Maradonina se lopta ne prlja. Niti moje suze

Objavljeno: 30.11.2020, 07:29h

Nitko od nas zaista ne zna što znači biti najpopularniji čovjek na Zemlji, toliko dugo, i koliko je to za njega bilo teško. Slomilo ga je.

Autor: Drago Pilsel

Najavio sam na Facebooku da ću danas iznijeti sve što trebam i želim u povodu smrti Diega Armanda Maradone. Ali ne mogu.

Policija je jučer upala u kuću neurokirurga koji ga je operirao 3. studenog i u njegovoj ordinaciji. Izvršena je premetačina. Ispituje se dr. Leopoldo Luque. Nije bio, kako se krivo prenosi, osobni Maradonin liječnik. Danas, kada čitate ovu kolumnu, taj doktor izlazi pred istražnog suca.

Shrvan i u suzama, Luque je rekao: “Psihijatrica je tražila da ispred njegove kuće uvijek bude vozilo hitne pomoći. Ne znam tko je kriv zbog toga što (toga dana) nije bilo hitne. Niti zašto tamo nije bilo defibrilatora”.

Vidim u tisku i ova pitanja na koja se traže odgovori:

Je li Maradona otpušten iz bolnice na osnovu otpusnog pisma (operiran je od ugruška u glavi u gradu La Plata)?

Zašto uz Maradonu nije bio specijalist 24 sata, kako je bilo preporučeno (i zato jer je prolazio i postoperativni proces i zato jer je bio u novoj fazi odvikavanja i dezintoksikacije)?

Zašto kod kuće (u privatnom naselju bogatih u predjelu koji se zove Tigre) nije bilo ambulantnih kola već su se ona čekala malo više od pola sata?

Koji je medicinski protokol primijenjen u njegovom liječenju?

Zašto u kući, ili lokalnoj ambulanti, nije bilo defibrilatora?

Požuruju se mediji da kažu kako bi doktor Luque mogao biti optužen za ubojstvo iz nehaja…

Osim toga, ne mogu prestati razmišljati o scenama nasilja i primitivizma kada je ožalošćeni narod (ali i provokatori među njima – barras bravas) navalio u predsjedničku palaču Casa Rosada, gdje je trajao ispraćaj po želji bivše (prve) supruge i njihovih kćeri (argentinski predsjednik je najprije razmišljao – čuo sam njegovu radijsku izjavu – o stadionu Argentinosa Juniorsa, gdje je Diego započeo karijeru).

Kao što se često događa, Argentina je uspjela pokazati jedno ružno lice i upropastiti nešto što je trebalo biti svečano. Taj žalosni dan je cijeli svijet bio uz Argentinu i moja rodna zemlja je uprskala stvar.

Pak me mori spoznaja (znao sam ja to ranije, ali sam to potisnuo) da je Diego često bio alkoholiziran i pod utjecajem droga (njegove posljednje četiri godine života su zaista bile jako, ali jako teške za sve nas, njegove fanove) i da je bio nasilnik…

S pravom me moja nećakinja kritizirala na dan njegove smrti, Dan borbe protiv nasilja prema ženama, što na to nisam upozorio.

Hoću reći, treba mi vremena da hladne glave promotrim ono što valja reći o njegovom nogometnom geniju i o njegovoj osobi jer imamo mi, Argentinci, jednu poznatu krilaticu koja, otprilike, kaže: S Diegom idem do kraja svijeta, ali s Maradonom ni do iduće ulice.

Nitko od nas zaista ne zna što znači biti najpopularniji čovjek na Zemlji, toliko dugo, i koliko je to za njega bilo teško. Slomilo ga je.

Premda pamtim njegovu glasovitu la pelota no se mancha (metafora o lopti koju naša ljudskost ne može okaljati, zaprljati), previše toga drugog znam.

Uostalom, ako su mnogi, koji ne poznaju Argentinu, ovdje u Hrvatskoj  i šire požurili dati svoj konačni sud, i lupaju opće fraze (eno jednog novinara u Crnoj Gori koji brka Barrio Florida i Villa Fiorito, pak lupeta o Borgesu i Maradoni… Svašta, svakakvih gluposti čitam ovih dana), ja koji iz Argentine dolazim, koji sam kao fratar tamo živio i s ljudima još teže socijalne situacije od onih koji su ispratili Diega iz rodnog kvarta Villa Fiorito, nemam potrebe žuriti. Jer sam već stigao tamo gdje novinar može stići.

Premda se ovih dana ponovno čita intervju pokojnog kolege Židaka obavljen 1992. (a za kojeg je, čak uz preporuku nekadašnjeg Diegina suigrača Davora Šukera, čekao punih sedam dana: ”Sedam dana trajao je lov na Diega Armanda Maradonu, sedam dana smo proveli u  ”čekanju”…), mislim da vrijedi da vam ispričam kako sam to obavio na jednostavniji način i bez preporuka.

Neka to bude moj privremeni in memoriam, najboljem nogometašu koji je svijet upoznao. Žao mi je, nije to Pelé (ne dvojim da je Pelé sportska i ljudska veličina), pak Messi nije postao šampion svijeta, a Maradoni je uspjelo, i to dva puta: u Japanu 1979., kao kapetanu omladinske momčadi i u Meksiku 1986. kao kapetanu A momčadi.

Pojma nemam zašto sam jedini hrvatski novinar koji je odlučio obaviti zadatak na standardni način, pošao k legendi i glatko intervjuirao Maradonu. Ali tako je. I nije mi žao. To mi laska. Ponosan sam, inače, na moj dugi i plodan novinarski vijek.

Kada mi se već lijepe tolike etikete neka onda ide i ova: samohvalisav! Jest. Što ću vam ja. Ali, ljudi moji, moram vam ovo ispovjediti. Ovo je novinarski posao. I Židakov je bio, svaka njemu čast i njegovom pokrovitelju Šukeru…

OK, možda mi je pomoglo što sam Diega iznenadio usred Zagreba na njegovom materinjem jeziku i s naglaskom i žargonom koji samo on i ja razumijemo. Ali trebalo je to iskemijati.

Srećom, imao sam tada, kao novinar tjednika Globus, agilnog i zainteresiranog urednika, pokojnog Denisa Kuljiša, koji je odmah skužio što mu predlažem. Ostalo je bilo na meni i na spretnom fotografu, Hrvoju Dominiću.

Poznajući Maradoninu biografiju i navike, njegove ”teme”, znao sam kakav poklon neće odbiti i kako mu pristupiti. Te 1994., dolazeći iz Izraela (iz Argentine na putu za SAD) da odigra prijateljsku utakmicu s Hrvatskom na Dinamovom stadionu. Potpuno neorganizirani Hrvati su me prisilili – morao sam uskočiti, takav sam – da tog 4. lipnja, nakon tekme, potpuno slučajno i improvizirano, kao novinar koji izvještava, postanem i prevoditelj press konferencije Argentinaca, sjedeći uz Maradonu.

Bili smo još u ratu pa sam odlučio kupiti u knjižari Glasa Koncila na zagrebačkom Kaptolu kopiju tada vrlo razglašenog raspela iz župne crkve u Farkašiću kojeg su agresori teškom paljbom izrešetali tako što mu je otpala desna ruka. To je trebao biti glavni poklon.

Pripremio sam i uramio pergamenu na kojoj je bilo utisnuto kratko pismo tadašnjega pomoćnog zagrebačkog biskupa i šefa Caritasa msgr. Jurja Jezerinca o ratu i o predmetu kojeg sam u ime Globusa poklonio slavnom nogometašu.

Bila je tu i mala provokacija. Maradoni sam poklonio i skupocjenu kravatu, domaće proizvodnje (bio je na njoj nekakav motiv na glagoljici), znajući dobro da ih Diego ne voli, kravate, ali objašnjavajući mu to time da se Hrvati mogu pohvaliti tim modnim izumom pak i da je riječ o starom hrvatskom pismu.

Pristupio sam ključnom čovjeku, pravom posredniku za takvu akciju: gospodinu zaduženom za opremu i tehnikalije u reprezentaciji, jer sam znao da ima najbolje odnose u argentinskoj repki s Diegom (to se zove istraživačko novinarstvo), a koji je kratko prišapnuo Diegu da ga traži novinar, Hrvat iz Buenos Airesa, koji za njega ima poseban dar uoči svjetskoga nogometnoga prvenstva u SAD-u, za sreću.

Upalilo je. Premda sreće nije bilo: pao je na doping kontroli i Argentina je neslavno prošla.

Akcija se odvijala u prizemlju hotela (današnji Westin). Dolazi Diego i ide na kraći sastanak prije odlaska na trening. Oko njega zuje fotoreporteri i nekoliko novinara. Svi su se bili ustrtarili. Nitko da mu priđe. Pa sam krenuo.

Već kod prvog rukovanja izlažem situaciju. Hodali smo zajedno, zastali smo, zaintrigirao sam ga. Za svaki slučaj već snimam taj početni razgovor (donosim sliku snimljenu nakon početnog pozdrava). Dovoljno. Obećao mi je intervju, s nogu (ipak smo sjeli), tu negdje. Čekao sam ga po dogovoru, došao je i ušli smo u jednu manju salu u prizemlju.

Ne da mi se prepirčati taj razgovor obavljen za Globus. Moj drugi susret s Maradonom. Možda objavim knjigu susreta s mojim najzahvalnijim sugovornicima u četiri desetljeća dugoj karijeri.

Među inim pothvatima će se naći i taj susret s Maradonom za duplericu Globusa zbog kojega su me konačno neke kolege (potaknuti mojim razgovorom s kardinalom Franjom Kuharićem, u pratnji mog dragog i pokojnog druga, novinarom Brankom Madunićem, obavljen isto za taj tjednik) tada počeli ozbiljno shvaćati jer su me uglavnom doživljavali kao nekog ”s televizije”. Bio sam, nakon ”skidanja” iz vojske, od ožujka 1992. do listopada 1994., kada sam srušen po volji HDZ-a i nakon dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, urednik i voditelj na OTV-u. Kao netko koji se ”gura” u tiskane medije.

Ništa nisu znali o meni iz života prije dolaska u Hrvatsku, međutim već sam bio pokazao, i u crkvenim medijima i u nekim svjetovnim, poput Nedjeljne Dalmacije, da ”znam pisati”.

Dogovorili smo i predaju poklona (sutradan, prije utakmice i o tome vam donosim jednu fotografiju) i posebni trenutak razgovora o ratu u Hrvatskoj.

Bilo je to, moj treći susret s genijem, nakon posljednjeg sastanka argentinske reprezentacije i pred odlazak na stadion Dinama. Diego me je tek nakon našega trećeg razgovora u hotelu, nakon utakmice, vidio i u ulozi prevoditelja pa me zafrkavao da ”radim u fušu”, a njemu uzvratio: ”0-0, što, ipak si popustio Šukeru?”). To je bio, na presici nakon utakmice, naš četvrti susret u dva dana.

Eto, ostalo je povijest. Ali meni je ostao gušt dobro i pametno odrađenog novinarskog posla. Jednog u nizu. Zbog čega i jesam tu gdje jesam.

Ponekad treba i malo mašte i kreativnosti za učinak. Znam da to mnogim Hrvatima ne ide od ruke. Ali se treba truditi. Dobro novinarstvo, najčešće, nije ni skup ni odviše složen pothvat. Treba uložiti samo malo pameti i volje.

Došao sam do Maradone i dobio sam ekskluzivu. Sada Bog intervjuira Maradonu.

Pustite me, molim vas, još neko vrijeme na miru, jer, kao ni lopta, ni suze se ne prljaju.

A ja imam suze za argentinsku sirotinju i za svu djecu svijeta koja su ostala bez idola.

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register