Autor: Feđa Pavlović*

Suštinski problem sa kojim se suočavaju učesnici pregovora o formiranju nove vlade je taj što se zna ko je na ovim izborima poražen, ali se ne zna ko je pobijedio.

Politički akteri koji čine novu parlamentarnu većinu napokon su uspjeli da artikulišu ono što Laklau i Muf zovu “lanac ekvivalencije” – da bezbroj zasebnih zahtjeva i nataloženih pobuna, frustracija, ljutnji i pesnica stiskanih tokom tri decenije života pod Đukanovićevim režimom udruže u jedno konačno “dosta!” koje je 30. avgusta izgovorila većinska Crna Gora. Ali, ako se vox populi već tako glasno i jasno čuo – u ime čega je progovorio? Sviđalo se to nama ili ne, na ovo pitanje nema jedinstvenog odgovora.

Neke je na izbore izveo Zakon o slobodi vjeroispovijesti, taj suludi poduhvat raskopavanja identitetskih temelja naše zajednice, koji je obznanio da je vladajuća klasa izgubila baš svaki dodir s narodom kojim vlada. Njihovo “dosta” bilo je rečeno u ime Tradicije.

Drugi su na izbore izašli zbog nepodnošljive bahatosti i diletantizma vladajuće klase koju je ogolila epidemija COVID-19 – zbog duplih standarda i selektivne primjene mjera, zbog spiskova I NKT-ovog besramnog politikanstva, zbog svih onih mučnih za gledati scena koje su nam pokazale koliko je smiješna i farsična tekovinska priča o Državi-sa-velikim-D.

Treći su izašli zato što su to radili svaki put dosad, zato što je, tokom decenija tranzicije u kojoj su oni bili gubitnici, poslije bezbroj beznadežnih protesta, sklepanih transparenata i povika koje je odnio vjetar, taj glasački listić postao jedini njihov izraz na koji se iko obazire, a predizborna kampanja jedino vrijeme kada im se politička kasta obraća kao da od njih nešto zaista zavisi.

Četvrti su rekli “dosta” zato što je, poslije ko zna koliko razočarenja, ovoga puta opozicija konačno zazvučala kao da je svjesna istorijske odgovornosti koja joj je dodijeljena, i to u trenutku koji je, sasvim moguće, predstavljao posljednju šansu da se zemlja spasi ponora u koji je Đukanovićevo ludilo vuklo.

To, naravno, nije sve – ima i petih i šestih i desetih, koji su na izbore u isto vrijeme izašli u ime međusobno zaraćenih principa i svjetonazora. Koaliciju koja je porazila Đukanovića – novu političku većinu – formirali su lijevi i desni, progresivni i konzervativni, ‘njegoševska’ i ‘brozovska’ Crna Gora. Pod jedan šator skupile su se grupe koje jedne u drugima otvoreno prepoznaju ključnu prepreku dugoročnom napretku i emancipaciji društva – okupio ih je jedini ko je i mogao da ih u datom trenutku okupi, Đukanović.

Pa mi vi sad recite: ko je pobijedio? Kome je to tačno “narod dao mandat”? Crkvi? Izbornoj listi “Za Bolju Crnu Goru”? Njenom nosiocu? DF-u? Demokratama? URI? Bečiću i Abazoviću? Ko je “tas na vagi”, a ko je vaga? Sa sigurnošću se može reći samo jedno: bez bilo koje od ovih grupacija, do smjene vlasti ne bi došlo. Režim bi uspio da zgazi posljednji stožer organizovanog otpora, DPS-ov mandatar bi dosad položio zakletvu u Skupštini, a fašisti na državnom budžetu bi, prizivajući traktore, proslavljali salazarizaciju Crne Gore i zaokruživanje Đukanovićevog Estado Novo-a. To bi nam se desilo. I u ovom napetom periodu valja nam se prisjetiti da smo ovu katastrofu izbjegli za dlaku.

*Autor je politički teoretičar

Napomena: Tekst je izvorno objavljen na autorovoj Fejsbuk stranici. Prenosimo ga uz njegovu saglasnost. Naslov je dao PCNEN.