Igor Čoko i Slaven Rašković: Knin je danas polumrtva zona

Objavljeno: 28.11.2020, 07:20h

Njihova monografija – popraćena brojnim mračnim crno-bijelim fotografijama – hrabro i pošteno zasijeca u mitove poput noža, donoseći priču o Kninu i njegovim stanovnicima tijekom posljednjih trideset godina, o zločinima koje su počinili i o onima koje su pretrpjeli, o njihovim etnički, ali i egzistencijalno izazvanim patnjama. (Foto: Igor Čoko)

Autor: Jerko Bakotin      

Knjiga “Život u limbu – knjiga ožiljaka”, autora Igora Čoke i Slavena Raškovića bavi se gradom koji je danas u Hrvatskoj sveden na mit, dok je istina o njegovoj nedavnoj povijesti uvelike potisnuta ili tabuizirana. Ispod tog mita, međutim, leži više no jedna trauma. Na razini kolektiva, taj je grad traumatsko središte sukoba devedesetih: prvo je ime srpske pobune i secesije, a potom simbol apsolutne hrvatske pobjede, pri čemu su oba događaja popraćena masovnim zločinima, ubojstvima i progonima “onih drugih”. Ako se od krvave nacionalne površine spustimo niže, na razinu svakodnevnog života, naći ćemo ne samo bezbrojne privatne traume starosjedilaca, povratnika i doseljenika prognanih iz drugih djelova bivše Jugoslavije, nego i ekonomsku i društvenu pustoš, traumu činjenice da je hrvatska država već četvrt stoljeća tragično nesposobna stvoriti uvjete za iole održiv, a kamoli perspektivan život u krajevima za koje se borila. Taj grad je Knin, a Čoko i Rašković dvojica su rođenih Kninjana koji su se u kolovozu 1995., poput tisuća svojih sugrađana, našlih u izbjegličkim kolonama. Njihova monografija – popraćena brojnim mračnim crno-bijelim fotografijama – hrabro i pošteno zasijeca u mitove poput noža, donoseći priču o Kninu i njegovim stanovnicima tijekom posljednjih trideset godina, o zločinima koje su počinili i o onima koje su pretrpjeli, o njihovim etnički, ali i egzistencijalno izazvanim patnjama.

Rašković i Čoko u svojem su poduhvatu beskompromisni. Na početku poglavlja o Oluji stoje i ove rečenice: “Smijem li reći da razumijem i jedne i druge? Kako da odvagnem riječi, kako da balansiram? Da pričam otvoreno i iskreno, a da nisam grub? Da nikoga ne uvrijedim, da nikoga ne boli, bar toga je bilo dovoljno? A opet, možda i treba boljeti, nije li to i cilj?” Taj cilj na kraju je knjige ovako sažet: “Nema istinskog napretka za Knin uz ogroman teret i naslijeđe koje građani Knina kao društvena zajednica nose na svojim leđima, a koje se može skinuti isključivo otvorenim, uključujućim i iskrenim suočavanjem s onim što je ta društvena zajednica proživjela. Ovo nije ni jedini i sigurno nije najveći problem Knina danas i bavljenje ovim sigurno nije dovoljan, ali svakako predstavlja nužan uvjet daljnjeg razvoja zajednice”. Iste riječi vrijede za čitavu Hrvatsku, pa i cijelo postjugoslavensko područje. S obzirom na to, kao i na središnje (i istovremeno periferno) mjesto Knina u suvremenom hrvatskom imaginariju, teško je precijeniti važnost ove opsegom ne prevelike, ali pionirske i odvažne knjige, inače u hrvatskoj mainstream javnosti uglavnom prešućene. Žanrovski, riječ je o spoju povijesno-publicističkog, sociološkog i etnološkog djela. Knjiga u izdanju Foruma ZFD kolaž je statistika, svjedočanstava, citata iz sudskih presuda i političkih govora, analiza i ličnih komentara, uz pokoji stih kninskih novovalnih bendova, a donosi i osvrt na grafite s kninskih ulica kao “važnog oruđa neverbalne komunikacije” s namjerom “legitimizacije građanskog rata”.

Igor Čoko je dokumentarni fotograf, koji iz perspektive vizualnog antropologa dokumentira estetiku ulice i problematiku marginalnih grupa. Autor četiri knjige fotografija i preko četrdeset autorskih izložbi i predavanja. Slaven Rašković desetak je godina proveo radeći na raznim procesima suočavanja s prošlošću u zemljama bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj je obišao nekoliko stotina lokacija te intervjuirao preko 1.200 direktnih svjedoka i članova obitelji koje su nekog izgubile u ratu.

Ova godina prošla je u znaku zajedničkih obilježavanja događaja iz rata 1991.-1995. Po svemu sudeći to je posljedica dogovora HDZ-a i vodeće srpske stranke SDSS-a. Proslavu Oluje obilježili su značajan govor premijera Andreja Plenkovića i dolazak SDSS-ovog potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića i njegov emocionalni istup, kao i onaj saborske zastupnice Anje Šimprage, koja je te 1995. bila “djevojčica iz kolone”. Imali smo i zajedničke komemoracije u Gruborima i Varivodama, a prošlog tjedna obilježen je pad Vukovara. Izostalo je zajedničko obilježavanje stradanja i srpskih civila, ali je zato došao Veran Matić kao izaslanik Aleksandra Vučića. Milorad Pupovac najavio je i da bi u budućnosti rado sudjelovao na komemoraciji u Škabrnji. Kako gledate na tu praksu zajedničkog obilježavanja stradanja i ostalih događaja iz rata, što ona znači za međunacionalne odnose i kako na to gledaju Kninjani?

Čoko: U svom pitanju si pomenuo paradoks koji zapravo situaciju čini nadrealnom – Veran Matić, otac onog oporbenog, hrabrog B92 iz devedesetih, sada je izaslanik onoga koga je kritikovao i u čije ime dolazi da se pokloni žrtvama na Ovčari. U ime onoga, čija je politika zapravo i dovela do Ovčare, u gotovo najneposrednijoj mjeri. Političke odluke ove godine su hrabre, ali baš zato što su političke, njihovu iskrenost treba uzeti s rezervom. Slučaj ljubavi Matića i Vučića tome je primjer. Mislim da je običan čovjek glavni činilac pomirenja, katarze i suočavanja sa prošlošću, bez političkog konteksta koji je tu prisutan da zamuti vodu. Ovakvih političkih gestova treba jer oni mogu da pokrenu pojedince ili masu. Ali ne slijepo vjerujući politici, nego iz srca. Da, Srbi apsolutno treba da se izvinu Hrvatima za sva počinjena djela i obrnuto, ali ne teatralno i hiljadu i koji put, nego jednom za uvijek da se završi ta priča i da kultura sjećanja izađe iz politikanskog konteksta. Kad su u pitanju Kninjani, mislim da je suživot u samom Kninu na zavidnom nivou, sa razumljivom distancom oko Oluje koja se različito tretira. S druge strane, postoje i oni koji se nikad neće pomiriti sa prošlošću, iako ih to ne smeta da recimo, urade putovnice i “pogaze” svoje dostojanstvo zbog kojeg su ustali 1991.

Rašković: Na sve te geste i simboličke iskaze priznanja i poštovanja prema žrtvama i ljudima koji su preživjeli teške stvari gledam pozitivno. Smatram da dolaze prekasno i sigurno ne predstavljaju nešto što već nismo vidjeli od strane drugih političara u regiji, ali svejedno smatram da predstavljaju značajan iskorak prema stvaranju normalnije atmosfere u društvu. Bez obzira na brojne kritike, u smjeru toga da takve stvari neće poboljšati kvalitetu života ljudi na terenu, koji često žive teško, ja mislim da je relaksacija odnosa među Hrvatima i Srbima i bilo kakav element priznanja nečijeg iskustva i boli, od strane Vlade te države, svakako nešto što utječe na kvalitetu života ljudi. Međutim tu stvari ne smiju stati, već se treba nastaviti raditi na uključivoj kulturi sjećanja u kojoj će biti prostora i za ona iskustva koja su suprotna od dominantnog. Tek tada će trenutna vlast dokazati da postoji iskrena želja da se stvari poprave, a da sve ovo, pa i značajna osobna i sigurno teška izlaganja pojedinih političara iz njihovih redova, nisu samo stvar političkih interesa i trgovine u pogodnom političkom trenutku.

Unatoč 25 godina upornog inzistiranja od strane civilnog sektora, pa i vanjskih aktera na konceptima kao što su suočavanje s prošlošću i tranzicijska pravda, čini se da su ti pokušaji osuđeni na neuspjeh. Ratni zločinci se i dalje slave kao heroji, dominantne interpretacije posljednjih ratova su nacionalističke, po nekim istraživanjima mlađe generacije vjeruju u mitske crno-bijele slike. Što su razlozi za taj neuspjeh i koji su limiti spomenutih simboličkih gesta?

Čoko: U Srbiji recimo, postoje, kao prvo, udruženja koja interpretiraju nacionalistički koncept rata i pobune, koja žive memorabiliju Krajine, koji prenose narednim generacijama koje stasavaju u Srbiji mitove i legende o zavičaju iz kojeg su protjerani. Postoji takozvana samogetoizacija izbjeglica iz Hrvatske u novoformiranim naseljima na obodima Beograda ili Novog Sada, gdje se živi ta nekakva paralelna stvarnost proistekla iz devedesetih. I realno je očekivati da su tu dominantni narativi o srpskim herojima i da Hrvat nije komšija, nego neprijatelj. Sadašnja vlast u Srbiji pogoduje raspirivanju takvog koncepta jer strukturu čine oni koji su devedesetih pogodovali takvom stanju svijesti. Isto kao i Hrvatskoj, gdje se Domovinski rat na neki način zloupotrebljava za raspirivanje mržnje i predstave o Srbima kao lošim momcima. Takve ljude je teško suočiti s prošlošću. Ali opet, oni imaju svoju paralelnu stvarnost u kojoj su ušuškani i gdje im je dobro. U realnom svijetu, tamo gdje se dešava život, stvari se odvijaju u dobrom smjeru, u mnogim slučajevima kontakti nisu ni prekidani, samo su iz ilegale prešli na svjetlo dana. Vjerujem da ih je više nego maloprije navedenih koji žive nacionalističku prošlost, samo što su ovi drugi bučniji i navalentniji.

Rašković:Pa, najznačajnije limite u svim ovim potezima vidim u tome da ih najčešće izvode ljudi koji u svojoj politici nisu nimalo dosljedni i rade ono što im odgovara u datom političkom trenutku, bez da imaju iskrenu želje da se stvari oko bavljenja posljedicama rata rade u smjeru ozdravljenja društva. Kada bi postojala iskrena želja za odgovornim suočavanjem s prošlošću tada bi se u razne društvene politike i javno ponašanje političkih elita ugradile vrijednosti korištenja činjenica, osude ratnih zločina bez obzira tko ih je počinio, društvena marginalizacija ratnih zločinaca, a ne druženje s njima i slavljenje istih, iskrenog poštovanja prema svim žrtvama i slično. Pa nije to baš tako jako komplicirano, da mi kao ne znamo šta treba napraviti i kako. Možemo prepisivati od drugih, nismo mi prvi koji smo imali ratove i koji se moramo baviti s posljedicama. Ali lakše je ipak koristiti traume ljudi kako bi se konstantno u rukavu u političkoj borbi imalo neke vanjske i unutrašnje neprijatelje koji mogu na emotivnoj razini mobilizirati veliki broj glasača, kad se već nema s čim drugim te birače privući. Zato u većini zemalja bivše Jugoslavije i dalje imamo “državotvorne” stranke.

U općini Knin je 1987. radilo 12.398 radnika. Polovica njih bila je zaposlena u dvije tvrtke, Željezničkom prijevozu i tvornici vijaka TVIK. Više stotina zaposlenih imali su i tekstilna tvornica Kninjanka, građevinsko poduzeće Dinara, tvornica za preradu žitarica i stočne hrane Agroprerada, trgovačko podzeće Inex Dinara, tvornica kartonske ambalaže Mladost, tvornica metalnog namještaja Kistanje, kistanjska tvornica dječje konfekcije Ponos i druge. Grad je u socijalizmu industrijaliziran i urbaniziran. Koliko su ti veliki industrijski pogoni pružali okvir u kojem su Kninjani, Hrvati, Srbi i ostali, realno “živjeli” bratstvo i jedinstvo?

Rašković: U pravu si, više je nekad bilo radnika nego danas ljudi. Naravno, industrijalizacija u Jugoslaviji je svakako omogućila da realno u praksi zaživi to bratstvo i jedinstvo jer ljudi su sve te gradove poput Knina skupa sa zgradama i tvornicama zajedno izgradili. Zajedničkom snagom i u tim tvornicama su svi mogli raditi i radili su skupa. I ne mislim tu sad na neke romantične ideje naroda koji podiže zemlju iz pepela, nego je to stvarno bio najbolji socijalizacijski alat. Dajte ljudima da skupa rade i žive i postat će prijatelji, bračni partneri ili kumovi. Knin je definitivno živio i rastao na svojoj industriji i po tome nije nimalo specifičan u odnosu na brojne druge slične gradove.

Čoko: To je ona Rambova poznata, kada čovjek ima dobru platu i egzistencijalno je situiran, nacionalizam je posljednja frustracija koja će ga mučiti. Knin je funkcionisao multietnički skladno dok je treća strana imala vlast. To jest, Jugoslavija. Kada su se resursa i vlasti dočepali jedni, tada je “Bratstvo i jedinstvo” u najvećoj mjeri završilo priču. I nije to slučaj samo sa Kninom. Važno je napomenuti, opet, da je u Kninu, za vrijeme rata, veliki broj Hrvata koji su ostali u gradu nastavio raditi svoje poslove u državnim aparatima kao i prije rata. Stradali su, kako to biva, oni Hrvati koji su bili na funkcijama. Isto tako, u sadašnjem DIV-u radi dosta Srba povratnika, ali to je kap u moru grada u kome je industrija faktički mrtva.

Drago Roksandić piše o apsurdnim aspekatima pobune u Kninskoj krajini, navodeći da je 1991. više Srba živjelo u Zagrebu nego li u Kninu. Vi, nasuprot mitovima o “vjekovnoj mržnji”, ističete da su etničke podjele proizvedene umjetno i nasilno. Kako je pokrenuta nacionalistička mobilizacija: kada se počelo pričati tko je Hrvat ili Srbin, kako su od dojučerašnjih članova istog radnog kolektiva, prijatelja ili rođaka – Knin je imao izuzetno visoku stopu miješanih brakova – stvoreni neprijatelji?

Čoko: Obilježavanje šesto godina Kosovskog boja u dalmatinskom Kosovu ispred crkve Lazarica jeste teleport nacionalizma iz beogradskih intelektualnih krugova među Srbe u Hrvatskoj. Uz propagandu o duhovima Jasenovca, Jazovki i ostalih stratišta. Po meni, film “Braća po materi” (režisera Zdravko Šotra, prema knjizi Jovana Radulovića, op.a.) je isto tako jedan od propagandnih segmenata u kojima je srpski narod ugrožen i kako je hrvatski nacionalizam sveprisutno tinjajuće zlo. Narod će lako pasti na foru. Što se pokazalo kroz balvan revoluciju i kasnije događaje. Malo je to šizofreno – danas si mi prijatelj, sutra više nisi, zato što nisi “naš”.

Rašković: Složio bih se s dijelom ovog što je Igor rekao, smatram kako je ključni sastojak jačanja nacionalizma i stvaranja etničkih podjela strah. Stvaranje straha od onog drugog, koji je isto tako naložen strahom od tebe. Postojeći nacionalni mitovi koji su se generacijski prenosili unutar nekih obitelji i kod Hrvata i kod Srba, bez obzira na dominantni javni diskurs u Jugoslaviji, podgrijani medijskom propagandom brzo su doveli do toga da se počne gledati tko je šta i da to postane važnije od dugogodišnjeg iskustva zajedničkog života. S puno ljudi u Kninu sam razgovarao o tome i počelo je relativno suptilno, od gledanja tko kupuje koje novine i sluša koju radio stanicu, pa sutra pri raspravi na poslu već imate dvije različite verzije nečeg što se dogodilo i tako to krene. Vrlo brzo je suptilnost postala vidljivo i javno izražavanje mržnje i neprijateljstva. Značajnu ulogu su odigrali i razni ljudi koji su izvana došli u Knin, neki s agendom, a neki jednostavno s traumama jer su pobjegli iz drugih dijelova Hrvatske gdje su se njima počele događati ružne stvari.

U suvremenoj hrvatskoj mitologiji mjesto žrtve pripada Vukovaru, dok je za Knin predviđeno mjesto pobjede. Jedan od apsurda takve redukcionističke slike je, pišete, i da u javnosti ima malo svijesti o zločinima nad kninskim Hrvatima. Možete li reći nešto više o životu i stradanjima u Kninu tijekom postojanja Krajine, od logora u Staroj bolnici i barutani, povodom čega pišete o “moralnom slomu zajednice”, ali i o izostanku percepcije tih žrtava u hrvatskoj javnosti i danas?

Rašković: U Kninu je za vrijeme rata postojalo nekoliko lokacija korištenih kao mjesta zatočenja zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Mučenja, zlostavljanja i nehumani tretmana zatvorenika, u logorima koji su postojali ne samo u Kninu nego i u drugim mjestima na području tadašnje Krajine, skupa sa različitim drugim kršenjima ljudskih prava Hrvata, trebale su dovesti do atmosfere u kojima je hrvatskom stanovništvu bilo jasno da mora napustiti to područje. Kao da to nije dovoljno strašno samo po sebi, činjenica je da su oformljeni i logori za “dojučerašnje” susjede, kumove, kolege i prijatelje s kojima se dijelio isti životni prostor. I još su uz to kao mjesta zatočenja iskorišteni prostori Tvrđave i stare bolnice koji imaju poseban simbolični značaj za Kninjane. To nazivam moralnim slomom jedne društvene zajednice. Nisu, naravno, svi Kninjani ni znali, ni podržavali ni sudjelovali u tome, ali to se dogodilo na prostoru Knina i s tim se treba suočiti.

Čoko: Banalan primjer – stara bolnica, koja je napuštena zbog izgradnje savremene nove u drugoj polovici osamdesetih, nalazi se pored osnovne škole, jedne od dvije u Kninu. Kad je formiran Okružni zatvor u toj zgradi, sa početkom rata, “ćelije” sa rešetkama na prozorima su bile direktno izložene ulici i na izvolite masi koja je davala sebi za slobodno da gađa kamenjem, verbalno vređa i maltretira zatvorenike koji mahom nisu bili lokalni civili, bar ne u prvim godinama rata kada je tortura bila najizraženija. Zgrada u kojoj su se rodile i umirale generacije Kninjana, postala je stratište, kako za pojedine bivše sugrađane hrvatske nacionalnosti, tako i za zarobljene pripadnike Hrvatske vojske. Ekskluziva je bila ta, što ste mogli ući u zatvor da trenirate boks, da vježbate gađanje kamenjem na živoj meti, da se iživljavate jer ste u mogućnosti. To je taj segment dehumanizacije.

Sam život u Krajini ne možeš nazvati životom, više preživljavanjem. Konkretno, u Kninu, u psihotičnom stanju ni rata ni mira u smislu borbenih dejstava do same Oluje, pod duplim sankcijama, u getu. Da bi napustio grad i otišao na primjer u Banjaluku ili Beograd, bila je potrebna dozvola vojnih vlasti. Živiš period od po mjesec-dva bez struje u kontinuitetu. Puno nekih sumnjivih lica se šeta gradom, njih nije briga da li si lokalni Srbin ili Hrvat, on je dobrovoljac i njegove mete su materijalne vrednosti. Opet, s druge strane, kad si mlad, isijavaš neku ludačku energiju kao eskapizam od tog ludila. Ljudi su bili željni života, sviralo se masovno, nikad više bendova u jednom trenutku, žurke van svake kontrole, neka vrsta dekadencije koja se istrošila, energetski, taman negdje pred Oluju kada je zaista postalo apsurdno sve to i kad su ljudi počeli shvaćati da se neće dobro završiti i da su neke stvari jednostavno otišle predaleko. Mnogi su sugrađani bili bahati prema etnički drugim sugrađanima na početku rata, jasno su etiketirali i šikanirali nepodobne. Slom moralne zajednice leži u tome da su mnogi od njih odmah pohrlili nazad iz Srbije u Hrvatsku, kao da se nikad ništa nije dogodilo. Pa se nađu uvređenima kada ih ovi drugi, prethodno šikanirani ne dočekaju raširenih ruku. Svoji na svome. I jedni i drugi.

Potom je 1995. došlo do egzodusa srpskog stanovništva iz Knina i Krajine uopće. Na području samog Knina tijekom i nakon Oluje ubijeno preko 100 civila, a na području općine preko 200. Posljedice Oluje su da je nekadašnja Krajina etnički očišćena. Dok je u Hrvatskoj dominantan stav da je riječ o prisilnoj evakuaciji koju je organiziralo krajiško vodstvo, i da su krajiški Srbi isključivo žrtve velikosrpske politike Srbije pod Miloševićem, u Srbiji se Oluja vidi isključivo kao udruženi zločinački poduhvat na čelu s Franjom Tuđmanom. Tako je definirana u prvostupanjskoj, kasnije oborenoj presudi Gotovini i Markaču, koja se pozivala i na diskriminatorne propise čiji efekt je de facto bila eksproprijacija imovine krajiških Srba. No ni ta presuda nije dovodila u pitanje pravo Hrvatske da vojno povrati svoj teritorij. Gdje ste se vi nalazili u kolovozu 1995. i kako gledate na tadašnje događaje?

Rašković: Ja sam Oluju dočekao kao jedanaestogodišnjak u svojoj kući sa svojom obitelji. Istog dana smo u koloni izbjeglica krenuli prema Srbiji gdje sam živio dvije godine prije nego sam se 1997. vratio u Knin. I danas na Oluju gledam kao na događaj koji je do danas i vjerojatno će zauvijek ostati jedna od najintenzivnija epizoda mog vlastitog života i života ogromnog broja ljudi oko mene. Kao istraživač, puno sam se bavio s Olujom i intervjuirao brojne svjedoke, tako da kad govorim o Oluji uvijek se radi o jednoj kombinaciji vlastitog iskustva i objektivnih, istraživanjima prikupljenih informacija, o čemu i govorim na jednom mjestu u knjizi. Ali najiskrenije, već sam umoran od priča o Oluji. Već 10 godina pričam o Oluji, želim na neki način zatvoriti tu priču, rekao sam puno puta što sam imao reći, više me sad zanimaju neke druge, manje istražene stvari.

Čoko: Neko je jednom rekao da Krajina vojno nije “pala”, urušila bi se sama od sebe. Emir Imamović Pirke je u jednoj od recenzija knjige jako lijepo rekao da Krajina ni sebe nije uvjerila da je država, a kamoli druge. Da bi se povezala u obliku u kome je bila i da bi se zaokružila, trebalo je etnički “pročistiti” dobar dio prostora na kome Srbi nisu bili većina, čak ni manjina. Pogledom na popis stanovništva iz 1991. u gradovima koji su bili pod srpskom kontrolom, samo u urbanim sredinama, Srbi su činili možda 60 posto većinskog stanovništva. Suma sumarum, Krajina je bila jedan nesretan i neuspio eksperiment, koji je koštao života i imovine Srbe i Hrvate, a od čega su korist, naravno, imali političari i pljačka imovine kao povod. Stradali su ljudi. Materijalno i fizički. Naravno da je Hrvatska imala legitimno pravo da povrati pod svoju kontrolu definisane granice, samo što su na žalost, neke stvari otišle predaleko, pa je Oluja bila praktički jedina opcija da se ta agonija sasječe.

Ove godine obilježena je i trideseta obljetnica “balvan revolucije”. U tekstu “Oluja” iz 1995. Boris Buden postavlja provokativnu i duboko ciničnu tezu: Srbi iz Hrvatske odlaze zadovoljni. Zahvaljujući zločinačkoj strani Oluje, oni gube zavičaj, ali dobivaju zauzvrat “nešto mnogo dragocjenije: osjećaj da su bili u pravu, najdublju unutarnju satisfakciju i blagotvornu poštedu od suočenja s posljedicama vlastite gluposti”. Ne samo da Oluja “naknadno opravdava srpske pobunjenike, dajući im napokon dovoljan razlog za pobunu, kojeg nisu imali onda kad je ta pobuna izbila”, nego je ona od Martića, Babića, Mladića i Karadžića “u jedan mah stvorila dalekovidne vizionare”. Hrvatska vojska je zaista masovno pljačkala, palila i ubijala, i time u stvarnosti ispunila proročanstva kojima su srpski vođe zastrašivali stanovništvo. Istovremeno, ta je akcija hrvatske Srbe kao kolektiv zakucala u poziciju žrtve i lišila potrebe da se suoče s vlastitom povijesnom odgovornošću. Kako biste ovo komentirali?

Čoko: Ne bih ja tu ništa dodao. Moram citirati jednog bivšeg sugrađanina koji je rekao da su se Srbi u Kninu spektakularno samouništili.

Rašković: Buden ovdje, iako stvarno vrlo cinično, u biti dobro poentira. Zločini i tretman Srba u Oluji i nakon Oluje, predstavljaju najveću mrlju za Hrvatsku i daju argument onima koji su početkom 90ih među Srbima širili strah i tvrdili kako će se upravo to dogoditi. A sigurno je i to da je to što se Srbima događalo u Oluji utjecalo na spremnost da se suoče sa svojim greškama i krivnjom.

Dok je 2011. u Kninu otkriven masivni “Spomenik hrvatskoj pobjedi Oluja ’95.”, petnaestak godina ranije srušen je “Spomenik oslobodiocima Knina”, podignut na brdu Spas u čast partizanima koji su 1944. oslobodili Knin od ustaša, četnika i Nijemaca. Ironično, na partizanskoj strani borbu je predvodio VIII dalmatinski korpus, najvećim dijelom sastavljen od Hrvata – u Srbu su, primjerice, pali partizani iz Imotskog nazvani “sijači bratstva”. U današnjoj Hrvatskoj nema mjesta za sjećanje na zajedničku borbu Srba i Hrvata. Pišete da, unatoč inicijativama za obnovu, spomenik “upravo u stanju u kakvom se nalazi najbolje prenosi svoju poruku”. Kakva je to poruka, i kakva je memorijalizacija rata u Kninu danas?

Rašković: Rušenja Spomenika oslobodiocima Knina predstavlja kninski doprinos jednoj široko rasprostranjenoj kampanji uništenja antifašističkih spomenika u čitavoj Hrvatskoj, ali i drugim državama bivše Jugoslavije. Rušenje spomenika je ipak jedan od najlakših način za obračun sa starim režimom. Antifašističkim spomenicima se dodjeljuju poruke velikosrpstva, totalitarizma, ugnjetavanja svega hrvatskog, svih zala komunističkog režima i slično, ali po meni najproblematičnija vrijednost koju ti spomenici nose je bratstvo i jedinstvo. Kako dozvoliti postojanje spomenika koji govori o zajedničkoj borbi Hrvata i Srba protiv zajedničkog neprijatelja u trenutku kad su oni jedni drugima najveći naprijatelji? Kad kažem da ovakav, odnosno srušen, kao da najbolje prenosi svoju poruku, ciljam na konstantni historijski revizionizam i relativizaciju koja je javno dominantna i sustavna. Jednostavno mi se čini da bi, dok god je tako, bilo licemjerno obnavljati spomenik koji predstavlja to što predstavlja. A što se tiče memorijalizacije ovog zadnjeg rata, tu Knin ima jasnu poziciju kao mjesto proslave pobjede. Čitava memorijalizacija se fokusira na taj jedan dan u godini kada nakon protokolarnog programa najčešće uslijedi nacionalistički dernek.

Srpsku zajednicu u Hrvatskoj posljednji rat je potpuno demografski devastirao. Iako su svedeni na svega nekoliko postotaka stanovništva, fantazma o Srbima kao arhineprijateljima i dalje je pogonsko gorivo hrvatskog nacionalizma. Antisrpstvo je rašireno i sveprisutno, od govora mržnje u medijima do fizičkih napada. Kako vidite položaj Srba u Hrvatskoj danas?

Rašković: To je vrlo kompleksno pitanje. Stvarno mislim da nije isto biti Srbin u Hrvatskoj danas u Zagrebu, Rijeci, Vukovaru ili Kninu, ili u nekom od velikog broja zabačenih sela s ponekim stanovnikom. Problemi su različiti, izazovi su različiti, mogućnost normalnog života i samoaktualizacije je različita. Ali, općenito smatram kako su Srbi kao zajednica i dalje marginalizirani i funkcioniraju unutar raznih političkih i folklorno etnografskih okvira, a nikako ne uspijevaju razbiti te okvire i dati svoj stvarni društveni doprinos. Činjenica je da često dnevnopolitičke situacije utječu i na poziciju Srba u društvu i da je to često situacija u kojoj se ide korak naprijed, pa dva unatrag i tako stalno iznova.

Čoko: Ono Srba što je preostalo u Hrvatskoj je zanemariv postotak na kome se masovno lome koplja šovinizma, onog najgoreg dnevno političkog iživljavanja jer prosto, mora postojati neprijatelj, etnički neprijatelj na kojem će se lomiti etničke frustracije. A Srbi su kao arhetipski neprijatelj, idealni. Znam dosta Srba koji u Hrvatskoj žive mirno, ali kad većinu pitaš kako su, odgovor je “dobro, ne talasam”.

“Jedino što je u Kninu naraslo u posljednjih 25 godina je gradsko groblje”, kaže jedan od vaših sugovornika. U 2011. Knin je imao 15.407 stanovnika. To je gotovo tri puta manje no 1991., iako je tadašnja općina Knin bila bitno veća od današnje. Ističete i da se, prema procjenama, samo u posljednjih deset godina iselilo oko 20 posto stanovništva. Kakva je danas, okvirno, ekonomska situacija i struktura zaposlenih i od čega uglavnom žive Kninjani?

Rašković: Ekonomska situacija je loša. Veliki broj mladih ljudi napustio je grad, posebno nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Knin ima jedan od najvećih postotaka ljudi na socijalnoj pomoći, stanovništvo je sve starije i lagano se dolazi do situacije u kojoj je bilo kakve trendove teško mijenjati, s obzirom na to da jednostavno nedostaje ljudi. Uz ljude koji rade za državne i gradske institucije i službe, jako je malo značajnijih poslodavaca na području grada. Ljudi se snalaze, bave se poljoprivredom, rade na sezoni po moru, dosta je obitelji gdje su neki članovi na privremenom radu u zapadnim zemljama. Naravno ljudi se trude promijeniti situaciju, ima i dobrih i kvalitetnih projekata, većinom iz EU sredstava koji bi trebali omogućiti više radnih mjesta.

Čoko: U Knin se danas ide, ako se baš mora. Grad je kao i mnogi drugi, zauvijek uništen i devastiran. Ekonomski i industrijski posebno. Tu je profitirala priroda koja je prodisala i Knin je sada egzotična zaleđina za avanturizam i kao takav, ima turistički potencijal. Jako malo Kninjana danas živi, većina životari i preživljava i pokušava da se opere od skorije prošlosti, ali to nije lako ni jednostavno. Činjenica da je to polumrtva zona, četvrt vijeka nakon rata, dovoljno govori o stanju stvari. O tome možda najbolje govori i sama knjiga iza koje autorski stojimo.

Na crno-bijelim fotografijama u knjizi dominira atmosfera pustoši i otuđenosti, gotovo postapokalipse, poraženosti, ali i ironije – recimo, natpis “Barjak pobjede je u rukama hrabrih”. Učestali motivi su tragovi rata i razaranja, propadajuća infrastruktura iz boljih dana, siromaštvo. Upečatljivo je da na fotografijama gotovo uopće nema ljudi – Knin se doima kao grad duhova. Kojom logikom su birane fotografije za knjigu, što je bila namjera postići?

Čoko: Namjera je bila postići realan efekat stanja stvari. Fotografije kao takve morale su biti kontrastne i masne, neprijatne i duboke. Jer je situacija nakon svega takva. Nastajale su godinama jer sam se kao fotograf nastojao uvući gradu pod kožu i osjetiti mu puls ili ostatke istog, dokumentovati mrtvo tkivo. Kninjani bježe od takvih slika, očajnički na individualnom planu pokušavaju promijeniti tu sliku. I svaka čast na tome, kamo sreće da je ta priča intenzivnija. Ali nije. Pogled na grad dovoljno govori. Da su mnoge scene iste kao ’95. U međuvremenu je tjeskoba koja vrišti. Takve su i fotografije.

Rašković: Svjesno smo i tendenciozno birali fotografije bez ljudi, a čak i kada se ljudi nalaze na fotografijama. Nalaze se u sjeni, u pozadini, pogureni… kao i duše u limbu. Ali prođite danas kroz Knin i lako vam se može dogoditi da od jednog do drugog kraja grada za vrijeme nekog ružnog vremena ne sretnete čovjeka, kao i na fotografijama.

Knin je nekada imao živu novovalnu i pank scenu – spomenimo grupe kao što su Todor Todor, Machine gun ili hard-core bend Solidarnost. Kako se društveno-ekonomsko propadanje i sve drugo što se Kninu dogodilo odrazilo na gradsku glazbenu i uopće kulturnu scenu, kakva je situacija što se tiče kulturne infrastrukture i prostora namijenjenih alternativnoj kulturi?

Čoko: U jednom trenutku je bilo jako zanimljivo u Kninu po tom pitanju, nakon rata. Knin je i u sadašnjim okolnostima bio na mapi rokenrol mjesta “must be” mjesto zahvaljujući jednom prostoru gdje se neko istinski potrudio da oživi grad. Sada postoje tragovi svega toga, ostali su mitovi i legende.

Rašković: Nažalost, sve je manje mjesta i prostora za alternativnu kulturu, ali ljudi koji danas žive u Kninu se definitivno ne predaju i trude se. Međutim s obzirom na to koliko je ljudi otišlo iz Knina, postoje realna ograničenja. Za neke stvari jednostavno nema ljudi. Knin s kraja 90-ih i početka 2000-ih potpuno je drugi grad od današnjeg Knina, grad koji je u jednom trenutku bio najmlađi grad u Hrvatskoj s vrlo živim društvenim životom. Danas je manje ljudi, pa manje i života.

Pišete kako otvoreno i iskreno suočavanje s povijesnim teretom sigurno nije najveći ni jedini problem Knina, ali da istovremeno predstavlja “nužan uvjet daljnjeg razvoja zajednice”. Kakve su u Kninu reakcije na vašu knjigu – da li ožiljci još uvijek sile na šutnju ili je Knin započeo izlaziti iz limba?

Rašković: Reakcije ljudi iz Knina na knjigu su odlične. Barem one koje dođu do mene. Ali čini se da je velikom broju ljudi u Kninu i dalje lakše o ovakvim stvarima čitati i razgovarati u njihovim najužim krugovima, a ne javno. I ja to razumijem. Ova knjiga je knjiga o njima, to jest, o nama. O našim ožiljcima i traumama, ali i o našim krivnjama i odgovornostima. I naravno da se nije lako s tim suočiti. Ja pokušavam gledati pozitivno. Unatoč svim izazovima, održali smo promociju knjige u Kninu i bilo je dobro. Ljudima je značilo da smo ovu priču objavili i da smo o teškim stvarima razgovarali javno. Dobili smo puno podrške, ali nekako najviše kad je sve prošlo i kad nije više bilo problema, kao da je svima laknulo što je i to prošlo.

Čoko: Pojedinci su izašli iz limba, ali bojim se da Knin neće bar još dugo vremena. Tome u prilog ide i određena vrsta otpora prema ovome što smo Slaven i ja uradili sa knjigom. Kninska promocija odigrala se na mišiće i u relativno napetoj situaciji. Pokazalo se koliko u stvari Kninjani bježe od ovih tema i ovakve vrste realnosti. Gdje nema želje za javnom diskusijom, gdje bi mnogi pitali štošta toga, ali ne javno. Gdje je iskrena podrška svedena na minimum. Slaven i ja smo razbili taj tabu kroz ovu knjigu. A ostali? Kao što to kažu Cece iz Peščanika – ako im je dobro, onda ništa.

Bilten

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply