Percepcija klimatskog pokreta: emocije, pseudoznanost, a i nešto znanosti

Objavljeno: 10.10.2019, 06:59h

Naš psihološki background je takav da nas odvlači od akcije, ako nije direktno ugrožen naš vlastiti život ili ako nije ugrožen život ljudi u našoj najbližoj sredini.

Autor: Nikola Biliškov

Naravno, i prije pojave Grete Thunberg mnogi su aktivisti upozoravali na opasnosti klimatske krize. Među njima vrlo važnu ulogu imaju aktivisti iz starosjedilačkih naroda, koji su direktno pogođeni otimačinom njihovih vjekovnih zavičaja, kao i maloljetnici, koji upozoravaju upravo na činjenicu da njima ostaje taj ozbiljno oštećeni planet. Ipak, nikad to nije izrečeno tako izravno i toliko jednostavnim riječima, bez ikakvog vrludanja, na tako visokom mjestu, ravno u lice donositeljima odluka jedne od najmoćnijih država svijeta.

Kao što vidimo, rasprava o istupu Grete Thunberg u UN-u 23. rujna ove godine1 već danima ne jenjava. Neobična je to dinamika za naše doba, u kojemu je vijek trajanja događaja dominantno određen objavama na društvenim mrežama. Već i ta činjenica dovoljno govori koliko nam je svima važno to o čemu je riječ. Zato je zanimljivo pokušati razmotriti zašto je upravo taj istup uzrokovao raspravu takvog intenziteta i protežnosti. To postaje naročito važno zbog ogromne količine žuči i mržnje, začinjene licemjernim dušebrižništvom, lažnim pokroviteljstvom i patronizacijom. Ti izljevi negativnih emocija još jednom su nas usmjerili na kolosijek rasprave o osobnosti Grete Thunberg, njenim roditeljima, nastupu, izrazu lica i sličnim stvarima, a dobrim dijelom smo se defokusirali od same suspstance, dakle sadržaja njenog govora. Rekao bih da su ti komentari simptom i refleksija samog temeljnog problema zbog kojeg je i došlo do klimatskih promjena. Oni, naime, oslikavaju samu srž problema, i to kroz široki spektar razina, od individualne psihološke do korporativno-koruptivne.

KLIMATSKE PROMJENE ZAPRAVO TREBA SHVATITI KAO SIMPTOM, POSLJEDICU JEDNOG DUBLJEG PROBLEMA, KOJI SE NALAZI U TEMELJIMA PREVLADAVAJUĆE SOCIO-EKONOMSKE PARADIGME, A ČIJE JE POLAZIŠTE U POHLEPI, KAO I POSLJEDIČNOM NARATIVU O NEOGRANIČENOSTI RESURSA I CENTRALNOM IMPERATIVU EKONOMSKOG RASTA.

Izvlače se tu najrazličitije objede iz riznice “komentatora” desne provenijencije, ali sve je to već viđeno, mnogo puta upotrebljeno i reciklirano, uz pokoji prigodni ukras. Na početku se možemo zapitati zašto je upravo ovaj govor uzbudio tolike kritikante. Nastupi Grete Thunberg doista mogu ličiti na emotivne izboje nekakvog radikala. Odrasle ljude, prepune životnog iskustva i mudrosti, ljude iscrpljene tolikom količinom izgubljenih vlastitih snova, zbunjuje pojava jedne tinejdžerke krhke građe, s kosom vezanom u pletenice: “Pa otkud toliki bijes u jednoj takvoj djevojčici? Djevočici?!” pitaju se oni, zabezeknutih izraza lica. No, pritom treba uzeti u obzir njeno stanje. Kako ona sama kaže, Ašpergerov sindrom joj omogućuje da stvari vidi crno-bijelo, što je bitna razlika njene percepcije u odnosu na većinu nas. To dovodi do zapravo vrlo jednostavnih poruka, koje su istinite, ali istovremeno i svima u potpunosti razumljive. Istupe Grete Thunberg zato svrstavamo u parrhesiu, istinito govorenje. A istina obično jako boli, to dobro znamo. Michel Foucault je o tome nanizao dobar zbir predavanja, skupljenih u knjizi “Hrabrost istine”2.

Nadalje, Greta Thunberg pripada onoj skupini nas ljudi koja danas i sebe prepoznaje, s punim pravom ponosno, u pojmu “neuroraznolikost”. Na toj se razini pomiče jedna granica koja mnogima smeta, a da pritom, nemajući pojma o Ašpergerovom sindromu, ali ni o elementarnijim pojmovima, pokazuju vulgarnu nehumanost, ponekad i sociopatiju, a svakako odvratno licemjerje pod krinkom “zaštite” i “zabrinutosti za jedno bolesno dijete”. Taj zaštitnički gard podsjeća na odnos prema fetusima kakvog vidimo kod molitelja pred klinikama za ginekologiju. U tom iracionalnim razlozima pogonjenom zaštitništvu fetus, naime, dobiva ulogu desubjektiviziranog objekta, bez ikakvog kritičkog odmaka, koji bi ga stavio u kontekst njegove budućnosti, a još manje u kontekst okolnosti u kojima je došlo do trudnoće. U slučaju Grete Thunberg, ona bi, kao djevojčica, još k tome „s nekoliko dijagnoza“, trebala šutiti i skrušeno sjediti kući ili u nekoj ustanovi. Uostalom, nije na njoj ili na tinejdžerima da misle – pa tu je naša trezvena generacija, prepuna životnog iskustva, na kojoj je da radi na rješavanju tekućih problema. Tako nekako.

Na ovoj razini se djelomično i sam prepoznajem pa molim čitatelja da mi oprosti na digresiji koja slijedi. Iako mucanje ni približno ne možemo uspoređivati s autizmom, zbog njega sam u svojim najosjetljivijim godinama bio izložen cijelom nizu najrazličitijih reakcija okoline na taj moj poremećaj funkcije govora, a koje su imale negativan utjecaj na mene. Te reakcije, bile one dobronamjerne ili zlonamjerne, proizlaze iz nerazumijevanja, nespremnosti ili nevoljkosti da se poremećaj razumije, pa do klasičnog isključivanja onih koji na bilo koji način odstupaju od društveno propisanog prosjeka. Nemogućnost da izgovorim ono što želim tjerala me u očaj, pa i beznađe. Naravno, ništa nisu pomagali različiti oblici vršnjačkog nasilja, ali ni mišljenja starijih tipa: „Ispeci pa reci“ ili „Treba tebi opalit’ dobru šamarčinu pa da vidiš kako’š progovorit’“. Dobrom namjerom uvjetovani pokušaji učiteljice da mi pomogne: “Nikola, ti napiši odgovore na moja pitanja” iz moje su perspektive također bili ponižavajući zbog drukčijeg tretmana u odnosu na ostale učenike. Ljudi bez iskustva mucanja teško mogu shvatiti što sve osoba koja muca proživljava tokom govora, sve te slojeve panike zbog „približavanja kritične riječi“, traženja alternativne riječi tokom izgovaranja rečenice, straha od mogućih neočekivanih pitanja, straha da ću sugovorniku dosaditi pa me neće saslušati do kraja, straha da će me prekinuti ili mi nadopuniti rečenicu „da mi pomogne“, odvratnosti koju sam osjećao prema sažalnim pogledima… Mucanje često opisujem kao višekanalno razmišljanje o govoru tokom samog govora, potpuno drukčije od uobičajenog mirnog, fluentnog govora. Međutim, ono što je na ovom mjestu najvažnije, a što često ističem, jest da sam na jednoj razini čak i zahvalan na jedinstvenom životnom iskustvu, koje mi je taj poremećaj omogućio. Naime, mislim da se, zahvaljujući iskustvu mucanja, lakše uživljavam u svu kompleksnost osobnosti onih koji žive s puno težim poremećajima, a mogu i zamisliti što oni proživljavaju u interakciji s društvom i na koji način to utječe na njih.

DA, BOLI NAS TO PRIVOĐENJE BISTROM ZRCALU IZ KOJEM NAM SE CERI SVA PRLJAVŠTINA NAŠE I NEKOLIKO PRETHODNIH GENERACIJA, CIJELOG EKONOMSKOG SUSTAVA KOJEMU SMO NAŠIM KONFORMIZMOM DOPUSTILI DA NABUJA PREKO SVAKIH GRANICA, SVA ONA ŠTETA KOJU SMO UZROKOVALI SVOJIM NEDJELOVANJEM ILI KRIVO USMJERENIM DJELOVANJEM.

Kad Greta Thunberg kaže da je zahvalna autizmu jer joj omogućuje puno bistriji i jednostavniji, crno-bijeli pogled na svijet, to je upravo na tragu onoga o čemu govorim u prethodnom odlomku. Tu treba navesti dio njenog govora iz Davosa: “Kažete da ništa u životu nije crno ili bijelo, ali to je laž, opasna laž. Zatopljenje od 1,5 °C ćemo ili spriječiti ili ga nećemo spriječiti. Ili ćemo spriječiti ili nećemo spriječiti nepovratnu lančanu reakciju izvan ljudske kontrole. Napredovat ćemo kao civilizacija ili nećemo. To je crno ili bijelo. Nema sivih zona kad je u pitanju preživljavanje. Sad svi mi moramo birati. Možemo poduzeti tranformacijsku akciju koja će zaštititi buduće životne uvjete za čovječanstvo, ili možemo nastaviti u našem business as usual smjeru i propasti. To ovisi o vama i meni.”3 Ono što ona izgovara zato i ne može biti drugo nego parrhesia, gola i vrlo bistra istina, do bola pojednostavljena, lišena svake metafore, ulaženja u detalje i vrludanja digresijama. U svom obraćanju Kongresu SAD-a, ona kaže: “Ja ne želim da slušate mene, nego znanstvenike. Želim da se ujedinite iza znanosti. A zatim želim da poduzmete pravu akciju. Hvala.“4 Dakle, poruka je jasna i jednostavna: sve što se očekuje jest da se konačno s najviših pozicija pokrene akcija u skladu sa znanstvenim činjenicama. Svi to znamo, zar ne? I svima nam je jasno da to treba učiniti. I puno puta je to već rečeno. To ste već čuli i bez Grete, zar ne? Ali baš jasnoća njenih poruka je ono što tolike zastrašuje i onda se pale psihološki obrambeni mehanizmi, koji se u masi samo sinergistički pojačavaju, sve do masovne histerije.

Naravno, i prije pojave Grete Thunberg mnogi su aktivisti upozoravali na opasnosti klimatske krize. Među njima vrlo važnu ulogu imaju aktivisti iz starosjedilačkih naroda, koji su direktno pogođeni otimačinom njihovih vjekovnih zavičaja, kao i maloljetnici, koji upozoravaju upravo na činjenicu da njima ostaje taj ozbiljno oštećeni planet. Ipak, nikad to nije izrečeno tako izravno i toliko jednostavnim riječima, bez ikakvog vrludanja, na tako visokom mjestu, ravno u lice donositeljima odluka jedne od najmoćnijih država svijeta. I to izgovara jedna krhka djevojčica s pletenicama. To je ono novo, na što nismo navikli. I to, naravno, boli. To boli, jer to, uime cijele svoje generacije, govori djevojčica, još k tome krhka. To iz njenih usta, govori ta, s punim pravom gnjevna generacija, mladi ljudi kojima je doista nedjelovanjem naše generacije, budućnost dovedena u pitanje.

Da, ta istina doista boli.

Boli i pozicija djeteta i djece danas uopće. U razgovoru mi je Boris Koroman sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli još prije par godina napomenuo jednu važnu stvar, koja ovdje dolazi do izražaja: „Sve nas starije djeca i mladi zaista imaju pravo vidjeti kao sramotne, kao neodgovorne izdajice, prestrašene, nesposobne, štogod. Naravno, i mi smo nekad imali to pravo, nama su odrasli priredili rat i zato možda možemo i prepoznati i rekonstruirati taj osjećaj. Naravno da ta “jasna stvar” ne govori o naporima pojedinaca, ali zaista je pomalo nevjerojatno da mi djeci ostavljamo lošiji svijet po mnogim stvarima: od pristupa obrazovanju, od mogućnosti i sigurnosti zapošljavanja, od toga da će i na Zapadu, posebno na Zapadu zapravo, oni biti generacija siromašnija od svojih roditelja, tj. nas. Ostavljamo im socijalni darvinizam, s perspektivom pravog darvinizma. Jer, kad svemu onome prije spomenutom pridodamo činjenicu da im kuću-planet ostavljamo prljavu, zasranu, s jakom naznakom katastrofe unutar jedne generacije i da smo njima nonšalantno prepustili problem održanja samog čovječanstva u nasljeđe, onda stvarno imaju pravo gledati nas tako, s prezirom.“ Doista, imaju nas pravo pitati: „Kako se usuđujete?!“ Da, boli nas to privođenje bistrom zrcalu iz kojem nam se ceri sva prljavština naše i nekoliko prethodnih generacija, cijelog ekonomskog sustava kojemu smo našim konformizmom dopustili da nabuja preko svakih granica, sva ona šteta koju smo uzrokovali svojim nedjelovanjem ili krivo usmjerenim djelovanjem. Boli nas to izbacivanje iz opasne, psihološki uvjetovane, zone narcističkog komfora kojom kraljuje naše uzvišeno sveznanje. Jer, da ponovim, upravo je šesnaestogodišnjakinja izgovorila nekoliko bolnih, ali fundamentalnih istina: generacija kojoj ona pripada je ta kojoj svojim nedjelovanjem zapravo krademo budućnost. Netko je, uostalom, tim svjetskim vođama, a posredno i svima nama, morao sasuti u lice te tri jednostavne riječi: kako se usuđujete?!

Mladi ljudi su kao nabujala rijeka prekrili ulice naših gradova. Svega godinu dana nakon početka usamljenog prosvjeda Grete Thunberg pred švedskim parlamentom, milijuni tinejdžera zahtijevaju odlučnu akciju. To je nezapamćena mobilizacija. Odvija se to i u našim gradovima, a uvijek me vesele razgovori s tim mladim aktivistima. Ne radi se tu o praćenju nekog modnog trenda ili o kultu ličnosti Grete Thunberg, što se pokušava imputirati cijelom pokretu. U tome ima puno više sadržaja, i to jasno argumentiranog, temeljenog na znanstvenim činjenicama. Kao što nalazimo u manifestu britanske podružnice pokreta School Strike for Climate: „Greta je iskra, ali mi smo požar“. U tome ima i puno volje za obrazovanjem prema održivosti i puno želje za transferom aktivizma s ulice u akademski i društveni prostor. Današnji tinejdžeri postat će odrasli ljudi, i to jako brzo.

Ovdje dolazimo do druge razine problema, one koja se više odnosi na sam sadržaj problema klimatske krize. Kako to ističe Naomi Klein5, klimatske promjene zapravo treba shvatiti kao simptom, posljedicu jednog dubljeg problema, koji se nalazi u temeljima prevladavajuće socio-ekonomske paradigme, a čije je polazište u pohlepi, kao i posljedičnom narativu o neograničenosti resursa i centralnom imperativu ekonomskog rasta. „Ljudi pate. Ljudi umiru. Cijeli ekosustavi kolabiraju. Mi smo na početku masovnog izumiranja, a sve o čemu vi govorite je novac i bajke o neograničenom ekonomskom rastu.“ I to smo čuli puno puta, zar ne? Uostalom, napisana je cijela planina literature, u kojoj se iz različitih aspekata i na različitim razinama raspravlja upravo o tome, naime o potrebi radikalne promjene društveno-ekonomske paradigme. U tom smislu, klimatsku krizu treba smatrati civilizacijskim pozivom na akciju, zapravo ispitom zrelosti nas kao civilizacije i biološke vrste obdarene inteligencijom. U tom smislu volim usporedbu s kulturom bakterija. Na hranjivoj podlozi populacija bakterija je u eksponencijalnom rastu te u kratkom roku brojnost bakterija dostiže ogromnu brojnost. No, u jednom trenutku se odnos količine hrane i otpadnih tvari, koje bakterije izlučuju, postaje nepovoljan i to okida kolaps bakterijske kolonije. Ovaj ćemo test mi, kao civilizacija i biološka vrsta, proći jedino ako pokažemo da smo nadrasli ponašanje kulture bakterija. A mi, ljudi, nekako baš i ne volimo da nas se naziva bakterijskom kulturom, jelte? Isto tako, treba shvatiti i da pohlepa i druge „vrijednosti“ koje pogone kapitalizam, nisu temeljna ljudska svojstva, što nam se često pokušava nametnuti. Naša temeljna svojstva su briga za potomstvo i nagon za samoodržanjem, a sve ostalo su izvedenice, uključujući altruizam, empatiju i solidarnost.

Puno toga znamo i o rastu temperature, znamo i da je on u direktnoj korelaciji s koncentracijom CO2 u atmosferi, znamo da se rast koncentracije CO2 poklapa sa spaljivanjem fosilnih goriva, deforestacijom, omasovljenjem proizvodnje hrane, delokaliziranom proizvodnjom… znamo i puno drugih stvari, opisanih na milijunima stranica znanstvenih radova i druge literature. Posljedično, znamo što nam je činiti. Sve mi to dobro znamo, ali naš psihološki background je takav da nas odvlači od akcije, ako nije direktno ugrožen naš vlastiti život ili ako nije ugrožen život ljudi u našoj najbližoj sredini. Nažalost, jedna od duboko nepravednih činjenica klimatske krize je i to da su oni dijelovi svijeta, koji su najmanje odgovorni, najžešće pogođeni posljedicama klimatskih promjena, daleko od očiju nas, koji živimo na tzv. globalnom sjeveru. Sve je to uredno dokumentirano i ispisano na tisućama stranica IPCC-evih izvještaja, dostupnih svima. No, taj tehnički jezik kojim se iznose činjenice, potkrepljene dijagramima i fizikalnim izrazima, raspravljane po tribinama i drugim skupovima, uglavnom zvuči nerazumljivo, pa i dosadno većinskom dijelu javnosti. Iz perspektive široke javnosti, to se onda pretvara u intelektualne tlapnje. Iako je, da se razumijemo, duboko znanstveno promišljanje potrebno i ključno za razumijevanje klimatskih promjena, njihovih posljedica i nalaženje rješenja, to treba znati prevesti na jezik prihvatljiv najširoj javnosti. S druge strane, osnivaju se alternativne energetski neovisne, zero-emission zajednice, koje u mainstream uronjene ljude liče na najobičniju hipijanu. Sve to izgleda prilično udaljenim od nas pa nas zato naši psihološki obrambeni mehanizmi uljuljkavaju te nastavljamo živjeti u zoni kratkoročnog komfora, bez obzira na svima poznate više nego neugodne istine. Govor Grete Thunberg bolno nas ubada upravo u tu točku.

Neki komentatori (neću im spominjati ime, jer ćete ih ionako prepoznati, kao što ćete ih prepoznati i iz anagrama (apsurdić) jednog od njihovih najistaknutijih predstavnika u hrvatskom medijskom prostoru) se hvataju za slamku potrebe za pluralizmom kad govorimo o klimatskoj znanosti. To je jednostavno presmiješno, a i znanstveno apsurdno (kao što nam govori i onaj anagram prezimena poznatog hrvatskog kritikanta). Naime, više je nego jasno, potvrđeno doslovce milijardama pojedinačnih, sistematiziranih objektivnih mjerenja desetina tisuća znanstvenika, objavljenih u recenziranim znanstvenim časopisima, na kraju pretočenima na nekoliko tisuća stranica IPCC-evih izvještaja, nekoliko činjenica o klimatskim promjenama: 1. aktualne klimatske promjene nisu ni prve ni posljednje u geološkoj povijesti našeg planeta; 2. do klimatskih promjena može dovesti više različitih faktora (uključujući promjene u orbiti, vulkane i sl.), od kojih neki mogu biti antropogeni; 3. aktualne klimatske promjene uzrokovane su porastom temperature, koja je direktno korelirana s porastom koncentracije stakleničkih plinova u zadnjih 200 godina; 4. porast koncentracije stakleničkih plinova poklapa se s iskorištavanjem fosilnih goriva kao glavnog izvora energije u industrijskom dobu; 5. čitav niz izmjerenih parametara jasno i nedvosmisleno pokazuje da višak CO2 u atmosferi potječe iz fosilnih goriva; 5. klimatski modeli (koji nisu tek „nekakvi složeni kompjuterski programi“, kako ih naziva gospodin hrvatski komentator, nego programi koji u sebi sadrže najbolje danas dostupne teorijske modele, a koji omogućuju račun multidimenzionalnih problema na najjačim danas dostupnim superkompjuterima) reproduciraju aktualne trendove tek kad uključimo antropogene faktore. Sve to nam govori da prirodni procesi ne daju dovoljno dobar skup parametara za modeliranje trenutnih klimatskih promjena. Slijedom toga (ali razmatranjem na puno dubljoj razini) došli smo do zaključka da su antropogeni faktori glavni doprinos aktualnim klimatskim promjenama.

Čest je prigovor komentatora, osobito onih desne provenijencije, kako se u znanstvenoj raspravi o klimatskim promjenama uporno isključuje „druga strana“. Naravno, ima dosta ljudi, čak i znanstvenika (u Hrvatskoj možemo istaknuti jednog svima dobro poznatog akademika i jednog profesora Prirodoslovno-matematičkog fakulteta) koji poriču klimatske promjene. Zanimljivo je baciti pogled na svjetonazor tih poricatelja, a u slučaju znanstvenika je zanimljivo pogledati tko ih financira. Neće nas iznenaditi podatak da se predominantno radi o pojedincima čiji je svjetonazor smješten negdje na desnoj strani političkog spektra.6 Što se tiče znanstvenika koji poriču klimatske promjene, radi se uglavnom o kombinaciji desnog svjetonazora s glavnim izvorom financiranja njihovih istraživanja (naravno, od strane velikih kompanija koje se bave ekstrakcijom i trgovinom fosilnim gorivima).7 I o tome postoji obilna literatura.8 Naš veliki hrvatski komentator u svom apsurdnom komentaru ističe i nekakvu deklaraciju9, koja kaže da nema klimatskog izvanrednog stanja, a koju je, eto, potpisalo 500 znanstvenika (što je, u odnosu na brojnost klimatologa i ostalih znanstvenika koji se bave klimatskim promjenama, zanemariva brojka). Kratki pogled na tu deklaraciju i pretraživanje po imenima njenih potpisnika lijepo pokazuje njihovu usklađenost s već opisanom poricateljskom matricom. Uvažavanje tog „drugačijeg mišljenja“ stoga ne bi spadalo u domenu znanosti, nego pseudoznanosti, i to u svom najopakijem obliku. Isto tako bi onda na ozbiljnim znanstvenim konferencijama mogli davati prostor antivaxerima ili ravnozemljašima. Ionako su već sada poricatelji klimatskih promjena dobro organizirani, obilno financirani i nalaze se na svojim skupovima, npr. putem Instituta Heartland i sličnih organizacija. U Hrvatskoj su, nažalost, poricateljima klimatskih promjena širom otvorena akademska vrata. Rekao bih da baš i nemaju razloga za kuknjavu kako im se ne daje dovoljno prostora.

Znanstvenici danas ne samo da iznose svoja mjerenja i znanstvene zaključke, nego i pozivaju na direktnu akciju. „Ako treba, neka vas i uhapse!“, kaže Jeremy Brentham u svom istaknutom komentaru.10 U tom je smislu možda najistaknutiji „otac suvremene klimatologije“ James Hansen, koji je više puta hapšen pred Bijelom kućom zbog njegovih prosvjeda protiv daljnjeg korištenja fosilnih goriva (prije par godina je i napustio svoj znanstveni posao kako bi se potpuno posvetio aktivizmu). No, mislim da je najzanimljiviji primjer Brada Wernera, fizičara koji se bavi modeliranjem kompleksnih sustava, a čiji modeli pokazuju da pokreti otpora, koji dolaze izvan ekonomskog sustava, pokreti ljudi ili grupa ljudi, dovode do pozitivnih promjena prevladavajuće dinamike.11 U poslovično suzdržanim znanstvenim krugovima rijetki su tako direktni pozivi na akciju!

Kao što dobro znamo, bez obzira na sve postignute međunarodne dogovore, koncentracija CO2 i dalje raste, a s njom i temperatura i razina mora, prijeteći cijelim obalnim i otočnim državama. Robujemo velikoj inerciji čitavog sustava, ali samo zbog nevoljkosti njegovih ključnih sastavnica da se radikalno promijene. Naravno, glupo bi bilo očekivati da će vodstva moćnih multinacionalnih kompanija i gigantskih fosilnih korporacija odjednom odlučiti podijeliti svo svoje bogatstvo, pošumiti Amazoniju i prestat se baviti svojim unosnim poslovima. Promjena mora biti radikalna i mora doći odozdo, njen motor moraju biti dobro artikulirane organizacije, koje kroz direktnu akciju grade jedan drugačiji sustav, temeljen na humanističkim vrijednostima, a ne na imperativu neograničenog ekonomskog rasta. A takvih pokreta ima, ulice gradova su sve preplavljenije ljudima. Vode se burne diskusije na svim razinama, traže se, razvijaju i implementiraju rješenja. I svatko od nas može doprinjeti tom pokretu. Ni od jednog pojedinca se ne očekuje da promijeni svijet, ali svatko od nas može učiniti nešto malo ili veliko, u okvirima svojih mogućnosti, i to je već velika stvar. Čovječansto je, uostalom, nevjerojatno u svojoj sposobnosti prilagodbe i postoje mnogi povijesni primjeri kad smo sami sebe pozitivno iznenadili. Moramo se nadati i moramo djelovati da ovaj optimizam bude utemeljen. Jer status quo vodi u konačan poraz.

U zadnjem poglavlju svoje knjige „This Changes Everything“, Naomi Klein opisuje svoj osobni doživljaj posljedica izlijevanja nafte iz BP-eve platforme Deepwater Horizon u Meksičkom zaljevu 2010.12 Iz perspektive žene koja je nakon uspješno izliječenog raka jajnika doživjela izvanmateričnu trudnoću, ona je osobito emotivno doživjela pomor planktonskih ličinki u zaljevu. Naša briga za potomstvo i odgovornost prema dolazećim generacijama, fundamentalno svojstvo svih živih bića, moraju biti ugrađeni u temelje pozitivne promjene. Također, ponovo uspostavljanje naših narušenih veza s drugim živim bićima i ekosustavom, temeljna je promjena, dijametralno suprotna prevladavajućoj ekonomskoj logici, koja proizlazi iz narativa o neograničenosti resursa i podređenosti cijslog svijeta čovjeku. Upravo je to ono što zahtijevaju i tinejdžeri na ulicama gradova diljem svijeta. Dobra je stvar što ipak, osim njih, možda čak i dovoljan broj odgovornih odraslih, baš zahvaljujući Greti i njenim prethodnicima, počinje prepoznavati tu snagu i nadu inherentnu pokretima koji su nastali inspirirani krhkom šesnaestogodišnjom Gretom Thunberg.

  1. Thunberg, UN Climate Action Summit, 23. IX. 2019. https://www.rev.com/blog/greta-thunberg-un-climate-action-summit-speech-transcript-2019-how-dare-you
  2. Foucault: „Hrabrost istine“, Sandorf 2015 http://www.sandorf.hr/blogitem.php?item_id=123&tag=Hrabrost%20istine&type=4
  3. Thunberg, „Our House Is on Fire“, Svjetski ekonomski forum, Davos 2019. https://youtu.be/zrF1THd4bUM
  4. Epstein, The Washington Post: „Greta Thunberg Wants You to Listen to The Scientists, Not Her“, 19. IX. 2019. https://www.sciencealert.com/greta-thunberg-wants-you-to-listen-to-scientists-not-her
  5. Klein: „This Changes Everything“, Simon & Schuster 2014
  6. Häkkinen, K., & Akrami, N. (2014). Ideology and climate change denial. Personality and Individual Differences, 70, 62–65. https://doi.org/10.1016/j.paid.2014.06.030
  7. Na primjer: J. Farrell: “Network structure and influence of the climate change counter-movement” Nature Climate Change 6 (2015) 370–374 https://doi.org/10.1038/nclimate2875
  8. Wikipedia: List of scientists who disagree with the scientific consensus on global warming (pristupljeno 29. IX. 2019.)
  9. https://www.thegwpf.com/european-climate-declaration-there-is-no-climate-emergency/
  10. Grantham: „Be persuasive. Be brave. Be arrested (if necessary)“, Nature 491 (2012) 303
  11. Werner: „Is Earth F**ked? Dynamical Futility of Global Environmental Management and Possibilities for Sustainability via Direct Action Activism“ American Geophysical Union, Fall Meeting 2012, abstract id. EP32B-04 http://adsabs.harvard.edu/abs/2012AGUFMEP32B..04W
  12. Skraćena verzija: Naomi Klein: „The hypocrisy behind the big business climate change battle“, Guardian 2014 https://www.theguardian.com/environment/2014/sep/13/greenwashing-sticky-business-naomi-klein

Novi plamen

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register