Prazan hod slovenskih prosvjeda

Objavljeno: 05.07.2020, 05:26h

Posljednje javne manifestacije nezadovoljstva u Sloveniji su se dogodile zime na prijelazu iz 2011. u 2012. godinu. Međutim, bilo bi pogrešno izjednačiti ondašnju situaciju s današnjom. Prosvjedni pokret s početka prošlog desetljeća nastao je iz krize globalnog kapitalizma koju su lokalne vlasti nastojale riješiti poznatim receptima

Autor: Gregor Kašman       

Već tjednima biciklama i pješke prosvjednici u Ljubljani i ostalim slovenskim gradovima prosvjeduju protiv vlade Janeza Janše. Međutim, radi se o prosvjedima srednjoklasne provenijencije, fokusiranima na Janšinu autoritarnost, koji potpuno zanemaruju (post)epidemijsku slovensku ekonomiju koja će se zasnivati na brutalnoj i autoritarnoj eksploataciji radničke klase.

Epidemija koronavirusa Sloveniju je zatekla točno u trenutku kad je na premijersko mjesto po treći put sjeo vođa Slovenske demokratske stranke (SDS) Janez Janša. Uz pomoć građanskih stranaka centra uspjelo mu je formirati vladu protiv koje se već devet petaka zaredom odvijaju masovni protesti. Gdje se skriva okidač prosvjednog raspoloženja i preko čijih leđa će se rješavati predstojeća ekonomska kriza?

Posljednje javne manifestacije nezadovoljstva u Sloveniji su se dogodile zime na prijelazu iz 2011. u 2012. godinu. Međutim, bilo bi pogrešno izjednačiti ondašnju situaciju s današnjom. Prosvjedni pokret s početka prošlog desetljeća nastao je iz krize globalnog kapitalizma koju su lokalne vlasti nastojale riješiti poznatim receptima. Snižavanje plaća u javnom sektoru, pokušaji privatizacije javnih poduzeća i druge mjere su demonstrirale dominaciju kapitala i podređenost politika državama europskog centra. To je pripremilo teren za nastup socijalističkih aktera koji su u događanja intervenirali sa sistemskom kritikom načina proizvodnje i iskoristili olakotne okolnosti za masovnu politizaciju.

Danas su stvari prilično drukčije. Među ljudima koji svaki petak izlaze na ulice i trgove većih mjesta teško je pronaći aktere čija bi kritika nadilazila okvire trenutnog političkog i ekonomskog sistema. Sistema koji je ponovo iznjedrio Janšinu vladu. Najistaknutiji dio prosvjednika koji svoju prominentnost može zahvaliti višem klasnom položaju i samim tim lakšem pristupu masovnim medijima, prije svega problematizira vladinu autoritarnost, kadrovske promjene u ključnim državnim institucijama i koruptivno-nepotističke prakse pri nabavi zaštitne opreme za suzbijanje širenja virusa. Ne može se zanemariti ni činjenica da se u Ljubljani na prosvjedima skuplja između 5 i 10 tisuća prosvjednika, dok se u ostalim gradovima skuplja između nekoliko desetaka do 500, koliko ih se skupi u drugom najvećem gradu Mariboru. Zasad iz poznate Marxove formule po kojoj brojnost nadmašuje tehniku jedino ako postoji kooperacija i vodstvo zasnovano na znanju nedostaju dvije karike.

Struktura vladajuće koalicije

Autoritarnost je riječ koja se najčešće čuje ako hodate ili vozite bicikl među prosvjednicima. “Janša je autoritarni vođa koji želi vlast samo za sebe” – ova rečenica predstavlja najmanji zajednički nazivnik okupljenih prosvjednika, ali nažalost i centralnu poruku koju odašilju. Prvi dio izjave je definitivno točan. Janša je autoritarni vođa čiji je cilj ograničiti ili čak ukinute neke od građanskih sloboda. Istovremeno želi dodatno kapitalu odvezati ruke i olakšati mu provođenje brutalnih autoritarnih mjera na radnim mjestima. Drugi dio rečenice predstavlja pak strah dijela liberalno građanskih struktura koje su se u proteklom periodu ugnijezdile u državnim ustanovama, paradržavnim fondovima, kulturnim institucijama i drugim mjestima. Janša s njima ne želi dijeliti vlast već želi na njihova mjesta postaviti svoje ljude. Međutim, i najgorljiviji “antijanšisti” moraju priznati da je posrijedi uobičajeni modus operandi bilo koje vladajuće klike.

Puno veći problem predstavlja izjednačavanje Janše i autoritarnosti kao takve. Naime, kada percipiramo autoritarnost kao ekskluzivnu značajku politika Janše i SDS-a, promakne nam svakodnevni život radnih ljudi u zemlji, ali i u cijelom kapitalističkom svijetu. Gledamo u malo drvo, ali ne vidimo moćnu džunglu. Autoritarnost je krv koja teče kroz kapitalističku proizvodnju. Na radnom mjestu nas brzo nauče da moramo zaboraviti sve lijepe fraze o demokraciji, zajedničkom odlučivanju i sličnim stvarima. Tamo isključivo vlada željezna disciplina čiji su jedini ciljevi maksimiziranje profita za kapitaliste i osujećivanje bilo kojeg oblika radničkog organiziranja. Na ulazu u trgovine, tvornice, restorane, rudnike i call centre može komotno stajati Danteovo upozorenje: tko uđe nek ostavi svaku nadu.

Dakle, kakva je perspektive trenutne slovenske vlade, gore opisanih prosvjeda i postepidemijske Slovenije? Koaliciju pored dominantnog SDS-a čine još tri stranke. Nova Slovenija (NSi) je svojevrsna mješavina derivata slovenskog domobranstva i interesa stranog kapitala. Tu su i Demokratska stranka umirovljenika Slovenija (Desus) koja je promjenama u vrhu stranke očito izgubila naklonost službene Moskve te Stranka modernog centra (SMC), nekadašnja centralna os liberalnog bloka, a danas stranka čija se podrška mjeri u okvirima statističke greške. Njihova veza zasad djeluje prilično čvrsto. Strah od prijevremenih izbora na kojima jedino SDS može napraviti bolje rezultate nego 2018. zahvaljujući infrastrukturi, mreži na terenu i efektivnom marketingu, zasigurno predstavlja ključni oslonac te čvrstine. A ne treba zanemariti, s obzirom da govorimo o ljudi koji personificiraju politički establišment u Sloveniji, ni faktor slovenskog predsjedanja Vijećem EU u prvoj polovici naredne godine. Također, naivno je pomisliti i da bi vladu ugrozili “transferi” jednog ili dva zastupnika. Pogotovo jer Janša u Slovenskoj nacionalnoj stranci (SNS) koja mu služi za isto što i Aleksandru Vučiću Srpska radikalna stranka, kaonavodni dokaz vlastite umjerenosti, ima rezervnu armiju zastupnika.

Nemoć opozicije

Parlamentarna opozicija se sastoji od Liste Marjana Šarca (LMŠ), nekadašnjeg premijera i osrednjeg “antijanša” kandidata na prethodnim izborima, Socijalnih demokrata (SD), stranke urbane srednje klase koja znatni dio elektoralnih kapaciteta zasniva na institucionalnim vezama sa Savezom boraca za vrijednosti NOB-a, Ljevice, socijaldemokratske političke grupacije koja teško pronalazi uporišta van glavnog grada i Stranke Alenke Bratušek (SAB), osobnog projekta bivše premijerke koja se baš ne snalazi u ovim okolnostima. Nijedna od spomenutih stranaka ne posjeduje nužnu infrastrukturu putem koje bi mogla zasjesti na čelo prosvjedne kolone. Njihovi pokušaji da parlamentarnim instrumentima ugroze vladajuću koaliciju dosad su se pokazali jalovima. I još važnije, nitko od njih u svojim promišljanjima političkih problema i odnosa ne nudi sistemsku alternativu. Alternativu eskalaciji klasnog konflikta koju nameće kapital i koja rezultira povećanjem stope eksploatacije radnih ljudi i uništavanjem okoliša. Puno bolje im ide međusobno povezivanje. Pogotovo je na relaciji LMŠ – SD – Ljevica moguće uočiti međusobne tople riječi koje se daju iščitati kao svojevrsni preludij za buduću liberalno-socijaldemokratsku vladu.

Bez obzira na to što će se dogoditi na parlamentarnom planu, jedna stvar je sigurna. Sloveniju, kao i većinu ostalih usporedivih zemalja, očekuje oštar pad ekonomskih aktivnosti. Vlast je već razotkrila svoje karte, tj. mehanizme kojima se namjerava suočiti s tim problem. Maja Breznik u svojoj odličnoj analizi vladinih mjera za savladavanje krize uzrokovane pandemijom piše da je njihov glavi adresat “srednja klasa koja se (još) ne suočava sa socijalnim pristiskom i (zasad) ne treba pomoć. Time se ta klasa osigurava kao vjerni saveznik kapitala koja će pomoći da se u krizi ne ugrožavaju uvjeti njegove reprodukcije. Srednja klasa tako postaje poluga koja će omogućiti nastavak trenda društvene i ekonomske deprivacije siromašnih radnika, kao i kulturne segregacije, jer će im se sve lakše pripisivati etikete društvenih parazita i lijenih ljudi. Već se uspostavlja okvir koji jasno nameće da će se ekonomija poslije epidemije “oporaviti” jedino ako se radnike pripremi na što veću poslušnost i stupanje eksploatacije.” Aparatčici vladajuće klase će osigurati sigurnost ulaganja za domaće i strane investitore, pod izgovorom manjka sredstava će dopustiti privatizaciju zdravstva, a eksploziju nezaposlenosti će “riješiti” novim oblicima fleksibilnosti na tržištu rada. Simptome stare bolesti koje je na vidjelo opet donio novi virus, liječit će neoliberalnim politikama iz željeznog repertoara apologeta kapitalizma.

Takav tijek događaja će sigurno dovesti do novog vala narodnog nezadovoljstva. No, ovaj put će nezadovoljstvo proizlaziti iz ekonomske baze. Ako socijalističke snage unutar radničkog pokreta, koje su i dalje u manjini, uspiju u kanalizaciji bijesa i pretvore ga u političku borbu protiv dominacije kapitala, radne ljude u Sloveniji očekuje nešto vedrija budućnost. A to je puno važnije pitanje od opstanka trenutne Janšine vlade.

Bilten

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply