Autor: Nathaniel Flakin 

“Katastrofe neće nužno voditi zaokretu udesno. Mogle bi jednako tako voditi nekom obliku „komunizma katastrofe“ (termin je skovao Ashley Dawson, obrćući ideju „razarajućeg kapitalizma“ Naomi Klein), u kojem se radni ljudi rješavaju kapitalista i počinju rekonstruirati društvo u duhu suradnje. Dok zagovaratelji Novog zelenog dogovora smatraju da je kapitalističke države moguće prisiliti da razriješe klimatsku krizu, ustvari je jedino Planirana zelena ekonomija ono što može mobilizirati resurse cijelog čovječanstva kako bismo se suočili s teškim vremenima koja dolaze.”

„Klimatsko beznađe“ pogađa ljude diljem svijeta. Vice izvještava da ljudi zbog njega odustaju od života. Psiholozi održavaju konferencije o „izgradnji personalne i psihosocijalne otpornosti“. Nebrojeni pacijenti traže pomoć svojih psihoterapeuta. Nebrojeni terapeuti ulažu napore kako bi pružili odgovore.

Klimatske promjene nastupaju daleko brže od predviđanja znanstvenika. Srpanj 2019. godine bio je najtopliji mjesec ikad zabilježen. Gotovo je svaka nova godina najgora u ljudskoj povijesti, kako u pogledu porasta temperature, tako i u obliku katastrofa, koje uključuju poplave, suše, uragane i požare. Posljedice se naročito osjete u nerazvijenim zemljama, uragani divljaju Bahamima, a Indiju pogađaju nestašice vode, da navedemo samo dva recentna primjera.

Ukoliko kapitalizam nastavi u atmosferu upumpavati CO2, sasvim je moguće da ljudska civilizacija propadne kroz tek nekoliko desetljeća. Točke preokreta, poput otapanja ledenih površina i otpuštanja metana iz permafrosta, mogle bi Zemlju učiniti toliko toplijom da više neće moći podržavati kompleksne životne oblike.

Franzenova depresija

I samom mi je poznato to beznađe. Ponekad gledajući pticu, vjevericu ili kornjaču u parku, pogodi me pomisao da bi te vrste mogle nestati prije nego uđem u starost. Naše poimanje vlastite ljudskosti toliko je povezano s nasljeđem koje ostavljamo generacijama koje dolaze. Kada pišem članke poput ovog, povremeno stanem i pomislim: koji je smisao svega ovoga ako na kraju neće biti nikoga da to pročita?

Najnovija ekspresija ovoga dolazi iz pera autora Jonathana Franzena iz The New Yorker. Postavio je pitanje „Što ako se prestanemo pretvarati?“ Ukazuje na fundamentalno samozavaravanje UN-a i OCD-a kada govore o „posljednjoj šansi da se izbjegne katastrofa i spasi planet.“ No, katastrofa je već u tijeku. Pitanje je kako najbolje možemo ograničiti štetu i prilagoditi se klimi koja se mijenja.

Da bi se to postiglo Franzen ističe da bi svaka zemlja na svijetu trebala „potpuno adaptirati vlastitu ekonomiju“. Osobno misli da to nije moguće, a smatra da je za to kriva „ljudska priroda“:

    Nazovite me pesimistom ili humanistom, no ne vidim da će se ljudska priroda fundamentalno mijenjati u skorije vrijeme. Mogu testirati tisuće scenarija u svom modelu, ali ni u jednom od njih ne vidim da se cilj od dva stupnja ostvaruje.

No, što je točno „ljudska priroda“ koja se navodno ne može promijeniti? Homo sapiens je evoluirao prije otprilike 200,000 godina. Civilizacija utemeljena na poljoprivredi postoji barem 10,000 godina. Ipak, ljudi nisu promijenili atmosferu gotovo čitavu našu povijest.

Ekonomske sile koje pokreću klimatske promjene – bezobzirna kompeticija, neograničeni rast i odsutnost brige za održivost – možda se čine „prirodnima“. No, u stvarnosti, sve to je nastalo prije par stotina godina. Franzen govori o prirodi kapitalizam. I u tom je smislu u pravu: očito je da se kapitalizam ne može promijeniti. Ali čitava ljudska povijest pokazuje da možemo živjeti u vrlo različitim oblicima društava i demonstrirati vrlo različite prirode.

Franzen otkriva neuspjeh liberalne imaginacije: on jednostavno ne može zamisliti društvo koje je različito od ovog relativno mladog sistema. On ne može zamisliti da bi čovječanstvo moglo surađivati u osiguravanju potreba svih nas. Ovo je djelomično tako i zbog toga što desetljećima nismo vidjeli revoluciju – ili barem dubinski revolucionarni proces – protiv kapitalizam. To otupljuje naše imaginacije.

Stoga Franzen podliježe beznađu. Individualcima predlaže da rade „etičke izbore“ kako bi „smanjili emisije“. Priznaje da to neće ni na koji način utjecati na katastrofu, ali bi nam trebalo omogućiti da se barem bolje osjećamo na kraju balade – poput preslagivanja stolica na palubi Titanika.

Nije prekasno

Klimatsko beznađe je kao i svaki drugi oblik depresije: počinje s realnim problemom, no psihička bolest prenapuše problem i onemogućuje oboljelog da napravi značajne korake u rješavanju problema.

Klimatske promjene predstavljaju najveću prijetnju s kojom se čovječanstvo ikada suočilo. Zašto se čini kako ne možemo ništa poduzeti po tom pitanju? Zato što su proizvodne snage koje smo stvorili potpuno izvan naše racionalne kontrole.

Šačica kapitalista kontrolira našu ekonomiju i njihova je jedina briga maksimiziranje njihova bogatstva. Oni se ustvari spremaju pobjeći sa Zemlje – grade rakete i planiraju kolonije na Marsu – umjesto da učine nešto kako bi razriješili prijetnju katastrofe.

No, milijarde radnih ljudi diljem planeta mogu preuzeti kontrolu nad ekonomijom i podvrgnuti proizvodne snage demokratskoj kontroli. Kada bismo živjeli u racionalno organiziranoj ekonomiji (npr. socijalističkoj republici), mogli bismo se momentalno početi boriti s klimatskim promjenama. Mogli bismo ukloniti privatne automobile i zamijeniti ih besplatnim javnim prijevozom. Mogli bismo izgraditi nove gradove za populacije koje su prisiljene napustiti obalna područja. Znanstvenici koji su trenutno prisiljeni raditi za korporacije imali bi slobodu da svoj rad upotrijebe u korist čitavog čovječanstva. Umjesto socijalističkih država koje se natječu, imali bismo demokratsko i suradljivo samoupravljanje za čitavo čovječanstvo. Klimatske promjene bile bi težak, ali dostižan izazov.

Jedina stvar koja nas sprečava da poduzmemo korake protiv klimatskim promjena jest vladavina kapitala. Danas je socijalistička revolucija potrebnija nego ikad.

Kako posljedice klimatskih promjena postaju drastičnije, mnogi ljudi pretpostavljaju da će se društvo pomaknuti udesno. Barem je to bio slučaj zadnjih nekoliko godina. No, postoje i protuprimjeri: ljudi suočeni s prirodnim katastrofama, radilo se o uraganima na Floridi ili potresima u Mexico Cityu, poručuju da u vremenima krize ljudska bića imaju običaj ignorirati pravila klasnog društva te surađivati, barem dok kriza ne prođe.

U godinama koje dolaze sve će se pogoršati, a sve će više ljudi biti istjerano iz domova zbog vjetrova i plamena. No, to neće nužno dovesti do povećanja broja ljudi koji podržavaju desno orijentirane vlade koje postavljaju zidove i uspostavljaju policijske države. Puerto Rico je devastiran zbog prirodne katastrofe pogoršane klimatskim promjenama. No, nakon katastrofe, radni i mladi ljudi okupili su se u odlučnom ustanku protiv korumpirane vlade.

Katastrofe neće nužno voditi zaokretu udesno. Mogle bi jednako tako voditi nekom obliku „komunizma katastrofe“ (termin je skovao Ashley Dawson, obrćući ideju „kapitalizma katastrofe“ Naomi Klein), u kojem se radni ljudi rješavaju kapitalista i počinju rekonstruirati društvo u duhu suradnje. Dok zagovaratelji Novog zelenog dogovora smatraju da je kapitalističke države moguće prisiliti da razriješe klimatsku krizu, ustvari je jedino Planirana zelena ekonomija ono što može mobilizirati resurse cijelog čovječanstva kako bismo se suočili s teškim vremenima koja dolaze.

Kada osjećam klimatsku beznadnost, sjetim se upravo ove perspektive „komunizma katastrofe“. Udruživanje s drugim ljudima diljem svijeta kako bismo se borili protiv katastrofe – to je izvor nade. Možda neće proći uspješno, ali to je jedina šansa koju imamo, a čovječanstvo je stvarno prelijepo da bismo od njega odustali bez borbe.

Godine 1932. revolucionar Lav Trocki pisao je o tome što je potrebno kako bi se zaustavilo uspon fašista u Njemačkoj. Neki su se pitali što bi se dogodilo ako borba za ujedinjeni antifašistički front doživi neuspjeh. Trocki je na to odgovorio riječima koje su primjenjive i na sadašnji trenutak,

„Večer uoči velikih bitki, revolucionar se ne pita što će biti doživi li neuspjeh, nego kako će izvesti ono što znači uspjeh. To je moguće, to je ostvarivo – dakle, to mora biti učinjeno.“

Slobodni filozofski