Virusom zaražena politika

Objavljeno: 01.04.2020, 07:12h

EU kao da je primarno stalo da usred borbe protiv pandemije spašava samu sebe. Koliko time ona postaje atraktivna za one zemlje koje još nisu njezine članice, savršeno je jasno. Pogotovo kada tražena pomoć počne stizati iz Kine i Rusije

Piše: Tomislav Jakić

Da politika nije pokazala svoje ružno lice, cijela priča o pandemiji koronavirusa bila bi i ostala priča o pošasti što je zahvatila praktički cijeli svijet i s kojom su se pojedine zemlje nosile na različite načine, postižući pritom i različite rezultate, odnosno trpeći različite, nerijetko i tragično visoke gubitke u ljudskim životima. No u današnjim prilikama, kada jedva da ima još onih koji pamte iznimno popularan film iz 1950-ih ‘Kad bi svi momci svijeta’, dirljivu apoteozu ljudskoj solidarnosti što u slučaju nevolje ne poznaje nikakve ni zemljopisne, ni političke, ni ljudske granice, u tome svijetu današnjice ni nevolja biblijskih razmjera što je buknula u Kini i najprije zahvatila tu zemlju nije mogla ostati pošteđena od političkih konotacija.

Mnogima na Zapadu ne odgovara ako ih se danas podsjeti na prve komentare, ali i analize posljedica epidemije za koju se gotovo zlurado pretpostavljalo (željelo?) da će baciti na koljena kinesko gospodarstvo, uz napomenu kako će to, naravno, pogodovati gospodarstvima razvijenih zemalja Zapada. Rekosmo, mnogima ne odgovara da ih se na to podsjeti danas, kada je Zapad ekonomski na koljenima, dok se Kina oporavlja, ali to je činjenica. Lako dokaziva izvodima iz vodećih ne samo bulevarskih nego i stručnih novina i časopisa, odnosno javnih televizija. Jednako kao što im ne odgovara ako ih se podsjeti na isto tako lako dokazive tekstove i priloge u kojima se izražavalo gnušanje nad kineskim metodama, kako se s indignacijom konstatiralo, gušenja ljudskih prava u borbi protiv epidemije ubojitog virusa. Naravno, jer za takvim metodama ograničavanja i ukidanja slobode kretanja i policijskog, pa i vojnog nadzora nad provođenjem proglašenih mjera posežu sada, u pravilu s kobnim zakašnjenjem, zemlje poput Italije, Španjolske ili Francuske. Dok će Britanija platiti visoku cijenu razbarušenosti, ne samo doslovne, svojeg novog premijera koji u mjerama suzbijanja epidemije, što je u međuvremenu proglašena pandemijom, kaska i za sporom i nejedinstvenom Evropskom unijom.

EU je pak posebna priča. Ne samo što nije u stanju proglasiti i provoditi jedinstvene mjere borbe protiv pandemije koja je nesporna prijetnja svima, pa tako svaka zemlja prakticira svoj model ponašanja, nego je čak u jednoj od vodećih zemalja Unije, Njemačkoj, nemoguće proglasiti mjere što bi vrijedile za cijelu državu, tako da svaka pokrajina radi ono i onako kako njezino vodstvo smatra najboljim, jer savezni ustav takve mjere stavlja u nadležnost pokrajina. Građani koji uživaju u demokraciji očito su osuđeni na to da plate i cijenu tvrdoglavog inzistiranja na demokratskim metodama u uvjetima koji očito traže privremeno suspendiranje nekih demokraciji imanentnih prava, a u interesu kako cijele zajednice, to je ono što se zove opći interes, tako i u interesu očuvanja zdravlja, pa i života svakog pojedinog građanina, odnosno građanke. Povrh svega, EU je pokazala zaprepašćujuću bešćutnost, odnosno egoizam, kada je odbila molbu Srbije da kupi određeni broj respiratora uz lakonsko objašnjenje: nemamo dovoljno ni za sebe. Uniji kao da je primarno stalo do toga da spašava samu sebe, prije svega čvrsto zatvarajući svoje vanjske granice. Koliko time Unija postaje atraktivna za one zemlje koje još nisu njezine članice, ali aspiriraju to postati, suvišno je i pretpostavljati – to je, nažalost, savršeno jasno. Pogotovo kada nakon toga tražena pomoć počne stizati iz Kine, pa i Rusije. A Kina, osim u Srbiju, šalje značajnu pomoć, kako materijalnu tako i ljudsku, i Italiji i Iranu. Pomoć šalje i Kuba. Što otvara novo pitanje koje tek dolazi na dnevni red. Naime, pitanje o tome kako se u suočavanju s izazovom pandemije pokazao model neoliberalnog kapitalizma, svojstven razvijenim zemljama Zapada, pa i Sjedinjenim Državama, gdje virus tek počinje harati, a kako se pokazao model zemalja čiji režimi ili još uvijek imaju natruhe onoga što se nazivalo komunizmom ili u kojima vladajuće partije nose komunističko ime, no i zemlje poput Hrvatske koja se sve do prihvaćanja pogubnog povijesnog revizionizma odriče svoje komunističke prošlosti, ali u kojoj novovjekim demokratima i antikomunistima ipak nije uspjelo do kraja uništiti model javnoga zdravstva naslijeđen iz vremena tzv. socijalizma, mada je taj model osmislio – i prenio u Kinu – prof. Andrija Štampar još prije Drugog svjetskog rata.

To pitanje održivosti i žilavosti, nazovimo to tako, ovoga ili onoga modela društveno-ekonomskih odnosa neće naprosto biti moguće zaobići, pogotovo pitanje je li rješenje svega tržište i bespoštedna, a često i bezglava privatizacija usluga i servisa životno važnih za funkcioniranje jedne države. Kada to tek naznačujemo, a bez ikakvih ambicija davanja odgovora, imamo u vidu činjenicu da je Italija najavila namjeru da renacionalizira nekada državnu, a sada privatnu zrakoplovnu kompaniju Alitalia, dok je Francuska dala do znanja kako ozbiljno razmatra mogućnost nacionaliziranja nekih velikih tvrtki – da bi ih spasila od propasti u uvjetima obustave proizvodnje i doslovnog zaustavljanja života u zemlji. Pritom je Francuska i do sada, suprotno politici EU-a koja ultimativno traži privatizaciju svega i svačega, zakonom zabranjivala, odnosno onemogućavala privatiziranje nekih gospodarskih grana, odnosno industrija smatranih vitalnima za državu.

Danas je Zapad zbog pandemije koronavirusa, a sa svojim idolopoklonstvom bogu Tržištu i Privatnom vlasništvu, gospodarski na koljenima i nitko, ama baš nitko ne zna kako će se, kada i uz koju cijenu pridići. U isto vrijeme Kina je, ne moleći, ne apelirajući, ne pozivajući, nego naređujući i sankcionirajući nepoštivanje naredbi, ali i s impresivnom sposobnošću izgradnje velikih dobro opremljenih bolnica u roku desetak dana i s iznimno sposobnim medicinskim osobljem, stavila epidemiju u roku sedam tjedana pod kontrolu, svela broj novih bolesnika u centru epidemije na ništicu i – ponovno pokrenula proizvodnju. To su činjenice. Baš kao što je činjenica i to da se komunistička Kuba, za sada barem, dobro nosi s pandemijom, šaljući pomoć i pogođenoj Evropi. Mada ponovno stenje pod američkim pritiskom što ga je Trump obnovio nakon Obaminog pokušaja normalizacije bilateralnih odnosa. Da, to jesu činjenice i nad tim se činjenicama valja zamisliti, bez predrasuda i bez uhodanih stereotipa. Kao što se treba zamisliti i nad činjenicom da je bez odgovora ostao ruski prijedlog Evropskoj uniji da, barem dok traje epidemija koja svakih deset minuta odnosi po jedan život u Iranu, toj zemlji budu suspendirane sankcije uvedene pod američkim pritiskom.

Hrvatska se u cijeloj ovoj situaciji iznenađujuće dobro snalazi, prije svega zato što je politika bila prisiljena ustupiti mjesto struci. Rad Stožera civilne zaštite to najbolje ilustrira. Naravno, politika se nije mogla suzdržati od pokušaja da svoje prljave ruke gurne u posao borbe s pandemijom, pa smo čuli i obraćanja naciji što su počinjala s Hrvatice i Hrvati, kao i pozivanje na sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske. Čuli smo i prilično besmislenu formulaciju kako je pandemija najveći izazov s kojim se Hrvatska susreće nakon Domovinskog rata, mada je evidentno da je to najveći izazov, kombiniran i s potresom u Zagrebu, s kojim se Hrvatska ikada suočila u svojoj novijoj povijesti. Hrvatska naime ne postoji tek od godine 1990., to samo kao podsjetnik onima kratke pameti. A svjedočili smo i nastojanju notornog zagrebačkog gradonačelnika da se profilira kao državnik, bolje upućen u situaciju i pobornik strožih, a potrebnih mjera, no što su to premijer i Vlada. No to su ipak bili incidenti. Zdravstveni sustav, mada dušmanski uništavan proteklih desetljeća, ipak je, prema svemu sudeći, sačuvao svoju supstancu, i stručnu, i ljudsku. Ima analitičara koji čak otvoreno kažu kako on funkcionira tako dobro jer je naslijeđen, svim naknadnim nasrtajima usprkos, iz vremena socijalizma. Ne dvojimo da u tome ima istine. A ne dvojimo ni o tome da neće pasti na plodno tlo medijski pokušaji, bilo ih je naime, da se omalovaži pomoć što je Kina sada pruža pandemijom ugroženim zemljama. Nitko zdrave pameti neće nasjesti na priču kako Kina izigrava milosrdnog Samaritanca ne bi li se iskupila zbog svojih pogrešaka u početku epidemije. Niti će itko pametan povjerovati šefu Trumpove diplomacije Mikeu Pompeu koji je bez ikakvih valjanih dokaza paušalno optužio Kinu, Rusiju i Iran da širenjem dezinformacija o pandemiji potkopavaju američku demokraciju.

Riječ je ipak o virusom zahvaćenoj politici. No tu nije u pitanju koronavirus. Ovdje je riječ o virusu ovladavanja svijetom. Tako dugo dok je politika njime zaražena, priča o ‘svim momcima svijeta’ ujedinjenima u solidarnoj borbi za spas života ostat će tek priča koje se možda još sjeća poneki pripadnik generacije što je na odlasku, upravo one generacije koju koronavirus nemilosrdno kosi. Hoće li pandemija stvoriti neke nove ‘momke cijeloga svijeta’, ostaje da se vidi. Tome bismo se možda mogli nadati. Ako virus hegemonije nije jači i od koronavirusa.

Portal Novosti

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply