Neznavenost znavenih

Objavljeno: 25.01.2020, 22:05h

Piše: Duško VUKOVIĆ

Prijatelj mi je skrenuo pažnju na tekst u dnevniku Pobjeda u kome se dvojica novinara osvrću na prigovor koji je Media centar podnio Agenciji za elektronske medije (AEM), skrećući pažnju na govor mržnje u tekstu “Pismo premijeru”, autora Milorada Pustahije.

Danilo Burzan, penzionisani novinar, i Darko Šuković, predstavljen kao glavni i odgovorni urednik portala i radija Antena M,  su se svojski potrudili da odbrane kolumnistu Pustahiju, osporavajući, pored ostalog, onako s visine, znanje i razumijevanje nas iz Media centra kada je novinarstvo u pitanju.

“Moguće da prigovor AEM na tekst Milorada Pustahije počiva i na preskromnom znanju i razumijevanju novinarstva, podnosilaca tog papira”, kazao je Šuković, prema citatu objavljenom u tekstu.

Šuković, naravno, ima pravo na svoju procjenu znanja onih koji su podnijeli prigovor na tekst Milorada Pustahije, ali evo i ja sebi dajem za pravo da se pozabavim profesionalnim znanjem Pustahijinih branitelja.

Šuković je, prema interpretaciji autora teksta, kazao da je notorna stvar da u kolumni autor ima slobodu izraza koju nema u faktografskim žanrovima, te da “otud i geslo: činjenice su svete, komentar je slobodan”.

Ne znam gdje je Šuković pokupio ovu frazu o svetosti činjenica i slobodnom komentaru, ali bi mu bilo bolje da je pročitao Kodeks novinara/ki Crne Gore u kome je to kazano mnogo preciznije i sa više razumijevanja suštine profesije.

“Za novinara/novinarku su činjenice neprikosnovene, a njegova/njena obaveza je da ih stavlja u pravilan kontekst i onemogući njihovu zloupotrebu, bilo da se radi o tekstu, slici ili tonu. Glasine i pretpostavke moraju se nedvosmisleno naznačiti kao takve. Vijest i komentar obavezno moraju da budu jasno razdvojeni.”

Kao predsjednik Upravnog odbora Medijskog savjeta za samoregulaciju, koji je osnovan od dijela medija da brine o poštovanju Kodeksa, Šuković bi se, mnim ovako neznaven, trebao referisati na naš domaći Kodeks, a ne na neke izlizane floskule o profesiji kojom se bavi.

Dobro je što ga u ovom slučaju nije śetovao stariji kolega Burzan, koji je dugogodišnji član Komisije za monitoring i žalbe Medijskog savjeta za samoregulaciju, koja je, na žalost, kompromitovala ideju samoregulacije nastojanjima da posluži kao batina u rukama vlasti protiv medija koji toj vlasti nijesu po volji.

Nije prilika da ovdje detaljišem o tome kako je i šta je svojevremeno radila ta Komisija, ali zainteresovani mogu potražiti studiju o tome na internet stranici Akcije za ljudska prava. Za ilustraciju ću samo podsjetiti na to kako je Komisija prije nepune četiri godine izašla u susret Demokratskoj partiji socijalista, koja se požalila na emisiju “Replika” TVCG, u kojoj je odgovorni urednik dnevnika Dan Nikola Marković kritički govorio o tadašnjem premijeru i lideru DPS Milu Đukanoviću, pa je utvrdila da je voditeljka emisije Nevenka Ćirović prekršila Kodeks jer “nije reagovala na iznošenje uvreda i kleveta od strane gosta u emisiji i jer se nije ogradila od ovakvog govora”.

Naravno, Šukoviću je draža ona floskula o svetosti činjenica i slobodnom komentaru nego formulacija iz Kodeksa, jer onako profesionalno znaven misli da mu ona pruža temeljno uporište za odbranu teksta Milorada Pustahije. No, Šuković zaboravlja da kaže kojim to činjenicama barata Milorad Pustahija na koje je pala aura svetosti. Čak i da takvih činjenica ima, priča o slobodnom komentaru je mistifikatorska i ne priliči nekome ko se izdaje za novinara, ali pristaje nekome ko je presuđenog ubicu u jednoj od svojih autorskih emisija “Živa istina” javnosti nastojao da predstavi kao uzornog porodičnog čovjeka, koga je splet okolnosti uvalio u nevolje. Ja, profesionalno neznaveni, bio sam slobodan da se bavim tom Šukovićevom znavenošću.

Da se vratim Kodeksu novinara/ki Crne Gore. U smjernicama za načelo 2, koje sam već citirao. ne piše da su činjenice svete, a komentar slobodan, nego: “ Činjenice su neprikosnovene, komentari su slobodni”, ali iza toga odmah stoji da “komentar ne smije da bude prezentovan tako da stvara utisak da se radi o utvrđenoj činjenici”.

U tekstu “Pismo premijeru” Milorada Pustahije nema neprikosnovenih činjenica, ako uopšte ima ikakvih, a njegova sloboda komentarisanja se svodi na slobodu kriminalizacije i targetiranja dijela građana i građanski Crne Gore i slobodu podsticanja vlasti na korišćenje represivnog aparata radi sprječavanja tih građana da koriste svoja Ustavom i temeljnim međunarodnim aktima zaštićena prava.

Politikantskim kičem kojim je obojena odbrana Milorada Pustahije ne želim da se bavim, jer je moje znanje zaista preskromno o pitanjima srpstva i crnogorstva kako ih postavljaju naše domaće pustahije.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply