Kila

Objavljeno: 25.10.2019, 22:18h

Ako nešto radikalno ne učinimo i promijenimo, mi ćemo nestati za 100 – tinak godina.  

Piše: Dragan Dragović

Pogledajmo našu “demogafsku jelku”: stablo je po sredini, a njene grane su – na desnoj strani muške, a na lijevoj ženske. Na dnu su oni tek rođeni, i ide se ka vrhu, tj. od 0, pa naviše: 5,10,15,20…..110 godina, sa procentualnim učešćem stanovništva po godinama i po polu ( čiji je procenat uglavnom jednak). Ta naša  “jelka” izgleda neprirodno  – sa “zadebljanjem” iznad sredine njene visine.

Kad uporedimo našu sadašnju “jelku” sa “jelkama” od prije 75, 50, 25 godina, jasno se vidi da natalitet opada, da se životno doba stanovništa povećava, tj. sve više i više stari, tako da naša “jelka”  sada više liči na “preslicu”: na dnu i na vrhu tanka, a iznad sredine prilično pozamašna.

Ako je tendencija takva ( da sa vremenom otpadaju donje grane, a da rastu one iznad polovine), onda se moramo zapitati: a kako će onda ta naša “jelka” da izgleda za 50 do 100 godina, ako nastavimo da radimo ovo što radimo?  Odgovor je jasan: Ona će izgledati  kao neka “očerupana jelka”, bačena na ulicu posle novogodišnjih praznika.

Ako danas u Crnoj Gori oko 220 hiljada ljudi svojim radom “drži” 625.000 osoba, i da, pritom,  imamo preko 130 hiljada penzionera i penzionerki ( čiji se broj stalno povećava, a da, pritom, broj radne snage ostaje isti ili se smanjuje ), onda je naša demografska slika prilično “sumorna “.

Mi se već poodavno vrtimo u začaranom krugu; zavaravamo sami sebe kako smo “ekonomski tigar”, kako je naša inflacija mala, kako GDP svake godine raste, i to značajno više nego u regonu, i sl. Pogledajmo strukturu prihoda; gdje i što naš radni narod radi; odkuda nam dolazi glavnina novca; pogledajmo naš odnos uvoz/izvoz,…i dr. Pogledajte, uostalom, izvještaj Zavoda za statistiku Crne Gore – Monstat, i tu će nam slika biti mnogo jasnija.

Poznato je da određeni broj ljudi u Crnoj Gori oštro kritikuje Monstatovu metodologiju, smatrajući je nepravilnom, i idealnim poligonom za manipulaciju u korist vladajuće strukture. Ako za trenutak zanemarimo Monstat i njegovu metodologiju, i izađemo na ulicu i pogledamo šta radi i kako živi “običan čovjek”, vidjećemo da se mi, ipak, nalazimo u nekom vrlo specifičnom stanju, u kome statistika kaže jedno,a život potpuno drugo. Mi radimo nešto – na kratke staze, a pri tom ne vidimo “šta se to valja iza brda”; ono što je najgore od svega jeste to da mi živimo u iluziji da gradimo bolji i prosperitniiji život, a radimo upravo sve suprotno tome; što bi se reklo: radimo u korist naše štete.

Mi imamo neku čudnu taktiku – kratkoročnu, ali zato uopšte nemamo nikavu strategiju. Jer, sve ovo što nam se dešava izgleda kao neka prosta slučajnost; kao da su neki drugi ljudi to izmislili i odredili, i to bez našeg učešća, i mimo nas, tako da se čini da je naša uloga samo da pratimo tu “politiku” i da se  održavamo na površini, zavaravajući sebe da napredujemo. Naravno, naši lideri će reći da to nije tako, i da ne postoji čak ni udaljena sumnja za tako nešto.

Šta onda da radimo?!

Mislim da jedino što nam još preostaje da uradimo jeste da radikalno promijenimo pravac. Moramo da povećamo broj radne snage bar tri puta, a da broj penzonera i penzonerki bude oko 150,000, i da se ukupan broj  stanovnika poveća bar na milion.

Ovo očigledno ne možemo da uradimo preko noći i to ne sa  povećanjem nataliteta. Ono što možemo da učinimo jeste da naša država prestane da bude emigraciona i da postane imigraciona država! Iako  se ovdje radi o maloj razlici u početnim slovima ovih dviju riječi, ipak je razlika suštinska.

A kako to da uradimo?

Mi živimo u zatvorenom sistemu; živimo u neprekidnom strahu od “nekog sa strane”, i taj strah je neosnovan. Moramo se otvoriti, a da bi se otvorili, potreban je neko ko zna da napravi i realizuje strateški plan po kome treba da se formiraju uslovi da naša država postane imigraciona, tj. takva država koju, kao prvo ne napušta omladina, nego u kojoj ostaje, i kao drugo, još značajnije i više od toga jeste da treba da stvorimo državu u koju mladi, radni i tehnički obrazovani ljudi iz drugih sredina dolaze, da žive, rade i da tu podižu svoju djecu, koja će sjutra biti ponosna što žive u državi Crnoj Gori, kao crnogorski građani.

Da! Zvuči kao iluzija, ali nije. Jer, da bi ovako nešto realizovali potreban nam je neko ko zna kako i šta treba da se uradi. I kao što se zna, jedanput u 100 -tinak  godina u nekoj državi se pojavljuje Reformator, i mislim da je to upravo ovo vrijeme u kojoj se ta osoba nalazi kod nas.

Više je nego očigledno da naši lideri ne znaju da naprave to što treba, jer da znaju to da rade i urade, rezultat njihovog rada bi bio potpuno drugačiji od ovog što danas imamo, a to je: “zatvorena država”.  A to nije dobro – ni izdaleka. Ustvari, za nekoga jeste, i to za vrlo mali broj, koji, uzgred i vlada Crnom Gorom, kao i onih koji su u bliskom kontaktu sa njima. A da bi jednoj državi bilo dobro. potrebno je da bude dobro i to vrlo dobro bar za 80 % ljudi.

Kad bi sproveli anketu na ulicama, prodavnicama, pijacama, poštama… gdje živi i radi tih 80 % ljudi, vidjeli bi da je rezultat ankete takav da bi izuzetno mali procenat ljudi rekao da živi dobro – da ne kažemo – vrlo dobro. Ako bi tu anketu uradili u skupim kafićima, restoranima, hotelima, kazinu, marinama, eksluzivnim mjestima … onda bi rezultat bio obrnut. Nešto slično bi bilo i sa anketama koje bi se radile na jugu i sjeveru Crne Gore. Naši lideri ipak više vjeruju anketama koje se rade u kafićima i ekskluzivnim mjestima, nego onima na ulicama i pijacama. Zbog toga mi, ustvari, i imamo ovo što je sada: državu u kojoj je dobro i vrlo dobro ali samo jednom uskom, veoma uskom krugu ljudi. Ostali ( i to ogroman broj ) preživljava.

U nekim razvijenim zapadno evropskim državama, vizuelna predstava bogatstva njenih građana je u obliku zvona, i to: najveći procenat (80%) njenih ljudi ima najviše i oni se nalaze u centru toga “zvona”; na lijevoj strani su bogati, a na desnoj siromašni, tako da je broj bogatih i broj siromašnih u nekoj ravnoteži. A tu “ravnotežu” održava ona većina  stanovništva ( tj. onih 80 % ). Kod nas  je to “zvono” u obliku neke bolesne maligne i bezoblične “kile” koja je pomjerena potpuno na lijevo ( bogati ), a čiji otok se gubi idući ka desno ( tamo gdje je velika većina stanovništva, i čija ukupna imovina je značajno manja od imovine one koje posjeduje manjina bogatih).

Ono u što je izuzetno značajno i urgentno jeste da se ta kila mora operisati. Jer, ako to ne uradimo i ako je ne odstranimo – pod hitno, ta kila će nas uništiti.

Zaključak ove priče je sedeći: zaboravite statistiku i brojke ove naše javne propagande; maknite se od kompjutera, i izađite na ulicu i razgovarajte sa “običnim ljudima”. I ono što je veoma važno –  pogledajte našu demografsku “jelku” i sami prosudite da li je to budućnost Crne Gore. Isto tako, pogledajte naše ” zvono” ( tu oteklu malignu “kilu ” ). Vjerujete, tu ne treba velika “filozofija”, jer ta vizuelna predstava će nam reći mnogo više i mnogo bolje nego 1.000  Monstatovih statistika.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register