Autor: Dr Marko Begović

Odlukom Vlade Crne Gore, ove nedjelje, skoro 20 dana od početka zaraze u Crnoj Gori, formirano je tijelo koje će se baviti saniranjem socio-ekonomskih posljedica.

Pad na međunarodnim berzama je kontinuiran od januara, a prvi su se na udaru našli globalna turistička udruženja i avio kompanije. Kao da smo zaboravili šta je kriza iz 2008. uradila ionako nesrećno konstituisanoj privredi Crne Gore.

Nastupajuća kriza, koja nije od juče, uslovljena je nekontrolisanim javnim dugom. Nezaposlenost, koja će se duplirati sa sadašnjih 16 procenata, uz 25 procenata građana na granici siromaštva, sumorna je prognoza za crnogorsko društvo.

S druge strane, da novca, makar u ovom momentu ima, ilustrovali su iz firme Fidelityconstulting, navodeći iznos od 484 miliona evra depozita, koji su planirani za otplatu javnog duga. Kako je ovo momenat bez presedana, mudra politika bi podrazumijevala da se već danas sjedne za sto sa povjeriocima i zatraži dobrim dijelom otpis dugova, gdje je moguće i reprogram duga, uz uvođenje grejs perioda od minimum pet godina – tamo gdje otpis nije moguć.

Politika DPS-a sve više liči na politiku koju je pomenuti politički subjekt vodio 90-tih, a sada je i privreda na tom nivou sa projektovanim gubicima od blizu 30% BDP. Takođe, neizvjestan je priliv stranih investicija, s tim što su sada bitno sužene mogućnosti za državni šverc.

Sudeći prema procjenama Centralne banke Crne Gore i prognozama kriznog štaba, te mjerama Nacionalnog koordinacionog tijela, kriza će potrajati, a ono što posebno brine jesu prognoze da može dovesti do pada od 90% prihoda u turizmu. Najveći udar će pretrpjeti mala i srednja preduzeća, posebno individualni ugostitelji, koji neće imati načina da servisiraju kredite.

Da sumiramo. Tri su sistemska problema sa kojima je neophodno uhvatiti se u koštac: hronična nezaposlenost u realnom sektoru, nedostatak izvora finansiranja i nemogućnost privatnog sektora da očuva nivo produktivnosti i zaposlenosti.

Uzrok pomenutih nedostataka nije novi, a čini ga kombinacija anahronog i korumpiranog državnog aparata. Najozbiljnije resurse smo potrošili: ljude (u Njemačkoj je više od hiljadu naših zdravstvenih radnika) i vrijeme – resurs koji se ne može nadoknaditi.

Shodno navedenom, ozbiljne promjene kreću sa nivoa politike. Izvršna vlast, od momenta konstituisanja decembra 2016. nema potrebni legitimitet, a nepovjerenje građana se dobro očitava kroz maničnu kupovinu osnovnih potrepština. S tim u vezi, neophodno je donijeti političku odluku o konstituisanju Vlade društvenog jedinstva, tehnokratskog karaktera – gdje bi glavnu riječ vodili stručni, a ne partijski kadrovi, kao sada, kakvi su u Ministarstvu poljoprivrede ili zdravstvu, koji krivicu svaljuje na građane, zanemarujući činjenicu da 30 godina nije izgrađena državna bolnica.

Parlamentarne izbore treba odgoditi za proljeće 2021. godine.

Svim javnim funkcionerima (na državnom i lokalnom nivou) i narodnim poslanicima sniziti zarade na nivo jedne prosječne za period od 12 mjeseci. Ostalim državnim službenicima i namještenicima, kao i zaposlenima u lokalnim samoupravama, ograničiti iznos primanja na nivo jedne prosječne zarade.

Sredstva za finansiranje rada političkih partija i za podršku programima za razvoj i unapređivanje prava manjinskih naroda i nacionalnih zajednica preusmjeriti Nacionalnom koordinacionom tijelu za borbu protiv zaraznih bolesti.

Povratak povjerenja u vladavinu prava i države socijalnog blagostanja bili bi prvi zadaci Vlade društvenog jedinstva. U praktičnom smislu to bi značilo da se sve prethodno donesene odluke usklade sa ustavnim načelima i pravnim sistemom, na način što će Skupština Crne Gore donijeti odluku o uvođenju vanrednog stanja.

Formiranjem Fonda za robne rezerve i otkupom strateških roba i vitalnih namirnica, za period od 18 mjeseci, smanjila bi se nekontrolisana kupovina i panika kod građana.

Planirana sredstva u iznosu od 155 miliona evra za revitalizaciju MontenegroAirlines (koja se nikada neće desiti), usmjeriti na saniranje socio-ekonomskih posljedica.

Da zaključimo, novca ima, ali partijski i klijentelistički model rukovođenja moraju poći u prošlost.