Demokratija je počela iz Bara

Objavljeno: 18.01.2021, 09:56h

Glancali smo dvorište kao da tu jedemo, vjerujte. Na kraju godine ga upropastimo maturskom žurkom, pa sve ispočetka. Bilo je naše i o njemu smo brinuli. Oteli su nam ga kao da je njihovo.

Piše: Marija PEŠIĆ

Kada se o čempresima govorilo i pisalo uvijek su se emocije stavljale u drugi plan. Jer su subjektivne i  oborljive. Prošlo je dvije godine od naših čempresa. Popričajmo o emocijama.

Tokom srednje škole, u mojoj kući je važilo pravilo: izlazak i druženje samo vikendom. Izlazaka mi nije falilo jer sam najljepše uspomene sa prijateljima stekla tokom škole, na krugovima.

Nijesmo uvijek imali para da slobodne časove i odmore provodimo u kafiću kao većina, iako smo ponekad htjeli. Krugovi su nam tada pružali utočiste i pomogli da pronađemo ljude slične sebi. Za svaku pauzu se znalo – Jana, Kića, još poneko i ja idemo na krugove.

„Veliki krug“ nazivali smo glavni amfiteatar. U velikom krugu se igralo, plakalo, smijalo i svađalo. Da budem iskrena, tamo su se ispušile prve cigarete i skrile mnoge tajne.

Kao maturantkinja bila sam predsjednica našeg Učeničkog parlamenta. To mi je tada djelovalo tako važno i htjela sam da moja prestižna titula ostavi trag. Jedna od aktivnosti tog parlamenta odvažne djece bila je čišćenje i uređivanje našeg dvorišta. Skoro cijela škola, đaci i zaposleni, zasukali bi rukave i skupljali smeće, kupili grane, meli veliki i male krugove. Generacije prije nas su ih i krečile.

Glancali smo dvorište kao da tu jedemo, vjerujte. Na kraju godine ga upropastimo maturskom žurkom, pa sve ispočetka. Bilo je naše i o njemu smo brinuli. Oteli su nam ga kao da je njihovo.

Zahvalni prirodi i istoriji što nam je podarila takav park, željeli smo da ga obogatimo, te smo postavili klupe na ulaz u dvorište i školu. Drugarica Indira je tada bila predsjednica našeg kuražnog Parlamenta i zajedno sa njom, Milošem i Sašom vukla sam ljude za rukav kroz školu da doniraju novac za klupe.

Za razliku od čempresa, klupe su još tu. Sve i da im nekada nešto bude, znam da će Indira sa mnom vući još bezbroj rukava da ih vratimo. Nego, nijedan rukav neće vratiti naše dvorište.

„Ogradili su nam sve, nešto će da grade“, kazao mi  je Miloš kada sam bila u Podgorici na prvoj godini studija. „Jedino ako su ludi“, odgovorila sam mu.“Viđećemo“, zaključili smo zajedno.

I viđesmo. Te januarske zore posjekoše nam čemprese i razoriše krugove. Povukoše ljude i djecu, strpaše ih u kombi policije i odniješe nam mnogo više od stabala.

Svake sedmice sam sjedala u voz znajući da idem kod svojih i na protest. Shvatila sam da su i na protestima „moji“. Nekada samo profesori i nastavnici, tamo su mi postali prijatelji, prijatelji su mi postali porodica a sugrađani su mi postali saborci. Sada imamo nešto što nas u ovom malom gradu još više veže. A to nešto je čisto, pravedno i iskreno.

Vijest o obustvljanu radova dočekala me je tokom predavanja na fakultetu, a kolege su slavile sa mnom jer sam ih mjesecima davila pričom o našoj revoluciji. Da li su bili srećni zbog dvorišta ili zbog prestanka mojih priča, neka ostane tajna.

Govorila sam na poslednjem protestu i ambiciozno poručila da mi jesmo država i demokratija. Sada mislim da je to bila iskrivljena istina jer iako nijesmo to u potpunosti bili, bili smo početak svega toga. Iz Bara je krenula prva i prava GRAĐANSKA borba, i ne dozvolite da vas iko ubijedi u suprotno.

Upozoravali su me na neke političke boje i partiokratiju a ja sam samo čekala da Nikoleta na gramofon zapjeva „Da l’ si ikada mene voljela kao čempres ja….“ pa da i mi zapjevamo za njom. Može li se protest definisati kao energija? Jer naša je bila nesvakidašnja.

Nadam se da sada imate sliku o čempresima i krugovima. Sada zamislite drugu sliku. Na njoj su opštinska vlast i novac. Na njoj su uzdržani koji nijesu imali hrabrosti da javno glasaju „NE“. Opštinska vlast koja nema sluha za svoju, pazite sad, opštinu. Naše čišćenje, druženje, užine, borbu i žrtvu vidjeli su kao još malo novca u ionako prepunim džepovima.

Pokušali su da spinuju našu priču i pokažu kako ne želimo djeci da damo vrtić. A o tom vrtiću se na našim protestima toliko pričalo da me čudi što se pojedini nijesu u njega pretvorili.  Borba još uvijek traje, zbog djece i vrtića.

Bili smo im ispolitizovana masa i nebitna gomila. Gledali su utkakmice i skijali dok smo dvorište branili od njihovih apetita i nezasitih novčanika. Nije mi žao da vas obavijestim da smo ovu utakmicu mi dobili. A bliži nam se i taj kraj skijaške staze. Dogodine u novom dvorištu!

Ko se zadnji smije naslađe se smije, jelte. A ja se nadam da se i oni smiju, krišom, da ih niko ne vidi, jer će i njihova djeca imati predivan park i dobar vrtić. Pričam u ime svih nas kada kažem: Nema na čemu, gospodo!

Dvije godine smo čempresima, krugovima i vrtiću  pisali, pjevali, i skandirali. Nadam se, da su za razliku od tada vladajućih, čuli naše riječi. I da su ponosni.

Kao mlada novinarka ne bih trebala biti dio bilo kojeg protesta ili pokreta. Oprostite mi. Građanka sam i uvijek ću biti dio onoga što je istinski građansko i pravedno. Čempres revolucija mi je pomogla da svoj posao radim bolje i od samog početka shvatim šta je najvažnije i najjače, a to je čovjek. Okej, možda ponekad i koji čempres.

I jedva čekam da stvaram neku bolju Crnu Goru sa Indirom, građevinskom inženjerkom koja će graditi neke bolje vrtiće. Milošem koji će kao svjetski obrazovan psiholog raditi na jačanju našeg društva. Sa Janom koja će nam se iz Beograda vratiti kao vrhunska arhitektinja da ponudi bolja rješenja. Saša kao neki bolji diplomata da stvara jaču politiku. Sa Nikoletom, Tamarom, Stefanom, još dva ili tri Miloša, Brankom, Lekovićima, Kapom, Kurgašima, Bojanom i svima drugima koji su iznijeli ovu borbu na svojim leđima. Sve je počelo iz Bara, jer su tu pravi ljudi.

Foto: Jedro.com

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply