‘Patrijarhalno društvo utječe na narative koji se prenose mlađim generacijama’

Objavljeno: 09.07.2019, 06:59h

Danielom Martinovićem: Naprosto je smiješno reći da je ravnopravnost nečija zla agenda

Autorka: Mia Vodopija

Bajke nisu tek priče u kojima djeca uče razaznati dobro od zla, nego narativi koji oblikuju i proizvodnje značenja u svijetu kojeg dijete pokušava razumijete i prilagoditi mu se, preuzimajući najčešće ustaljene i nametnute uloge, ponašanja i stavove. Junakinje većine old school bajki pisane su zapravo jednodimenzionalno. Pasivno puštaju da ih vodi struja života, bespogovorno se pokoravaju, a tjelesni izgled (mršava, lijepa i slaba) njihova je najvažnija karakteristika. One su prijenos kulturalnih ideja koje zapravo zagovaraju tradicionalne rodne uloge. Libela je razgovarala s Danielom Martinovićem, koordinator udruge Dugine obitelji,  koja upravo provodi projekt “Fairy Tale Genderology”, u kojem se koriste bajke kao materijal za prepoznavanje i dekonstruiranje rodnih stereotipa.

Bajke se pričaju prije spavanja već stoljećima, one su inspirirale filmske hitove i brojne romantične komedije, ali ipak su pune predrasuda i stereotipa. Bajke poput Pepeljuge, Snjeguljice i Trnoružice znamo napamet, djeca ih također vole, one su dio popularne kulture i upravo zato je lako predvidjeti štetnu mizoginu ideologiju koja se krije u njima. Kako ste došli na ideju dekonstruiranja bajki?Iako većina bajki govori o pozitivnim vrijednostima o kojima možete razgovarati s djecom, a konačna poruka jest da dobro pobjeđuje zlo, one često promiču razne stereotipe i poruke koje u današnje vrijeme ipak nisu progresivne. To pogotovo vidimo kada se govori o rodnim ulogama u bajkama ili stereotipima vezanima uz fizički izgled. Bajke i narodne priče su definitivno koristan alat tijekom predškolskog razdoblja djeteta, koji možete koristiti kako biste se povezali/e s djetetom, kvalitetno provodili/e vrijeme zajedno i razgovarali/e o tome što čitate. Mi smo se, međutim, zapitali/e smo se kakve to vrijednosti i poruke ponekad prenosimo? Kao udruga koja okuplja osobe koje su često same izložene predrasudama i stereotipima na rodnoj osnovi, htjeli/e smo nešto učiniti po pitanju dekonstruiranja slikovnica, priča za djecu i bajki kako bi se o toj temi više razgovaralo unutar naše organizacije, ali i javnosti. Naša prva slikovnica Moja dugina obitelj bila je dobar prvi korak u tom smjeru te s projektima poput ovoga, kao i daljnjih izdavačkih aktivnosti, želimo nastaviti raditi na ovom području.

Otkrivanjem rodnih stereotipa u narodnim i stranim bajkama želite doprinijeti boljoj poziciji žena u društvu i privući pažnju na probleme rodne nejednakosti.  Roditelji već od najranijih dana čitaju svojoj djeci bajke, a i sami su vezani uz njih. Koji je Vaš plan za mijenjanje mišljenja mladih i odraslih ljudi o bajkama uz koje su odrasli?

Još od samih početaka duginih obitelji u Hrvatskoj, kao grupa podrške koja se okupila 2012. godine, smatramo da je odgovorno roditeljstvo jedan od temelja kvalitetnih obiteljskih odnosa, što je tema o kojoj smo već tada razgovarali. Uloga roditelja nosi sa sobom puno toga, na što nažalost većina roditelja nije spremna, nevezano za njihovu seksualnu orijentaciju. Biti dobar roditelj je nešto što se treba naučiti, za što se treba educirati i o čemu se treba stalno promišljati. Što se tiče bajki, ali i ostalih medijskih sadržaja, smatramo da nije dovoljno djeci dati knjigu (ili tablet ili mobitel) u ruke ili im pročitati neku priču, pogledati neki film s njima, pa ih onda ostaviti da budu prepušteni/e sami/e sebi. Trebamo razgovarati i postavljati pitanja, ali i razviti konkretniju metodologiju kojom ćemo pomoći i nama i drugim roditeljima da lakše propitkuju stereotipe i rodnu nejednakost u bajkama i pričama. Već samim bavljenjem ovakvim temama se nadamo da ćemo barem započeti mijenjati razmišljanja ljudi.

Čitajući bajke, postaje nam jasno kakav tip žene se propagira i njeguje. Takva indoktrinacija ima negativne posljedice za djevojčice, koje počinju cijeniti samo svoj fizički aspekt, ali i za dječake, koji dobivaju dojam da bi curice trebale biti lijepe, vitke i poslušne. Koje rodne stereotipe  biste izdvojili kao one koji se najčešće promiču u bajkama?

Definitivno bismo izdvojili/e rodnu ulogu muškog lika koji stalno spašava ženskog. Ženski lik se uglavnom bavi servilnim zanimanjem u kojem nekome pomaže ili se generalno brine za kućanstvo, dok je muški lik heroj, spasitelj, hrabri borac koji ratuje ili istražuje nova područja. Ženski lik je zatočen unutar svoja četiri zida – najčešće je u kuhinji. Kućanski poslovi se uzimaju kao nešto što bi žena trebala raditi, dok muškarci slijede svoje snove. Fizički stereotipi također prevladavaju pa su pozitivni likovi uglavnom savršeno građeni, besprijekorno odjeveni i sređeni, dok negativni likovi imaju često razne mane u oblicima različitih invaliditeta, lošijeg su ekonomskog statusa ili nose staru odjeću. Ti negativni likovi su često žene, koje u tom slučaju nisu lijepe, umiljate i poslušne, već su to zle maćehe, čarobnice ili polusestre, histerične, sadistične ili nerazumne, s ciljem da napakoste drugima. Također prevladava stereotip da prava ljubav umiljate i poslušne žene može promijeniti zločestog, nasilnog ili okrutnog muškarca. Mnogo stvari niti ne primijetimo u prvom čitanju jer smo zaokupljeni/e pozitivnom porukom i oduševljenjem djeteta, koje čuje novu priču. Pri kritičkom pogledu na ono što smo pročitali, možemo vidjeti kakvi se sve negativni oblici ponašanja ili rodni stereotipi hrane takvim narativom.

Jedna od bajki koja mi se nikad nije sviđala jest Trnoružica. Nije mi imalo smisla da carica i car imaju samo dvanaest zlatnih tanjura i zato ne mogu pozvati svih trinaest vila iz kraljevstva na slavlje niti to da, unatoč naredbi cara da se uništi svako vreteno u zemlji, Trnoružica baš u vlastitom dvorcu nađe sobu punu vretena. Ideja da san ne utječe na biološke procese starenja i da cijelo kraljevstvo prespava sto godina očito pripada domeni mašte, ali ideja da muškarac ljubi ženu koja spava i nije svjesna toga što se oko nje događa, nažalost, pripada stvarnosti. Što, po Vama, bajka o Trnoružici uči dječake? Koju bajku biste Vi izdvojili kao najviše problematičnu?Kao što smo maloprije spomenuli i u Trnoružici postoji muški lik, koji će svojim poljupcem spasiti ženskog lika i tako magično popraviti cijelu situaciju. Ženski lik nije svjestan toga što se događa, a ono što dječaci mogu naučiti iz te bajke jest da žene treba spašavati, da su one naivne i nemoćne, te da ako i ne traže pomoć, muškarci ih trebaju svejedno spasiti. Teško je reći koja je bajka najviše problematična jer ako gledate vrijeme kada su te priče nastale, postoji puno elemenata koji bi danas bili nezamislivi kao priča za djecu ili slikovnica. Problem s bajkama i narodnim pričama je taj što, budući da su se i one mijenjale kroz vrijeme (i dobivale različite animirane adaptacije), ljudi se često selektivno sjećaju određenih detalja ili elemenata priče. Ljudi zaboravljaju da u originalnim bajkama i pričama poput onih koje su skupljala braća Grimm ima i jako puno nasilja. Uz mizoginiju i rodne stereotipe, često se nalazi opravdanje za nasilje temeljeno subjektivnim kriterijima i teško je onda reći kako će vaše dijete to interpretirati.

Gledajući listu bajki, primjećujem uglavnom autore  – Pinokia je napisao Carlo Collodi, dok su Trnoružicu, Snjeguljicu, Pepeljugu, Crvenkapicu, Vuka i sedam kozlića, Ivicu i Maricu izdali Jacob i Wilhelm Grimm. Hans Christian Andersen je napisao Ružno pače, Carevo novo ruho i Kraljevnu na zrnu graška, a Bambija Felix Salten. Obzirom da u patrijarhalnom društvu odgoj djece spada u žensku sferu, smatrate li ironičnim to što se najviše čitaju bajke muških autora?

Takva situacija je izrazito ironična. Obzirom na vrijeme kada su bajke nastale, vidimo kako je patrijarhalno društvo utjecalo na narative koji se prenose na mlađe generacije – pogotovo na propagiranje rodnih uloga do ekstrema. Tu onda ulazimo u jedan začarani krug koji se nažalost vrti i danas u novim pričama i u animiranim filmovima ili serijama.

Prema tekstu Bajke su priče žena autorice Anne Thériault, bajke su priče onih, koje unutar tadašnjeg socijalnog i kulturnog konteksta nisu imale pravo pustiti glas; bajke su šapati ženskih želja i strahova omotani u fantastične narative ispunjene humorom i nasiljem. Bajke govore o onome čemu su se žene najviše nadale – princu, dvorcu, sretnom kraju – i onome čega su se najviše bojale – da će im djeca biti oduzeta, da će ih muškarci povrijediti ili iskoristiti te da njihova obitelj neće biti osigurana. Hoćete li u rekonstrukciji svijeta bajki uzeti u obzir originalne misli njihovih tvorkinja? Mislite li da žene u današnjem svijetu imaju slične strahove kao i tvorkinje prvih verzija bajki?

Nadamo se da ćemo metodologijom koju razvijamo u sklopu ovog projekta barem započeti temu o originalnim mislima izvornih autorica. Također se nadamo da ćemo uspjeti razdvojiti ono što smatramo pozitivnim stranama tih priča te se fokusirati više i na autorice. Već sada vidimo da je to izazov, obzirom na pitanje financija, osoba uključenih u projekt i mogućnosti samih organizacija, no smatramo da je i najmanji pomak u davanju glasova onima, čiji su glasovi bili povijesno utišavani, korak u pozitivnom smjeru. U današnjem društvu svjedočimo kako se ženama i manjinskim skupinama umanjuje pravo glasa i pravo odlučivanja, tako da je taj strah i dalje prisutan; sada smo u sretnijoj poziciji jer možemo o tome glasnije govoriti, kritički promišljati i imamo više prostora da uistinu učinimo promjene.

Iako se u ovom projektu fokusirate na bajke, Vi također promičete ljubav i toleranciju svojom slikovnicom o LGBTIQ obiteljima. Rekli ste da ćete nakon završetka crowdfunding kampanje Dugine obitelji tiskati dvije tisuće primjeraka slikovnica, kako biste ih imali za zainteresirane knjižnice i pojedince. Mogu li se slikovnice posuditi u knjižnicama i ako da, u kojim gradovima? Jeste li od tada surađivali i s osnovnim i srednjim školama?

Razne knjižnice diljem Hrvatske su nas tražile slikovnicu, a i dalje dobivamo upite od institucija i od privatnih osoba koje žele svoj primjerak slikovnice, što nas jako veseli. Slikovnicu se može posuditi u knjižnicama svih većih hrvatskih gradova, poput Zagreba, Rijeke, Osijeka, ali i nekim manjim. Ako želite da se slikovnica može posuditi i u vašem gradu, samo nam javite! S vrtićima i školama smo surađivali i prije izdavanja slikovnice, uglavnom s onima u koje idu naša djeca i do sada nismo imali/e neugodnih iskustava. Ponekad se dogodi da je nekim prosvjetnim radnicima/ama neobično susresti duginu obitelj, ali ta zbunjenost vrlo kratko traje. Nadamo se da ćemo u budućim projektima i aktivnostima još više produbiti tu suradnju i proširiti ju i na škole izvan većih gradova.

Udruga Vigilare vas je prošle godine optužila za političko-ideološku agendu i tražila od ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da se izjasni hoće li se slikovnica koristiti u školama.  Primate li prijetnje konzervativnih i klerikalnih skupina, pojedinaca/ki koji/e zagovaraju dokidanje ljudskih prava LGBTIQ populaciji? Ako je odgovor da, prijavljujete li prijetnje policiji?

Smiješno nam je optuživanje za političko-ideološke agende od skupina koje su otvoreno povezane s političkim opcijama u drugim zemljama, od udruga koje osnivaju svoje stranke u Hrvatskoj ili konstantno rade na pokušaju izmjene izbornih zakona kako bi njihovi članovi ušli u Sabor. Na sreću, nemamo vremena obazirati se na takve optužbe i drago nam je bilo vidjeti da je i sama ministrica rekla kako u slikovnici Moja dugina obitelj ne vidi ništa sporno te da svaki/a prosvjetni/a djelatnik/ca može samostalno odlučiti želi li koristiti slikovnicu u svom radu. Što se tiče prijetnji i poruka u kojima se širi govor mržnje, iskreno smo očekivali/e puno više takvih situacija tijekom prošle godine, dok smo predstavljali/e slikovnicu. Na kraju smo dobili/e masu pozitivnih mailova, što se i vidjelo kroz uspješnu crowdfunding kampanju gdje smo skupili/e 300% od traženih sredstava, malo više od 10 tisuća dolara, a čak 80% od toga je došlo iz Hrvatske. Govor mržnje prijavljujemo policiji, no budući da se većinom radi o anonimnim porukama preko društvenih mreža, teško da se tu nešto može učiniti. Kako smo prošle godine imali/e jako puno javnih događanja, poput predstavljanja slikovnice ili izložbe fotografije istospolnih vjenčanja, očekivali/e smo i više neugodnih situacija na samim događanjima – na kraju je sve prošlo bez problema. Vidimo da su te skupine jako glasne na društvenim mrežama ili putem svojih opskurnih portala, no kada se radi o konkretnim događanjima i akcijama za koje se treba maknuti od tastature, ništa konkretno se ne događa. Za prva predstavljanja slikovnice Moja dugina obitelj u Zagrebu i Sisku najavljivani su prosvjedi “protivne” strane, no na kraju se ipak nisu uspjeli organizirati i pojaviti. S jedne strane jasno da nas je strah nasilja kojem bismo mogli/e biti izloženi/e, budući da te osobe doslovno pozivaju na ubojstva i smaknuća. S druge strane, vidimo da i kod referenduma o braku tadašnje skupine nisu uspjele mobilizirati većinu građanstva i sa svega jednom četvrtinom biračkog tijela su uspjele promijeniti ustav. Vidimo da, kada se organiziraju neke javne manifestacije, autobusi dovoze ljude, koji žive izvan Zagreba, kako bi se stekao dojam masovnosti. Tako da se na kraju ipak radi o glasnoj manjini, koja unatoč svojem društveno-političkom utjecaju u određenim sferama, ne uspijeva stvoriti od naše države ozračje kakvo je nažalost u nekim ostalim zemljama blizu nas.

Kako biste komentirali one koji smatraju da je promicanje ideje ravnopravnosti i jednakosti svih ljudi i obitelji ‘zla agenda ljevice’ i koji ne žele “ispirati svojoj djeci mozak ovakvim neprirodnostima jer živimo u vremenu kada nenormalno postaje normalno”?

Naprosto je smiješno reći da je ravnopravnost nečija zla agenda. Nažalost kada ste cijeli svoj život u privilegiranoj poziciji, na to da bi netko mogao dobiti jednaka prava kao i vi, gleda se kao da se vama nešto “uzima”, a ne da će netko dobiti ono što vi već imate. Nemaju svi privilegiju da mogu sklopiti brak i time regulirati svoj odnos s osobom koju vole, da mogu donositi odluke vezane za dijete koje odgajaju zajedno s partnerom/icom ili bez straha razmišljati o tome u koji vrtić/školu dijete upisati. Vjerojatno najveći problem leži u tome što se na homoseksualnost i istospolne parove gleda kao na nešto “neprirodno” ili “bolesno”, potpuno ignorirajući znanstvene spoznaje i zdrav razum.  Ako se dvije odrasle osobe vole i žele provesti svoj život zajedno, ako žele osnovati obitelj te svjesno i bez prisile ulaze u taj odnos, zbog čega je važan njihov rodni identitet? O ovom pitanju možemo jako puno reći, no na kraju se sve svodi na pitanje privilegija, pozicije moći i ograničavanja slobode ljudi kako bi ih se lakše kontroliralo – to mi već zvuči kao nečija zla agenda.

Gdje su sve Vaši radovi dostupni i može li naše čitateljstvo pratiti Vaš rad na nekoj od društvenih mreža?

Do kraja godine planiramo redizajnirati našu web stranicu, ali se i dalje na njoj može pronaći slikovnica Moja dugina obitelj i  pročitati što je u njoj tako “skandalozno”. Imamo facebook stranicu na kojoj također objavljujemo naše radove pa tako i slikovnica na facebooku ima svoju galeriju i to ne samo na hrvatskom jeziku, već i na drugima.

Možete li nam, za kraj, preporučiti priče, knjige i slikovnice za djecu i adolescente u kojima se promiču ljudska prava i rodna ravnopravnost?

Vidimo da se priče, koje su izdane u svijetu unatrag desetak godina, od kojih su neke doživjele i hrvatska izdanja, zapravo kreću u dosta dobrom smjeru što se tiče rodne ravnopravnosti. Zanimljivo je vidjeti kako se i u novim animiranim adaptacijama bajki i priča situacija mijenja na bolje, gdje likovi postaju ravnopravniji ili se mijenjaju određeni elementi priče kako bi se prenijeli pozitivni modeli i otvorila mogućnost za razgovor o ljudskim pravima s djetetom. Ono što bismo definitivno preporučili/e jest da svi budući i sadašnji roditelji, bez obzira na orijentaciju i rodni identitet, kritički promišljaju što i kako čitaju svojoj djeci, razgovaraju s njima i zajedno promišljaju stereotipe i obrasce koji se ponavljaju. Djeca su naše blago, željna su znanja i novih spoznaja, a na nama je odgovornost da ih odgojimo u osobe koje će se zalagati za ravnopravno društvo, u kojem se poštivaju ljudska prava i ultimativno ruše svi rodni stereotipi.

Libela

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register