U blogu posvećenom biciklističkoj planinskoj turi pomenuto je jedenje mladog bukovog lišća, što kod onih koji nijesu dovoljno upućeni u samoniklu jestivu hranu može izazvati nedoumice i nepovjerenje.

Ako vas put nanese kroz bukovu šumu, slobodno obrstite koji list, jer je bogat vitaminom C. Možete od njega i salatu napraviti. Jestiti su i pupoljci, kao i unutrašnji dio bukove kore.

Mladi listovi buke su svijetlozeleni i dlakavi s obje strane. Kasnije ogole, i tada su s lica tamnozeleni, a s naličj malo svjetlije.

Jestive su i sjemenke koje dozrijevaju početkom jeseni. Bogate su masnim uljem (40%), skrobom, sadrže šećer, jabučnu i limunsku kiselinu, tanine i vitamin E. Od njih se može praviti jestivo biljno ulje. Preporučuje se da se konzumiraju termički obrađene, jer sirove u većim količinama mogu izazvati mučninu, glavobolju i bunilo.

Bukva je rasprostranjena kroz većinu Evrope, izuzev na krajnjeg sjevera i jugoistoku, od nizijskih do pretplaninskih područja, pa do 2100 metara nadmorske visine. Često raste u grupama i tvori čiste bukove šume. Običava rasti na svježim, plodnim, rastresitim, dubokim ili plitkim tlima na sjenovitim staništima. Slabo stvara nove izboje iz panja, a korijen ne daje izdanke. Razmnožava se sjemenom.

Latinsko ime roda Fagus staro je ime za bukvu kod Rimljana a potiče od grčke riječi phagein (jesti), zbog jestivih plodova. Ime vrste sylvatica potiče od latinske riječi silva (šuma), i ukazuje na šumska staništa. Na stranim jezicima nazivi su European beech, common beech (eng.), Rotbuche (njem.), hêtre commun (fr.), faggio (tal.), haya común (špa.), faia-europeia (port.), bukev (slo.).