More, Marko, ori drumova, ‘budale’ bi gazile oranja

Objavljeno: 19.05.2020, 18:26h

Piše: DuBraDej

Ima tura i tura. Ima onih biciklističkih tura koje su rutinske vožnje poznatim krajolicima kojima prolaze mnogi i nema zub piščev za šta da zapne, oko gdje da pobjegne, srce u grudima da zaigra tango sa mirisima uz muziku zrikavaca. Ima, bogme, i onih drugih, koje traže riječ da se odvali pa da priča prokine za one koji vole da pedalaju i otkrivaju čarobne zemaljske kutke što sramežljivo čuvaju svoju ljepotu i nevinost samo za “budale”, moj brale, koje se usude da im se primaknu na okomet i dodiromet.

Komentarom “budale” nas je ispratio neznanac koji nas je, razminjujući nas nizbrdo dok smo se nas trojica peli prema Kopilju. Shvatili smo da nas je ovom riječju počastio, a da se, siromah, zbog jezičke sirotinje nije umio drugačije izraziti. Hvala mu.

Trasa

Točkovi naših bicikala su već plovili asfaltnim tokovima i njihovim makadamskim pritokama po piperskim vreletima i pitominama oko Kopilja, Gostilja i Radovča. Istraživali smo, u dva navrata, i putne pritoke sa nikšićke strane planina (jednu smo opisali, druga nije imala potencijala za priču jer smo sav snijeg potrošili u prethodnoj), ali nikada nijesmo spojili točkovima i premjerili pogledima ova dva pejsaža pa se spustili preko Rovačkih strmina do rijeke Morače i magistralnog saobraćajnog toka koji nas odnese sve do Podgorice. U subotu, 16. maja 2020. smo pregli da to učinimo. I učinili smo.

Dakle, pošto nema mape na vaskolikom internetu da se mogu pronaći staze i bogaze što ih prođosmo, šapnućemo vam kuda je to bilo: Vranjske njive – Lopate – pa zapni uzbrdo do Kopilja – malo ohladi batake pa nastavi ka nebu do Gostilja – ostavi Rujište sa desne strane, pa preko Vukotnice udri po Krscu sve do Brajovića Ponikvica – posle kafe vrljaj po šumi bez nade da ćeš naći valjanog puta – pa se iznenadi raskršćem koje si tražio a eto ga tu pod nosom – stušti se nizastranu prema Rovcima – izbij na most Pjenavac – pa hajde u Podgoricu. Evo sam ti riječima nacrtao maršrutu.

Voda

Jedna od prednost puta kojim se već išlo je što se zna đe ima vode. U Gostilju, piperskom selu lijepog imena, postoji stari bunar, ne baš izdašne žice, reklo bi se, jer smo morali prilično da opuštamo konop dok limenka sa povrazom nije zamrežila odraz vodovadioca. Ne svraćasmo na onaj kod škole, već iskasmo nešto novo.

Da je ovaj bunar pod zaštitom dobrih duhova govori zlatna paprat koja raste u njegovom kamenom zidu i činjenica da i mi dođosmo do njega da utolimo žeđ.

Sudove smo ponovo pripunili još ljepšom vodom na izvoru u Ponikvici Brajovića.

Nismo oskudjevali sa vodom, ama ni sa pivom ako ćemo pravo.

Bukov list

Pored makadamskog puta koji se lagano penje prema prevoju Krstac iz prelijepe doline na čijoj sredini je posađena masivna kamena formacija, ulogorile su se gomile suvog bukovog lišća, dovoljno debele da se u njih položi nakupljeni umor. Ideja da bi, za slučaj potrebe, suvo bukovo lišće moglo da posluži i kao topao pokrivač noću prihvaćena je sa rezervom.

Nikakve rezerve odavno nemamo kad je riječ o ukusu mladog bukovog lišća. Možda je rizično pojesti ga previše, ali brstiti pomalo je sasvim OK sa naše tačke gledišta. Zato ga često mezetimo nekako s’ proljeća, ne od potrebe jer u hrani ne oskudijevamo, već zbog spiritualnog iskustva kojim se vežemo sa precima što im je nakon dugih i gladnih zima jedini spas bio mlad bukov list. Lis’.

One koji ne znaju upućujemo na impresiju neznanog liričara: “Najljepše je milovanje/đe bukovo šumi granje”.

Doček

Drž, drž preko Krsca pa izbismo na Ponikvicu Brajovića, katunsku naseobinu. Očekivali smo da sretnemo čobane i stada/krda domaćih preživara. Izgleda da je prerano za izdig ili ovdje niko više i ne izdiže. Taman kad nam ta misao proleće ispod biciklističkih kaciga, uočismo otvoren prozor na kućici koja je pokušavala da se predstavi kao vikendica. Ispred nas dočekaše dvoje mladih, Nina i Bojan, đevojka i momak, studentkinja i student. Ona iz Belopavlića, on iz Bijelog Polja. Vikendica pripada Nininoj familiji. Neko od drugara ih dovezao prije nekoliko dana tu džipom, donijeli hrane, kafe i pića. Uživaju. Imali smo utisak da su nam se baš obradovali. Nina pripremi odličnu kafu, a Bojan s dna boce odvoji i čašu odlične jabukovače. Malo uživasmo u njihovom veselom društvu, a dan već odmakao.

Lutanje

Nina i Bojan nas nijesu znali savjetovati i prevenirati naše lutanja pri izboru pravog puta prema Rovcima. Nije nam od velike vajde bila ni mapa iz brošure što je Jone pravio za Ministarstvo turizma prije dosta godina.  Pozajmljeni GPS nam je pokazivao da krenemo tamo kuda nama nije izgledalo logično, pa smo se pouzdali u brđansko-biciklistički  osjećaj za prostor – zajebali se i potrošili dragocjeno vrijeme. Odlučili smo da odustanemo od nauma da otkrivamo Rovca i da okrenemo na poznatu stranu, kad poslije nekoliko stotina metara nabasasmo na GPS kako nam se kikoće sa znaka koji je bio upravljen put Rovaca i Kolašina. Naiđosmo na jednu bukvu prikačena 3-4 znaka, svi okrenuti ka Rovcima. Ponovo promijenismo plan i strmopizdismo se ka rijeci Morači.

Strmac

Vozili smo nas trojica strmim planisko-šumskim stazama i bogazama, ali spust do sela Trmanje je iskustvo koje će naše noge, ruke i kočnice na biciklima dugo pamtiti. Ugao pod kojim put nastavlja da se spuštva od Trmanje prema rijeci Morači nešto je blaži, ali dovoljno strm da se u krajoliku može uživati samo ako se stane. A stajali nismo jer je mrak prijetio, pošto on nije dobar drug u nepoznatoj šumi.

Gorolom

Na strminama kroz koje je prosječen strmi put prema Trmanji leže polomljena stabla crnogorice, ponegdje i kamene gromade odvaljene od stijena. Ta slika priča o gorolomnim vjetrovima, koji se ovdje divlje zaigraju, ne razmišljajući o posljedicama, o sniježnim usovima i, možda (ne čula nam se ođe) o zduvama što se biju oko nečega što ljudskom oku i umu nije dokučivo. Pa nije ni čudo što su ljudi od ovog puta kroz planinske vrleti odavno digli ruke.

Magistrala

Od mosta Pjenavac do Podgorice nas je dijelilo 37 km magistralnog asfalta (starog i novog), kada okretosmo ka kući kilometri počeše da nas sastavljaju. Pošto nijesu bila brojna vozila na fosilna goriva, zamislili smo da su Kinezi već završili prioritetnu dionicu auto-puta Bar – Boljare i da ovaj stari magistralni drum, koji je komunistička vlast svojevremeno napravila uprkos nevjerici klasnih neprijatelja (Jednoga su đeca na konja oporavila na neku čuku da ga uvjere kako su komunisti probili Platije, a on prvo kliknu od oduševljenja, a onda dodao – “Oca im jebem!”) sada polako ali sigurno postaje dobro nas ‘sporaća’. Biće veliki merak voziti biciklo kanjonom Morače kada oni žurni krenu auto-džadom da osole prkno u moru i ostave na miru nas kojima ni znoj nije loš.

Pivo i ćevapi

Još se danja svjetlost nije bila povukla pred navalom noći kad smo ujahali u Podgoricu, željni piiiiva. (Po jedno, malo, koje je Brano isteglio u bisagama popili smo kod onog bunara u Gostilju). Po jednog “jelena” smo popili od meraka, a po drugog od potrebe da se zaliju ćevapi. Trećeg smo mogli ali nismo hteli jer je još malo ostalo da stignemo do kuća, a četvrtog ćemo neki drugi put i u nekoj novoj priči.

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply