Piše: Dragan D. Dragović

Prije neki dan pročitao sam interesantnu informaciju da “učenje stranih jezika bi u budućnosti moglo postati puno lakše zahvaljujući novim otkrićima. U novom istraživanju koje je objavljeno u časopisu Science of Learning, naučnici tvrde da slaba električna stimulacija preko posebno dizajniranih slušalica pomaže u prepoznavanju tonova koji su dio nekog jezika koji se tek uči….”

Fino zvuči, ali ja bih, ipak postavio sledeća dva pitanj :

Prvo, kako predškolska djeca uče jezik?! 

I drugo, da li djeca uče bolje i brže strani jezik od starijih osoba?!

Prije nego što nastavim dalje sa ” mojom teorijom izučavanja stranog jezika”, dužan sam da kažem da ja nisam niti lingvista, niti je moja profesionalna oblast iz domena društvenih nauka. Naprotiv. Moja profesionalna oblast je iz oblasti tehničkih nauka, a pišem ovo iz iskustva, jer sam dosta vremena proveo i na istoku i na zapadu ( i još uvijek sam tamo ), tako da sam neminovno bio izložem jakom uticaju stranih jezika. Dakle, ova “moja teorija” je bazirana isključivo na sopstvenom iskustvu. Ono što bih, ovim tekstom, volio da uradim jeste da ovo svoje iskustvo podijelim sa vama.

Vraćam se sada na ona dva gore postavljena pitanja.

Moj odgovor se svodi na konstataciju da djeca NE UČE  jezik nego ga usvajaju!

Kad mi ( stariji ) shvatimo razliku između učenja i usvajanja ( u kontekstu učenja stranog jezika ), onda će odgovor na drugo pitanje biti očekivan, i glasiće: starije osobe uče brže i bolje strani jezik od djece.

Ovo su, čini mi se dva ključna stava, sa kojima se velika većina lingvista neće ( ni u snu )  saglasiti; jedna od njih je i moja supruga, čiji je komentar: bavi se svojom profesijom, a nama ostavi da se bavimo svojom.

Ipak,  

klasična škola učenja stranih jezika bazira se na stavu da su metode učenja jezika istovjetne metodama učenja bilo kojeg drugog školskog predmeta ( matematike, fizike, hemije … ). Istraživanja nevelikog broja ( savremenih ) lingvista dovodi pod sumnju ove klasične metode izučavanja jezika, po kojima je jezik ( maternji ili strani ) neuporedivo kompleksnija oblast od bilo koje gore pomenute oblasti, tako da se metode učenja, recimo matematike, hemije, biologije, istorije…. NE mogu primijeniti na učenje jezika. Po klasičnoj metodi ( koju smo svi mi prolazili, a i današnje generacije prolaze ) učenje stranog jezika se bazira na učenju riječi, gramatike, sintakse… i sl. Kao što znamo, beskonačno mnogo vremena smo provodili učeći neki strani jezik,  i na kraju kad dođemo u situaciju da razgovaramo sa ljudima čiji je to maternji jezik, obično je naša komunikacija sa njima izgledala prilično jadno. Zvuči poznato, zar ne ?!

Dok sam radio i živio u Rusiji, imao sam priliku da upoznam briljantne umove koji su bili izuzetno jaki u svojoj profesiji ( koja nije bila lingvistika ), i koji su učili, recimo, engleski jezik u školama, institutima, fakultetima, više od 20 godina – i to po istovjetnim metodama, onako kao su učili i druge predmete. Svi i svo vrijeme svoga školovanja, oni su imali najviše ocjene iz engleskog, čak su dobijali i najveće nagrade.  Ipak, u  susretu sa strancima, čiji je engleski jezik bio maternji, ovi moji poznanici nisu mogli da razgovaraju sa njima, čak i na elementarnom novou. Većina njih je bila saglasna da je “ogromno” znanje jezika koji su izučavali uz pomoć  klasičnih metoda, ustvari  bila brana njihovoj ” lakoći ” komuniciranja sa strancima. Od najbanalnije rečenice, oni su pravili izuzetno složene jezičke konsrukcije. Ta  “brana” je, zapravo, kasnije bila njihova “jezička omča”.  Mogli su da čitaju, čak i veoma složenu literaturu, da pišu izuzetno pravilno, da znaju gramatiku tog stranog jezika, tvrde, bolje od osoba čiji je to maternji jezik,  ali govorni jezik je za njih bio i ostao na elementarnom nivou – po nekad i niže od toga.  Svaku rečenicu, kažu, koji su htjeli da izgovore, prvo su ( u glavi ) formirali na ruskom, a onda su je prevodili na engleski: tzv. “komunikacija sa zadrškom”. To im je vremenom predstavljao problem tako da su obično odustajali od daljeg razgovora sa strancima.

Zašto je to tako?

Prvo, zapitajmo se da li možemo da naučimo da plivamo tako što ćemo da “sjednemo i zagrijemo klupu”, okruženi knjigama u kojima piše kako se pliva. Što mislite kakav bi bio ishod kad pročitamo “sve moguće knjige” iz ove oblasti i  kad savladamo svo moguće teorijsko znanje,  i skočimo u more. Da li ste uvjereni da ćemo da zaplivamo ili ćemo prije da potonemo?!

Jezik ( maternji ili strani )  je sredstvo komuniciranja i kao takvo ono se koristi za komunikciju – ne sa sobom – već sa drugima, i to gotovo svakog trenutka u našem životu. Hemiju, fiziku, biologiju, istoriju, …ne koristimo baš svakog trenutka, ali zato jezik koristimo. Da bi mogli lako da komuniciramo, zaboravite ( bar za prvo vrijeme ) na knjige i “veliku teoriju”. Prestanite da učite strani jezik i počnite  da ga usvajate  – baš onako kako to djeca rade: bez velike teorije, bez velike “nauke”. Predškolska djeca ne uče jezik – oni ga usvajaju,  i tek nakon nekoliko godina, polaskom u školu djeca počinju da uče pravila, u bilo kojoj oblasti, pa i u jeziku. Zamislite djecu u stranoj državi, kojima jezik te države nije maternji jezik. Djeca u školi,  na igralištu, na ulici…, provode ogromno vrijeme i prinuđena su da razgovaraju isključivo na stranom jeziku, i to iz dana u dan. Što mislite kakav je nivo znanja njihovog jezika, već nakon dva- tri mjeseca.  Sad, zamislite da vi provodite po nekoliko sati dnevno, izloženi isključivo tom stranom jeziku, prinuđeni da ga slušate, čitate, razgovarate… Kakav bi bio ishod u vašem znanju tog stranog jezika?

Ja mislim, da ćete sada biti saglasi sa mojim odgovorom na ono drugo pitanje, sa početka ovog teksta.

Vama, naravno, kao odrasloj osobi, normalnog intelekta i normalnog obrazovanja neće trebati tako dug put da ovladate stranim jezikom, kao što treba djeci. Ali da bi ovladali,  krenite “drugim putem”. Najbolji način jeste da pronađete svoga ” mentora ” čiji je maternji jezik taj strani jezik, koji hoćete da savladate, i da sa mentorom razgovarate ( isključivo na tom jeziku ). Ako je moguće: sat ili dva dnevno. Razgovarajte! Zapišite pravilne rečenice, i koristite ih u razgovoru. Slušajte savremeni jezik na Youtubu. Čitajte laku literaturu, i tek posle određenog vremena ( dva- tri mjeseca takvog ” rada ” ), počnite polako da ” virite ” u gramatiku. Ipak, ne mnogo! Zapamtite, strani jezik nije vaša profesija, pa da ga detaljni i strogo ” izučavate”, vi treba da naučite da komunicirate sa lakoćom, a to možete postići samo korak po korak, i to na način koji ne pripada klasičnoj metodologiji izučavanja stranog jezika. Pri ovome, zaboravite na škole stranog jezika, zaboravite na institute i sl., vama treba samo jedna osoba preko puta sa kojom pričate ” tih sat-dva vremena dnevno”, i to  isljučivo na maternjem jeziku te osobe. I ništa vam više ne treba. Za trenutak zamislite kako je Džek Ma ( Alibaba ) naučio engleski. Pa, isključivo – usvajajući engleski jezik. Ili Zoran  Đinđić. Zašto mislite da je Đinđić ( koji je inače doktorirao filozofiju na Hejdelbergu ) učio engleski isključivo razgovarajući bar sat vremena – svakodnevno, sa svojim “mentorom”  ( pa čak i u autu dok je kao premijer,  išao sa sastanka na sastanak ).

Ono što hoću da kažem jeste: ako ste već 20 godina izučavali strani jezik ( u školi, fakultetu, institutu…) ,  i na kraju niste u mogućnosti da  razgovarate sa lakoćom na tom jeziku, onda ste očigledno na pogrešnom putu. Dakle, ništa vas ne košta da krenete ovim drugim putem. Probajte.

I tako, ja bih ostavio sa strane onu gore pomentu “stimulaciju  lutajućeg nerva (nervus vagus) preko slušalica  …”,  i krenuo da “plivam” bez predhodnog izučavanja teorije plivanja.  Jer, kako kaže Hegel :  “Htjeti sazanati pre nego što se saznaje, isto je tako apsurdno kao i mudra predostrožnost onog skolastičara koji je htio da nauči da pliva pre nego što se u vodi okušao”.