Vapaj za unutarvjerničkim dijalogom – ili kako ga pokrenuti

Objavljeno: 09.10.2019, 06:53h

Smatramo da vjerske zajednice mogu ponuditi prostor za taj dijalog tako da ga pokreću među svojim vjernicima.

Autori: Ana i Otto Raffai

U kolovozu smo radili s profesorima/nastavnicima srednjih škola i gimnazija kao gosti treneri u programu koji ih obučava za međukulturalne i međureligijske kompetencije. Program je sakupio sudionike koji su različiti po svom svjetonazoru: dio grupe činili su vjernici, dio agnostici, odnosno ateisti.

Jedna od ”vrućih tema” je dakako bila prijepor u društvu vezan uz LGBT pitanja. Naime, pred nama je bila prva Parada ponosa (Pride) u Sarajevu. I kao što to obično biva u našim društvima, na toj se temi grupa podijelila: vjernički dio grupe u pravilu je artikulirao teološke argumente vlastitog neprihvaćanja seksualnih orijentacija koje odudaraju od heteroseksualne norme. Drugi, nazovimo ga agnostički dio grupe, jedva je susprezao svoju ljutnju zbog stava koji oni ne mogu razumjeti, koji smatraju nehumanim i isključivim.

Ipak, na treningu se događalo nešto što se obično ne događa u našim društvima – premda suprotstavljenih stavova, sudionici/e su razgovarali, za vrijeme ručka i dalje diskutirali. I taj proces koji je trajao razbio je krutost koja obično dominira takvim diskusijama.

Svejedno, po razlazu, po odlasku kućama vratili smo se svi svojim kompjutorima, svom Facebooku i Twitteru, te komentari na Pride nisu više bili tako miroljubivi.

AKO SE AKTUALNE TEME KOJE POKREĆU DRUŠTVENU ZAJEDNICU, POPUT IZBJEGLICA, PRAVA MANJINA, RAVNOPRAVNOSTI ŽENA, DA NAVEDEMO SAMO NEKE, NE PREPOZNAJU KAO TEOLOŠKE TEME, ONDA SE MI NE RAZUMIJEMO.

Kulminaciju neprihvaćanja doživjeli smo neki dan kada nas je jedan sudionik obavijestio da izlazi iz grupe koja educira za trenere jer ne može prihvatiti ideje koje za njega nisu o.k., jer bi takvo što za njega bilo licemjerno.

Zahvalni smo mu što je svoje mišljenje izrazio pismeno, tako da se možemo vraćati na njegov tekst i propitivati svjetonazor koji zastupa, a koji je nama dalek premda se oboje zovemo/prepoznajemo u imenu vjernika.

Što je teško/daleko u njegovom obrazloženju?

Daleko su ljudi koji su izašli na ulice da kažu da ih ima, da su nevidljivi poglavito za one koji, kao i naš sudionik, sebe smatraju vjernicima. I upravo zato što su vjerni svojoj vjeri ne žele se mijenjati, kako on piše. Zato što se ne želi mijenjati izlazi iz obuke za trenera.

Naime, mijenjanje u njegovom svijetu znači dodvoravanje liberalnim idejama, pravljenje da je sve o.k. i konačno dopuštanje onoga što je nenormalno.

Stoga u svom pismu spominje mogućnost da sutra pedofili šeću ulicama i da na to imaju pravo jer su se proglasili manjinom.

Konačno, njegov izlazak iz grupe proizlazi iz razočaranja što se trening nije usmjerio na teološku perspektivu, već je dijalogu prilazio iz liberalnog ugla koji po njemu s teologijom i nema neke veze.

Tu smo stigli do onoga što nam se čini važnim: ne radi se samo o sukobu raznih svjetonazora vezano uz (ne)prihvaćanje LGBT osoba/seksualnih orijentacija; radi se o sukobu nas vjernika/ca.

Mi se ne slažemo oko pitanja što je teologija i kako vidimo (ne)prihvaćanje drugih i (ne)prihvaćanje mijenjanja sebe. Naime, ako se aktualne teme koje pokreću društvenu zajednicu, poput izbjeglica, prava manjina, ravnopravnosti žena, da navedemo samo neke, ne prepoznaju kao teološke teme, onda se mi ne razumijemo.

U ČEMU SE MI ONDA RAZLIKUJEMO OD ONIH FARIZEJA KOJI SU ČISTE SAVJESTI ISKLJUČIVALI GUBAVCE, A U ZAVRŠNICI SVOG OTPORA I RAZAPELI ISUSA, SVE U DOBROJ VJERI DA JE BOLJE DA JEDAN UMRE, NEGO DA SE IZMIJENI JEDAN JOT U ZAKONU?

Ne razumijemo da teologija, kako piše suvremeni katolički teolog Johann Baptist Metz, pokušava ”eshatološke poruke kršćanstva izricati u uvjetima našeg društva osvrćući se na promjenu struktura njegove javnosti”, a javnost se razumije kao ”bitan medij teološkog pronalaženja istine i kršćanskog naviještanja”.

A što se tiče (ne)prihvaćanja drugih seksualni orijentacija, ovo NE se u vjerskim zajednicama na Balkanu, a i šire u (istočnoj) Europi, i te kako njeguje. Daje mu se širokog i dalekog prostora. Podržava se vitlanjem gnjeva protiv tzv. ”rodne ideologije”, a u manje javnim komunikacijama nije rijetka analogija s pedofilijom koja je za protivnike prava LGBT osoba logična analogija po ključnoj riječi ”nenormalno”, a za zastupnike manjinskih prava tih osoba skandalozno neznanje i iz njega proizašlo nerazumijevanje problematike.

No koliko je prostora u istim zajednicama ostavljeno za one koji se ne slažu s tim NEprihvaćanjem?

Onima koji smatraju da je dijalog s osobama različitih svjetonazora nasušno potreban našem društvu jednako kao i našim vjerskim zajednicama.

Smatramo da vjerske zajednice mogu ponuditi prostor za taj dijalog tako da ga pokreću među svojim vjernicima.

Kome možemo reći kako nam se svaki put sledi krv u žilama kada čujemo upravo od osoba koje se deklariraju kao vjernici, a koje u ime svoje vjere šire govor mržnje, netolerancije, isključivanja?

Gdje možemo u vjerskim zajednicama kao vjernici prijaviti, barem kao svoj dojam, tu tvrdoću srca koja je hladnija od ledenog doba kada su u pitanju vjernici homoseksualci kojima kao da nije mjesto među nama?

U čemu se mi onda razlikujemo od onih farizeja koji su čiste savjesti isključivali gubavce, a u završnici svog otpora i razapeli Isusa, sve u dobroj vjeri da je bolje da jedan umre, nego da se izmijeni jedan jot u Zakonu?

Vjerujemo u iskrenu konsternaciju našeg sudionika – njegov otpor da prihvati Paradu ponosa u Sarajevu iskren je izraz neslaganja.

Vjerujemo u vlastitu iskrenost – naš otpor farizejskom lovu na vještice ”rodne ideologije” jednako je iskren izraz neslaganja.

Obje strane se javljaju iz prigovora savjesti. Mogu li naša iskrenost i naša savjest pokrenuti naš dijalog?

Autograf

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register