Sunčana Pešak: “Prijedlog novog Zakona o sjemenu pogoduje ovisnosti o uvozu. Članovi udruga okupljenih u Savez udruga ekoloških proizvođača često uzgajaju autohtone sorte i bili su šokirani prvom verzijom zakona. Na svu sreću njihovu proizvodnju štiti europska Uredba o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda na koju smo upozorili, pa su ipak u kasnijim verzijama izuzeti. No problem već sad predstavlja mala dostupnost sjemena autohtonih sorti na tržištu.”

Autorka: Marina Kelava

Čak 77 udruga koje okupljaju više od 25 tisuća članova te Hrvatska poljoprivredna komora koja zastupa sve poljoprivrednike u zemlji, podržali su inicijativu “Sjeme je ljudsko pravo” koja se protivi usvajanju postojećeg nacrta Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorata poljoprivrednog bilja. Zakon bi se uskoro trebao naći na prvom čitanju u Saboru, a inicijativa traži da se odmah odbaci, posebno spornim smatrajući članak 16 kojim se “proizvođačima za potrebe vlastite proizvodnje hrane i hrane za životinje (dakle, ne za stavljanje na tržište) zabranjuje sjetva sjemena iz vlastitog uzgoja od vlastitog reprodukcijskog materijala sorata koje nisu registrirane i koje nerijetko čine lokalne sorte i populacije”.

“Poljoprivrednici bi sjeme morali najprije kupiti, a onda eventualno za svoje potrebe razmnožavati uz obavezu dorade”, ističu iz inicijative u dopisu Saborskom odboru za poljoprivredu.

Što bi usvajanje ovog zakona značilo u praksi, zašto je sjeme ljudsko pravo i kako će se inicijativa boriti za sjeme za H-Alter govori Sunčana Pešak iz Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača, koji je uz udrugu Biovrt – u skladu s prirodom i Udrugu OPG-a Hrvatske Život, organizator ove inicijative i peticije protiv usvajanja ovakvog zakonskog prijedloga.

Novi Zakon o sjemenju mobilizirao je brojne udruge i saveze, osobito oko članka 16 koji određuje da bi i kumice na placu smjele koristiti samo kupljeno sjeme ili sjeme registriranih autohtonih sorti za uzgoj proizvoda. Kako je registracija tih sorti kompliciran i još velikim dijelom nedefiniran proces, vjerojatno je da bi ovime iz šireg uzgoja nestalo sjeme brojnih autohtonih sorti, tvrdi inicijativa. Kome je ovo u interesu?

Svakako tvrtkama koje prodaju sjeme. S obzirom da je, usprkos rastu domaće proizvodnje sjemena, ona i dalje nedostatna za pokrivanje svih potreba, posebno u uzgoju povrća, ovo u stvari pogoduje ovisnosti o uvozu i interesu stranih kompanija. Iz Ministarstva poljoprivrede navode da je namjera bila povećanje produktivnosti proizvodnje, ali provedene analize pokazuju da naša poljoprivreda ima značajno veće probleme nego što je sjeme. Jedan od najvećih problema je koncentriranje na proizvodnju usjeva koji u konačnici postižu nisku cijenu na tržištu kao što su kukuruz i pšenica. Konvencionalna proizvodnja tih usjeva dodatno osiromašuje tlo pa ni u tlima Slavonije na koja smo bili tako ponosni više nema ni 2 posto humusa. To također smanjuje produktivnost jer na osiromašenom tlu ne možete očekivati visoke prinose. Izvozimo jeftinu pšenicu, a skupo plaćamo uvezene pekarske proizvode od te iste pšenice i još narušavamo osnovne resurse i zagađujemo okoliš. Žalosno je što zakonodavci nisu prepoznali autohtone sorte kao specifičnost na kojoj bi mogli razvijati proizvode s većom dodanom vrijednosti.

No, ovo se pak ne odnosi na ekološke proizvođače pod čijom je proizvodnjom oko 7 posto površina u Hrvatskoj, ali ocijenili ste da to nije dovoljno da se sačuva bioraznolikost i autohtone sorte.

Svakako nije. Članovi udruga okupljenih u Savez često uzgajaju autohtone sorte i bili su šokirani prvom verzijom zakona prezentiranoj kroz e-Savjetovanja. Na svu sreću njihovu proizvodnju štiti europska Uredba o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda na koju smo kao Savez upozorili pa su ipak u kasnijim verzijama izuzeti. No problem već sad predstavlja mala dostupnost sjemena autohtonih sorti na tržištu. Tog sjemena nema u ponudi niti jedne sjemenske kuće, jedva nekoliko čuvanih sorti povrća stavlja na tržište mali broj obiteljskih gospodarstava, zadruga i drugih poslovnih subjekata i organizacija, ali u vrlo malim količinama. Iz Nacionalne banke biljnih gena također su nam potvrdili da ni oni u pravilu ne daju sjeme poljoprivrednicima niti je to njihova uloga. Poljoprivrednici do autohtonih sorti dolaze uglavnom razmjenama s drugim proizvođačima.

Ako mali proizvođač i kupi registrirano sjeme i onda ga sačuva od ploda za sljedeću sadnju, to donosi trošak dorade istog. Što to znači u praksi?

Sama dorada možda i nije veliki trošak, ali veliki problem je nedostupnost uslužne dorade u mnogim ruralnim krajevima što generira putne troškove, logističke probleme. Najviše ovlaštenih dorađivača sjemena smješteno je u regijama Istočne Hrvatske, u nekim županijama ih uopće nema. Problem dorade još je veći za sjeme povrća jer traži posebne strojeve za svaku kulturu, a kako se u Hrvatskoj sjeme povrća proizvodi na svega 40-ak hektara, niti dorada nije razvijena. Dorade su oslobođeni mali proizvođači, ali prema veličini gospodarstva upisanoj u ARKOD sustav koja bi bila naknadno određena posebnim pravilnikom. Prateći tekst zakona koji je Vlada izglasala 23. prosinca 2020. u praksi bi se mogle događati sulude situacije.

Jedno gospodarstvo, primjerice u Zagorju, može na njivi od 2000 m2 uzgajati staru sortu zobi s kojom hrani jednu kravu koju ima za potrebe vlastitog domaćinstva, ali ima nekoliko hektara sasvim druge proizvodnje za tržište i prelazi granicu malog proizvođača. Jedna mu je opcija da pokuša registrirati tu sortu na sortnu listu kao autohtonu sortu. Ako mu je to komplicirano morat će kupiti barem tri puta skuplje sjeme pa eventualno za iduću sezonu ostaviti dio žetve, ali u tom slučaju mora to sjeme doraditi. Za to će morati putovati izvan županije i potruditi se da nađe dorađivača koji bi mu doradio tako malu količinu. Ako je kupio sortu zaštićenu pravima oplemenjivača morat će platiti naknadu za korištenje požetog materijala.

Kakvu je brigu do sada Hrvatska pokazala prema sjemenu? U Hrvatskoj se proizvede manji dio sjemena onoga što se posadi, pa se čak i sjeme za neke poznate sorte povrća uvozilo iz Italije. U takvim uvjetima ne može se govoriti o prehrambenoj neovisnosti, a prema tumačenjima inicijative, ovim zakonom bi se korištenje domaćeg sjemena još smanjilo. Pokazuje li se iz drugih dijelova zakona ikakva namjera da se proizvodnja i korištenje domaćeg sjemena poveća?

Osim spornog članka 16 koji regulira sjeme s obiteljskog gospodarstva u preostalom dijelu zakona vide se i neka poboljšanja. Unesene su neke pozitivne promjene za proizvođače koji žele pokrenuti proizvodnju sjemena autohtonih sorti za tržište, ne za vlastite potrebe. Da bi te mogućnosti bile iskorištene potrebno je raditi na edukaciji proizvođača i pokretati suradnju s institucijama, prvenstveno onima uključenim u rad Nacionalne banke biljnih gena. U takav oblik proizvodnje vjerojatno se ne će uključiti velik broj proizvođača, ali svakako ih treba podržati i pomoći im u prvim koracima. Većina poljoprivrednika ipak samo želi uzgajati autohtone sorte za vlastite potrebe bez dodatnih administrativnih opterećenja i nadzora, a to je njihovo pravo.

Ministarstvo poljoprivrede navodi zdravstvene razloge za ove odredbe. Koliko se do sada pokazalo zdravstveno problematično korištenje neregistriranog sjemena?

Točne podatke o tome nismo pronašli. Svakako ima problema, ali to nije poanta. Zakoni o biljnom zdravstvu postoje već sad, a novi Zakon o sjemenu uvodi neke mjere koje nemaju veze sa zaštitom od biljnih bolesti. Primjerice, ograničenje da se za vlastite potrebe smije koristiti samo kategorija certificiranog sjemena sa Zajedničkog kataloga EU, a ne ostale kategorije ima veze s autorskim pravima oplemenjivača, a ne s bolestima. Za obje kategorije sjemena vrijede isti propisi biljnog zdravstva, samo se certificirano sjeme proizvodi direktno od sjemena koje je kreirao oplemenjivač, a za standardno su dozvoljena odstupanja. Znači, ako proizvođač kupuje sjeme koje nije proizvedeno u Hrvatskoj, vrlo je vjerojatno da će sorta koju je kupio biti zaštićena oplemenjivačkim pravima pa ako takvo sjeme kasnije razmnoži za vlastite potrebe čeka ga plaćanje naknade oplemenjivačkih prava. Ako kupuje sjeme povrća iz Europske unije, a drugo mu i ne preostaje, neće ga moći razmnožavati za vlastite potrebe jer se većina sorata povrća prodaje u kategoriji standardnog, a ne certificiranog sjemena. Kupljeno sjeme bilo koje kategorije trebalo bi biti zdravo, ali usjev se može razboljeti u sezoni. Uz nedovoljno pažnje može se dogoditi da se od bolesnog usjeva čuva sjeme za vlastite potrebe bez obzira je li početno sjeme bilo certificirano, standardno ili domaće, neregistrirano. Mala gospodarstva izuzeta su od dorade pa se opet može dogoditi da jedno malo gospodarstvo nepažnjom širi bolesti iako je kupilo certificirano sjeme i razmnožilo ga za vlastite potrebe.

Kako bi to izgledalo u praksi?

Jedno gospodarstvo primjerice u Dalmaciji može imati maslinike i 200 m2 vrta gdje uzgaja povrće za goste svog apartmana. Ako recimo kupi sjeme salate sorte ‘Dalmatinska ledenka’ od Sjemenarne Ljubljana i želi ostaviti sjeme za iduću sezonu da ne mora ponovo kupovati, to neće moći. Radi se naime o sorti koja je upisana u Zajednički katalog EU kao slovenska autohtona sorta i proizvodi se kao standardno sjeme. Da je sjeme iz Hrvatske, moglo bi se kupiti pa kasnije razmnožavati i sjeme iz kategorije standardnog sjemena, ali u Hrvatskoj se ne proizvodi sjeme salate. Njihov susjed slobodno će uzgajati autohtono sjeme iste sorte jer nema registriran OPG. Jedina opcija ovom gospodarstvu je da potraži neku drugu autohtonu sortu i upiše ju na sortnu listu pa da za tih nekoliko gredica salate prolazi cijelu proceduru registracije. Ako ju želi upisati kao čuvanu sortu, treba pronaći povijesni dokaz, stručnu pomoć u izradi opisa. Sve to traje najmanje godinu dana, a u praksi i više. Zakon je predvidio i procedure koje bi trebale biti puno jednostavnije, ali su one još nedefinirane i razradit će ih tek naknadni pravilnik.

Inicijativa navodi da EU direktive nisu opravdanje za ovakav zakon. Kako je to regulirano u drugim europskim državama?

Reformom zakona o sjemenu u Italiji baš je nedavno potvrđeno da je sjeme ljudsko pravo i dozvoljeno je slobodno uzgajanje sjemena na gospodarstvu, razmjena sjemena među proizvođačima i ostavljanje dijela žetve za sjetvu iduće sezone. Francuski “Code Rural” također prepoznaje takve prakse kao normalne oblike suradnje među proizvođačima. U Austriji proizvođači mogu slobodno čuvati i razmjenjivati sjeme u dozvoljenoj količini ako nisu registrirani kao proizvođači sjemena i ako sorte koje uzgajaju nisu na sortnoj listi (osim čuvanih sorata). U svim drugim zemljama zakon o sjemenu se odnosi isključivo na komercijalno korištenje sjemena. Nigdje nema ni spomena sjemenu s obiteljskog gospodarstva osim u kontekstu oplemenjivačkih prava ako se radi o zaštićenim sortama.

Inicijativu ste nazvali “Sjeme je naše ljudsko pravo”. Što to sjeme čini toliko bitnim?

Sjeme je osnova svake proizvodnje i prehrambenog sustava općenito. Bez sjemena nema ni doručka ni ručka ni večere. Otkad je poljoprivrede ljudi su ostavljali najbolji dio usjeva za iduću sezonu i time je nastala sva genetska raznolikost usjeva koje poznajemo. U posljednjih 100 godina otkad su razvijene metode industrijske proizvodnje, koncentriranog tržišta i modernog oplemenjivanja, izgubljeno je 75 posto te raznolikosti. Smanjeni izbor sorata dostupnih poljoprivrednicima čini nas ranjivima u situacijama krize, posebno u odnosu na klimatske promjene. Genetska raznolikost usjeva zbog toga je prepoznata kao vrijedna nizom međunarodnih sporazuma. Deklaracija Ujedinjenih naroda o pravima seljaka i drugih osoba koje rade u ruralnim područjima uvrštava pravo na sjeme u ljudska prava. Sjeme je stvarno naše ljudsko pravo i mi ne smijemo dozvoliti da se to pravo krši.

Koji su daljnji planovi inicijative?

Zakon o sjemenu čeka prvo čitanje u Saboru gdje ćemo se najprije zalagati da bude odmah odbačen. Za to postoji osnova jer Europska unija kreće u proceduru izmjene zakona o sjemenu na europskoj razini pa nema smisla da hrvatski zakon preduhitri tu reformu. Isto tako uočili smo i proceduralne greške kod donošenja zakona. Malo nam je žao da je tako radi niza pozitivnih izmjena u ostalim dijelovima izvan članka 16, ali ovo bi donijelo više štete nego koristi. Ukoliko se to ne dogodi, zalagat ćemo se da se iz zakona izbaci pojam sjeme s poljoprivrednog gospodarstva i sporni članak 16. Inicijativa je u samo dva dana okupila 77 udruga s više od 25.000 članova, uglavnom poljoprivrednika. Naknadno se pridružilo još 18.000 potpisnika peticije. Nećemo odustati od svojih stavova. Pozivamo i vaše čitatelje da nam se pridruže. Peticiju možete potpisati putem ovog linka.

H-alter

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register