Piše: Duško Vuković

Od kada sam, prije dvije noći, gledao opaljeno suncem i planinskim vjetrom lice Gare Jovanović i njene napornim radom oblikovane šake, s jedne, i njegovana lice i šake visokih oficira Vojske Crne Gore, s druge strane, u emisiji TV Vijesti ‘Reflektor’, s uma mi ne silazi jedna misao:  Je li investiranje u vojsku uopšte isplativo, gledano iz perspektive održivog razvoja.

Ova misao, naravno, ima veze sa aktuelnom gorućom temom koja se tiče Sinjajevina/Sinjavine, planine na kojoj bi crnogorski militaristi da uspostave poligon za treniranje, a njeni trudbenici stočari i civilni aktivisti ih ometaju u tome.

Kratak izlet u istoriju vojevanja na crnogorskom i širem ex jugoslovenskom prostoru pokazuje da je ulaganje u vojsku dugoročno neisplativo, jer ona u odlučujućim trenucima, uprkos treninzima, nije, kao institucija, izdržala provjeru održivosti.

Sve dok je to bio samo naoružani narod, crnogorska vojska nikada nije kapitulirala – pobjeđivala je bivala poražena, ali nikada nije kapitulirala. Vojska Kraljevine Crne Gore, predvođena školovanim oficirima, kapitulirala je nakon sukoba sa moćnijom vojskom Austro-ugarske carevine. Hrabri i buntovni ljudi iz naroda su nastavili borbu, komitujući po šumama i gorama.

Vojska Kraljevine Jugoslavije, predvođena školovanim oficirima, nije izdržala ni mjesec dana u sukobu sa snagama nacističke Njemačke i njenih saveznika. Hrabri i buntovni ljudi iz naroda su nastavili borbu sa neprijateljem. Brojni pripadnici kraljevske vojske su sramno sarađivali sa okupatoriom, pravdajući tu kolaboraciju svojim antikomunizmom. Među takvima je bio i Krsto Zrnov Popović, kome bi sada cetinjski kobajagi antifašiti ( o tempora o mores) da podižu spomenik u sred crnogorske prestonice/prijestonice!?

Vojska SFRJ, tužna JNA, u koju se sipalo šakom i kapom, dočekala je sramnu sudbinu da se obračunava sa onima koji su od usta odvajali da bi ulagali u taj lažni garant mira i bezbijednosti. Kamo sreće da je bila slabo naoružana, manje bi zločina bilo.

Obnova povjerenja među zaraćenim narodima i ljudima na prostoru raspadnute države ne predvode militaristi. Dio njih se, pod dirigentskom palicom NATO-a, udružuje u nove forme bratstveno-jedinstvenih formacija u Avganistanu.

Ne želim ni na koji način da unaprijed omalovažim eventualnu nedajbože ulogu Vojske Crne Gore u nekom ratu u kome bi trebalo braniti Crnu Goru u postojećim granicama, ali hoću da se i ovakav antimilitaristički pogled na stvarnost ima u vidu kad pričamo na vojno-političke teme.

Hoću, takođe, da skrenem pažnju na nešto što je dio i moje porodične istorije. Sinjajevina je tokom Drugog svjetskog rata hranila oslobodilačku vojsku, okupatorsku vojsku i kvislinge. Neko je uzimao silom, a neko milom!