Da li glasati na nepoštenim izborima?

by | jan 17, 2020 | Drugi pišu | 0 comments

Autor: Vujo Ilić

Čitateljka i čitalac će opravdano pomisliti da je pitanje besmisleno, jer razloga za izlazak na nepoštene izbore sigurno ne može biti. Ovaj tekst će obrazložiti zbog čega je iz perspektive glasača pitanje izlaska ili neizlaska na nepoštene izbore zapravo teška, ali i veoma važna odluka. Takođe, ponudiće okvir kojim bi glasači posvećeni demokratiji mogli da se rukovode u odluci da li i na koji način izlaziti na izbore koji služe nedemokratskim ciljevima.

Izbori u kompetitivnim autokratijama

Trenutno se na stranicama Peščanika vodi odlična debata o ishodima bojkota izbora. Opozicione stranke u hibridnim režimima kao što je Srbija često pribegavaju strategiji vaninstitucionalnog pritiska na vlast. Da li će se političke stranke odlučiti za bojkot je jedno pitanje, koje se može postaviti iz aspekta očekivanih ishoda, ali i posmatrati iz normativne perspektive. Ipak, čini se da je debata o bojkotu do sada bila veoma fokusirana na stranke, a nedovoljno na glasače.

Kada se govori o bojkotu izbora i glasačima, najviše pažnje se obraća na izlaznost i reprezentativnost. Logika je sledeća: ako stranke odluče da bojkotuju izbore, glasači koji ih podržavaju ne bi na njih izašli, a smanjena izlaznost bi umanjila legitimitet nereprezentativne izabrane vlasti. Ali hajde da na trenutak ostavimo stranke po strani i problematizujemo sam izlazak glasača na izbore u kompetitivnoj autokratiji.

Glasanje u stabilnim demokratijama se smatra dobrim i za pojedince i politički sistem. Glasanjem se ostvaruje više efekata, od negovanja demokratske političke kulture do osnaživanja demokratskih institucija i kvalitetnijih političkih ishoda. Sa druge strane, postojanje formalnih izbora u potpunim autokratijama prvenstveno služi održavanju nedemokratske vlasti. U takvim sistemima, neizlaženje na izbore bi iz aspekta pojedinaca moglo da bude opravdan postupak. Ali šta je sa hibridnim režimima, koji imaju karakteristike i demokratija i autokratija?

„U kompetitivnim autokratijama, koje su najšire rasprostranjen tip hibridnih režima, formalne demokratske institucije su još uvek glavni način kojim se politička moć stiče i održava, ali u njima stranke na vlasti zloupotrebljavaju svoju poziciju i ostvaruju izraženu prednost nad političkim protivnicima. Ovi režimi su kompetitivni jer opozicione stranke koriste demokratske mehanizme u stvarnoj političkoj borbi, ali nisu demokratski zbog izražene prednosti vladajućih stranaka u toj borbi. Izbori su relativno slobodni, ali nisu fer.“

Već ovih nekoliko rečenica iz uticajnog rada Levickog i Veja (2010, 5) o kompetitivnim autokratijama trebalo bi da pomognu da se demokratija i izbori u Srbiji postave u globalni kontekst. Iako mnogi tvrde suprotno, Srbija nije „diktatura“ jer se vlast u njoj održava kroz relativno slobodne i kompetitivne izbore. Nije ni puna demokratija, jer prednost vladajuće stranke onemogućava poštene izbore od, po mom mišljenju, konsolidovanja vlasti nakon izbora 2014.

Uz to, iako se često govori o „fer i poštenim“ izborima, to je pleonazam. Izbori u demokratijama su slobodni ukoliko nema krađe glasova i masovnog zastrašivanja birača i političkih učesnika. Izbori su fer (odnosno pošteni) ukoliko opozicija na izborima nastupa relativno ravnopravno sa strankama na vlasti. Dok se sa jedne strane dosadašnji izbori u Srbiji mogu oceniti kao donekle slobodni, oni nisu fer, jer vladajuće stranke imaju izraženu prednost u pristupu resursima, medijima i uticaju na institucije koje kontrolišu izborni proces.

Da li glasati?

Glasači se u kompetitivnim autokratijama nalaze pred dilemom: da glasanjem na nepoštenim izborima legitimišu nedemokratsku vlast, ili da se neizlaženjem odreknu mogućnosti da je mirnim putem smene. Kada se demokratija i izbori u Srbiji postave u ovaj kontekst, može se postaviti sledeće pitanje: ako je Srbija kompetitivna autokratija u kojoj izbori nisu pošteni, da li bi građani trebalo da učestvuju na njima?

U svom novom, još uvek neobjavljenom radu, Isiksel i Pepinski (2019) su ponudili koristan okvir kojim bi glasači mogli da se rukovode u proceni opravdanosti izlaska na izbore. Po njima, izlazak na izbore je opravdan ukoliko je glasanje: jedini preostali način da se učestvuje u političkom životu, nenasilno sredstvo za destabilizovanje autoritarne vlasti, ukoliko je podsticanje participacije glasanjem važnije od trenutne legitimacije vlasti i konačno, ukoliko glasanje dugoročno osnažuje demokratske institucije. Bez namere da dublje obrazlažem ova četiri razloga, u veoma opštim crtama ću ih primeniti na kontekst izbora u Srbiji.

Isiksel i Pepinski tvrde da bi glasanje moglo biti opravdano ukoliko bi to bio efektivniji, odnosno manje rizičan način uticanja na politiku od alternative, na primer građanskog organizovanja, protesta ili peticija. Ove političke aktivnosti u Srbiji nose neznatan ili nizak rizik po većinu učesnika i alternativni oblici organizovanja mogu služiti za iskazivanje političkih stavova umesto izbora. Međutim, pitanje efektivnosti se čini važnijim. Iz godine u godinu, demonstracije građana i institucionalni pokušaji uticaja na političke ishode imali su skromne ili nikakve efekte. Građanima suočenima sa korupcijom, ugrožavanjem prava i drobljenjem demokratskih institucija, iz vlasti se neretko poručuje da se kandiduju na izborima ako hoće da utiču na politiku. U ovom kontekstu takva poruka nije samo ciničan dokaz nedostatka političke odgovornosti izabranih predstavnika, već i otvoreno stavljanje do znanja građanima da, ukoliko žele drugačije politike, nema alternative smenjivanju vlasti na izborima.

Drugi argument kaže da, iako vlast kontroliše ishode izbora, ta kontrola nikada nije totalna. Svaki izborni ciklus u kompetitivnim autokratijama (za razliku od potpunih autokratija) uvek nosi neki stepen rizika po vladajuću strukturu. Destabilizacija ne znači smenu vlasti, već izborne ishode koji bi povećali cenu kojom se vladajuće partije održavaju na vlasti. To mogu biti „male“ pobede na lokalnim izborima, nove strategije političkog organizovanja ili korišćenje izbornih kampanja da bi se ostvarila komunikacija sa širim krugom birača. Ovi mehanizmi su dobro poznati u Srbiji ali i u širem regionu, gde su nedavne pobede opozicije u najvećim gradovima Turske i Mađarske stvorile solidne prepreke daljem funkcionisanju vladajućih stranaka. Do ovakvih promena nije došlo na lokalnim izborima u Srbiji održanim tokom 2018. i 2019, ali neizlaženjem na izbore mogućnost ovakvih „malih“ promena dodatno se umanjuje.

Trebalo bi uzeti u obzir i treći argument, po kome cenu nema samo glasanje već i apstinencija, i to po pojedinca, kao i po političke aktere (Ajtač i Stouks, 2019). Glasanje je navika koja se sporo stvara, a brzo gubi. Neizlaženje na izbore za glasače koji su posvećeni demokratiji i naviknuti na učestvovanje u demokratskom procesu uvećava njihov osećaj pasivnosti i izolovanosti, a time potencijalno uvećava korpus apstinenata. Bojkot jednog izbornog ciklusa znači osam godina neizlaska na biračko mesto. Ovaj argument takođe kaže da je tačno da izlaženje kratkoročno legitimiše nepoštene izbore, ali da bi izlazak dugoročno mogao više da ide u prilog opozicionim glasačima, jer bi iz jednog izbornog ciklusa u drugi mogao da uvećava broj potencijalnih glasača posvećenih promeni vlasti, umesto da ga smanjuje. Izborna izlaznost u Srbiji posle 2000. bila je najviša u periodu demokratizacije krajem prve decenije. Ovaj odnos može se objasniti time da su poverenje u izborni proces i uverenje da se može uticati na važne političke ishode smanjivali izbornu apatiju i privlačili glasače, ali i obrnuto: urušavanje demokratije znači smanjivanje broja glasača, a to ipak najviše koristi vladajućoj većini.

Četvrti argument usmeren je na nešto dalju budućnost, u kojoj je već došlo do demokratizacije. Autoritarni režimi zloupotrebljavaju demokratske institucije i koriste ih za nedemokratske svrhe. Ovo smanjuje poverenje građana u demokratski proces i čini posao učvršćivanja demokratije u narednom periodu težim. Glasač bi na nepoštene izbore mogao da izađe, jer time pokazuje posvećenost principu demokratske smene vlasti i demokratskim institucijama, nasuprot vaninstitucionalnoj smeni vlasti sa jedne strane i autoritarnoj zloupotrebi vlasti sa druge. Istraživanja pokazuju da sa opadanjem kvaliteta demokratije u Srbiji raste podrška demokratiji kao najmanje lošem sistemu. Uz to se prepoznaje autoritarni pravac vladajuće stranke i povećava se protivljenje politici „čvrste ruke“. Ovo su tendencije koje ohrabruju, ali legitimno je pitanje da li bi neizlaženjem na izbore ovakav trend nestao ili čak postao negativan?

Strateški argument

Neki od ovih argumenata provlačili su se u dosadašnjoj debati o bojkotu, ali uvek u senci analize odluka političkih aktera. Čini se da je ovaj drugačiji pristup koristan, jer u prvi plan stavlja glasača i omogućava sistematično sagledavanje izlaska na izbore iz perspektive anti-autoritarnog pojedinca. Međutim, tu se već naziru i granice ovog pristupa. Iako Isiksel i Pepinski uočavaju da su izbori kolektivna akcija, odnosno koordinisanje sa drugim glasačima a ne suma pojedinačnih izbora, oni ne uzimaju u obzir efekte takve koordinacije.

Glasači ne razmišljaju o izborima u vakuumu, kao izolovani pojedinci, već razmatraju i strateški kontekst i ponašanje svog okruženja. U kontekstu Srbije, upravo je ovaj aspekt ključan. Kao prvo, strateški kontekst je koordinisani neizlazak na izbore, kao način da se dođe do poštenih izbora. Ova koordinacija u velikoj meri oblikuje stavove demokratski orijentisanih birača. Samim tim, izlaženje na izbore demokratski orijentisanih birača imalo bi veću cenu, nego u okolnostima da ove kampanje nema. Takođe, neizlaženje na izbore u kontekstu masovnog bojkota ima inherentnu vrednost iskazivanja solidarnosti sa okruženjem. Ovaj peti argument delimično dopunjuje Isiksel i Pepinskog. Ali u slučaju Srbije čini se i da on preteže nad svim ostalim argumentima koji bi mogli da opravdaju izlazak čak i na nepoštene izbore.

Međutim, to što strateški kontekst bojkota preteže nad ostalim argumentima je ujedno i njegova najslabija tačka. Uzmimo da partijska strategija bojkota opravdava neizlaženje na jedne izbore kao do sada neisproban način da se utiče na poboljšanje izbornih uslova. Ukoliko se šest meseci ili godinu dana posle izbora građani nađu suočeni sa veoma sličnom ili, izglednije, autoritarnijom vlasti nego danas, ta vlast će imati blago narušen spoljni legitimitet, a jedan opozicioni pokušaj promene biće već iskorišćen. Još važnije za glasače, biće manje mogućnosti da se utiče na sve lošije politike, a biće propuštena prilika i za destabilizaciju i oslobađanje novih prostora, a verovatno će porasti izborna apatija i smanjiti se poverenje u demokratske mehanizme. Postojaće iste dileme, ali će pozicija demokratski orijentisanih glasača biti teža.

Neki od ovih problema i rizika mogli bi da se ublaže ili izbegnu tako što bi demokratski orijentisani glasači učestvovali na izborima tako što bi, na primer, izašli na izbore i poništili glas. Takođe bi mogli da aktivno učestvuju u kontroli izbornog procesa, kao članovi stalnih sastava biračkih odbora, ili kroz građansko posmatranje izbora. Na ove načine, između ostalih, učestvovali bi u bojkotu, ali bi se organizovali i mobilisali lokalnu zajednicu, izbegli apstinenciju, pokazali da drže do demokratskih institucija, pokazali svoju brojnost i možda upravo time doprineli destabilizaciji vladajuće stranke.

Izgledi da će se Srbija demokratizovati kroz spoljne pritiske koji bi izbore učinili poštenima su veoma mali. Prostor za demokratizaciju mogao bi da se otvori tek kroz smenu vlasti na nepoštenim izborima. Da bi se to desilo, biračka mesta ne bi trebalo prepustiti članovima vladajućih stranaka u narednih četiri ili osam godina; ona moraju ostati u svesti demokratski orijentisanih glasača kao mesto na kome se smenjuje vlast. Možda stoga nije ključno pitanje poverenja u suštinski nepoštenu izbornu utakmicu, već koliko verujemo jedni drugima, a koliko strategijama opozicionih partija. Koliko smo uradili na tome da ishodi bojkota, za svaki slučaj, više zavise od građana, a manje od partija?

Peščanik.net

0 Comments

Submit a Comment