Nasljeđe između bagera i bijenala

Objavljeno: 19.11.2019, 16:00h

Na koji način Ministarstvo kulture štiti vrijedne objekte arhitekture XX vijeka u Crnoj Gori?

Autor: KANA/Ko ako ne arhitekt

Grupa KANA / Ko ako ne arhitekt učestvuje na 41. likovnom salonu „13. novembar“ koji je prošle nedjelje otvoren na Cetinju, a kojim se tradicionalno obilježava dan oslobođenja Cetinja. KANA učestvuje na poziv umjetnice i kustoskinje Natalije Vujošević, koja je odlučila da na ovogodišnjem Salonu predstavi aktivističke umjetničke prakse. Svi radovi izloženi na Salonu mogu se vidjeti do kraja godine u galeriji Miodrag Dado Đurić na Cetinju. Ovom prilikom predstavili smo dosadašnju aktivnost, ali i jedan poseban rad: kolaž fotografija pod naslovom „Sistem: rušenje“. Ovaj rad sastoji se od deset fotografija koje dokumentuju skorašnje uništavanje životne sredine i rušenje značajnih objekata moderne arhitekture XX vijeka u Crnoj Gori, i jednog isječka iz novina koji izvještava o nedavnoj ostavci ministra održivog razvoja i turizma. Rad smo predstavili uz sledeću izjavu:

„Sistem: rušenje

U Crnoj Gori je rušenje građevina nastalih u drugoj polovini XX vijeka postalo uobičajena praksa upravljanja ovim arhitektonskim i društvenim nasljeđem. Ne zbog toga što su zgrade ruševne, i ne zbog toga što nam više nijesu potrebne: rušenje je način da se prostor na kom su nekada podignute oslobodi za neke druge graditelje, da se ogradi i privatizuje. Rušenjem ne gubimo samo važna umjetnička djela moderne arhitekture, nego i mogućnost da ih u budućnosti iskusimo, obnovimo, koristimo, nanovo interpretiramo. Gubimo javne prostore koji su ih okruživali. Gubimo javni novac jer su investitorima prodati pod sumnjivim okolnostima i po niskim cijenama. Gubimo graditeljski identitet i kontinuitet istorije arhitekture u Crnoj Gori. Gubimo, gubimo, gubimo.

Ko treba da promisli, ispita, spriječi rušenje? Rad KANA je od početka bio usmjeren ka traženju ovih odgovora iz pozicije struke: ko ako ne arhitekt, da makar pokuša? Posle ko, dolazi: kako? Inicijative pokrenute pred nadležnim institucijama ne daju rezultate; sudska rješenja ne daju rezultate; čitav sistem kroz koji bi trebalo da bude artikulisan javni interes stoji i mirno posmatra. Zato tražimo i pronalazimo nove načine, nove kanale komunikacije sa građanima, sa potencijalnim saveznicima, sa istraživačima i aktivistima. Nastojimo da pokažemo da prostor oblikuje niz političkih odluka čiji uzroci i posljedice moraju biti konstantno ispitivani i  objašnjavani, da ih moramo poznavati da bi mogli da ih mijenjamo. Konkretno: kome je u interesu da javnost ne razumije vrijednost arhitekture XX vijeka u Crnoj Gori? Sigurno ne u interesu javnosti, čiji se budući prostor za razvoj svake vrste u ovoj zemlji konstantno sužava.

Ko je odgovoran za prostor? Da li je ostavka priznanje ili bježanje od odgovornosti? Prostorni razvoj je političko pitanje od ključnog značaja za budućnost društva, a ponestaje nam i prostora i vremena.“

Za rad izložen na salonu smo, zajedno sa ostalih sedam učesnika Salona, dobili nagradu. Pozdravljamo to što je žiri – možda – prepoznao da su angažovani umjetnici i umjetnice željeli da na salonu zapravo nastupe zajedno i ukažu na niz društevnih problema koji se tiču svih nas, bez obzira na polje u kojem djelujemo, pa odlučio i da nas tako nagradi, zajedno. Međutim, ne smatramo primjerenim to što je žiri odluku da nagradi sve nas obrazložio time što se „ni jedan rad kvalitativno nije izdvojio u odnosu na druge“, jer se ta izjava može dvojako tumačiti. Voljeli bismo da je žiri našao bolji način da artikuliše činjenicu da je stvarnost u svim oblastima koje smo u svojim radovima kritikovali prilično siva i da se, zapravo, uslovi za rad svih nas malo razlikuju i kvalitativno ne izdvajaju u odnosu na druge radnike u Crnoj Gori – prekarni su i teški. No, da citiramo velikog Mladena Stilinovića: uslovi za naš rad nijesu u našim rukama, ali na svu sreću – ni u vašim… Bila nam je čast da nagradu podijelimo sa ostalim učesnicima Salona, i radujemo se bližoj budućoj saradnji.

Smatramo da je važno i da se osvrnemo na činjenicu da smo nagradu Salona primili od Anastazije Miranović, koja je u vrijeme osnivanja grupe KANA bila direktorka Uprave za zaštitu kulturnih dobara i čije je nečinjenje doprinijelo tome da prostor obale Morače i okolina hotela „Podgorica“ budu trajno narušeni. Iako gospođa Miranović više nije na toj funkciji – sada je direktorka Narodnog muzeja na Cetinju – smatramo da ona dosljedno predstavlja sistem u kojem moramo da radimo, koji kritikujemo i koji želimo da popravimo. Zato smo i prihvatili da izlažemo na Salonu „13. novembar“: želimo da važan razgovor o odnosu prema arhitekturi XX vijeka približimo sistemu i (ne)odgovornim institucijama na svaki mogući način. Novčani dio nagrade, koji iznosi oko 200€, uložićemo u produžetak trajanja ove izložbe, pa time i u produžetak razgovora o temama koje izložba pokreće, u dogovoru sa kolegama učesnicima Salona.

Zanimljivo za taj razgovor je i to što je, dok smo mi na Cetinju izlagali rad o sistemskom uništavanju arhitekture XX vijeka u Crnoj Gori, Ministarstvo kulture Crne Gore u Beogradu predstavljalo svoja dostignuća i – kako čujemo – dobilo neko priznanje, i to upravo za rad na zaštiti arhitekture XX vijeka. Eto odličnog povoda za polemiku! Kako razumjeti ovu situaciju? Sa jedne strane, KANA na tradicionalnom likovnom salonu biva nagrađena za kritiku sistema koji ništa ne radi; sa druge strane, taj isti sistem biva nagrađen za pregalaštvo.

Smatramo da je grupa KANA/Ko ako ne arhitekt i u svom redovnom radu i na Salonu „13. novembar“ jasno pokazala šta se dešava sa vrijednim djelima arhitekture XX vijeka i ukazala na probleme koji postoje. Ovim putem zahtijevamo od Ministarstva kulture da objasni za koja je tačno dostignuća nedavno dobilo prizanje; preciznije – na šta je Ministarstvo kulture tačno ponosno u svom radu na zaštiti arhitekture XX vijeka? Prema izvorima dostupnim na internet stranici Ministarstva, poslednja značajnija aktivnost u ovoj oblasti datira iz 2012. godine; tada je organizovan okrugli sto na kojem su najavljene mjere za zaštitu arhitekture XX vijeka, koje nikada nijesu sprovedene. Ni spisak zaštićenih objekata – ako postoji – nije dostupan na internetu, pa ne možemo sa sigurnošću reći ni za šta, makar na papiru, postoji zaštita. O projektima rekonstrukcije da i ne govorimo. Jedino što se dosljedno sprovodi je rušenje: u ovom trenutku čekamo dugo najavljivano i DUP-om predviđeno rušenje zgrade RZUP-a našeg značajnog arhitekte i vajara Ilije Šćepanovića, i gledamo uništavanje hotela „Korali“ čuvenog i višestruko nagrađivanog arhitekte Milana Popovića. Od Ministarstva kuture Crne Gore, kojem ne čestitamo na nezasluženom priznanju, zahtijevamo objašnjenje za način na koji je arhitektura XX vijeka do sada tretirana. Pored toga, očekujemo zvaničan spisak zaštićenih objekata i objašnjenje mehanizma koji ih štiti, kao i plan aktivnosti za prepoznavanje i zaštitu nasljeđa moderne koje još nije u potpunosti uništeno.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply