Autor: Gal Kirn
Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
Kako je započela rehabilitacija lokalnog fašizma u Sloveniji?[1]
Rehabilitaciju lokalnog fašizma moguće je trasirati do 1980-ih godina, kada je slovenska disidentska intelektualka Spomenka Hribar krenula pozivati na nacionalnu pomirbu partizana i lokalnih fašista (domobrana), kao preduvjet da počnemo živjeti kao građani zrele i zdrave nacije (nota bene, u ovoj je interpelaciji iz 1986. godine izostavljena Jugoslavija). Međutim, tijekom većeg dijela tranzicije, najveći broj zagovaratelja aktivne rehabilitacije lokalnog fašizma bio je fokusiran na poslijeratna ubijanja u Kočevskom Rogu. Poslijeratna ubijanja fašističkih kolaboracionista smatrala su se dijelom revolucionarnog nasilja, odnosno totalitarne titoističke diktature, te znakom apsolutnog zla i nepravde koju je potrebno komemorirati. U to je vrijeme već postojalo nekoliko spomenika koji su odavali počast pojedinim ličnostima, ubijenima tijekom Drugog svjetskog rata – poput konzervativnog pjesnika France Balantiča ili intelektualca Jaroslava Kikelja. Međutim, ovakav tip rehabilitacije lokalnih fašista ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata intenzivirao se 2014. godine (i u daljnjem periodu), kada je u slovenskom kontekstu došlo do presedana: Grahovo je postalo prvo mjesto na kojem je podignut spomenik koji komemorira veliku skupinu fašističkih kolaboracionista iz ratnog perioda i njihovu borbu.
Zamislimo na trenutak da u nekom malom njemačkom gradiću određena bitka SS bataljuna, koji se borio protiv antifašističkih Saveznika, danas dobije svoj spomenik te da Angela Merkel i lokalni biskup prisustvuju komemoraciji. Upravo tako izgleda aktualna situacija u Sloveniji.
Profašistički spomenik nalazi se u Grahovu, malom gradiću u kojem već postoji nekoliko spomenika vezanih uz Drugi svjetski rat: tri partizanska spomenika i spomenik pjesniku Franci Balantiču, koji se borio na strani fašističkih domobrana. Međutim, novopodignuti spomenik predstavlja jasni odmak od ideološkog konsenzusa nacionalne pomirbe. Posvećen je obilježavanju događaja iz Drugog svjetskog rata koji se odigrao 22. i 23. studenog 1943. godine, kada je partizanska brigada opkolila lokalnu fašističku jedinicu domobrana koja je u mjestu držala važnu patrolnu postaju. Unatoč pozivu na predaju, domobrani su držali poziciju do idućeg jutra, 23. studenog, kada su partizani ubili većinu pripadnika fašističke postrojbe. Novi spomenik odaje počast tridesetdvojici palih fašističkih kolaboracionista. Potrebno je imati na umu da je u tijeku bio (građanski) rat te da je Slovensko domobranstvo ustrojeno dva mjeseca prije ove bitke. General Waffen-SS jedinica, Erwin Rösener, 24. rujna 1943. naredio je uspostavljanje jedinica Slovenskog domobranstva, koje su postale dio nacističke hijerarhije te stavljene pod izravnu komandu nacističkih snaga.[2] Domobrani su bili od ključne važnosti za SS-ovu strategiju gerilskog rata protiv partizana u Sloveniji, ubijanja i mučenja civilnog stanovništva, te privođenja političkih protivnika i Židova u koncentracijske logore, što je u nekoliko navrata potvrđeno kao povijesna činjenica.
Spomenik utišanim žrtvama osmišljen je na inicijativu organizacije civilnog društva Nova Slovenska Zaveza, blisko povezane s Katoličkom crkvom, koju također podržavaju najveće desno orijentirane stranke: Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše i Nova Slovenija (NSI, bivši kršćanski demokrati). Datum podizanja spomenika odabran je vrlo simbolički: umjesto datuma koji bi povijesno bio adekvatan, 23. studenog, kada je poginula većina od tridesetdvoje kolaboracionista, inicijatori su odabrali 6. travanj 2014. Za sve one koji nisu upoznati s jugoslavenskim kontekstom, potrebno je naznačiti da se radi o datumu kada su nacifašističke snage započele okupaciju Kraljevine Jugoslavije, a predstavnici starih dominantnih političkih snaga Slovenije na inicijativu Marka Natlačena pokrenuli Narodno vijeće, koje će otvoreno surađivati s fašističkim snagama okupacije. Dakle, odabrani datum nije puka slučajnost ili stvar pogreške, što nisu porekli ni sami organizatori, vrlo jasno artikulirajući svoju političku poruku natpisom na memorijalnoj ploči:
„Na ovome su mjestu, godine Gospodnje 1943., jedinicu domobrana Slovenske narodne armije topovima i paljbom pobili komunisti, braća po rodu, neznanci u misli. Ujedinjeni zemljom, čekamo rod koji iz vaših porađa se redova da raskine lance lažljivoga muka, da nam povrati ukradenu čast, a istina vrati volju za rast.“
Očigledno je da natpis ne spominje Drugi svjetski rat u kojem su domobrani stali uz fašiste, već čitav kontekst svodi na građanski rat u kojem su komunisti stali na „stranu zla“. Slovensko domobranstvo ovdje se proglašava predstavnicom Slovenske narodne armije, dok je čitava poetska interpelacija prožeta biologizacijom podijeljene Nacije („braća po rodu“) koja mora biti pročišćena od „neznanaca u misli“ (ideoloških neprijatelja: „komunista“). Otvorena rehabilitacija nastavlja se parabolom o uskrsnuću, ukazujući na buduće vrijeme kada će novi rod raskinuti „lance muka“ i „povratiti čast“. Za razliku od pukog komemoriranja poginulih, što se može vidjeti na primjeru spomenika poslijeratnim ubijanjima, ključni sentimenti komemoracije iz Grahova su srdžba i osvetništvo, temeljeni na porazu lokalnih fašista. Namjena spomenika nije žalovanje nad prošlošću, već usmjerenost ka budućnosti („volja za rast“).
Upisivanje spomenika na listu Ministarstva kulture (Instituta za kulturno nasljeđe) osporilo je lokalno Udruženje partizanskih veterana (ZZB), uloživši prigovor. U njemu se upozorava na problematičnu falsifikaciju prema kojoj spomenik „predstavlja domaće izdajnike kao Slovensku armiju“, uz konstataciju da će samom pozicijom i veličinom „zasjeniti spomenik posvećen žrtvama nacizma“.[3] No, Institut za kulturno nasljeđe odbio je ovu pritužbu uz obrazloženje da je spomenik podignut na privatnom zemljištu. Potrebno je dodati još jednu napomenu vezanu uz oblik i veličinu ovog revizionističkog spomenika. Budući da je sam spomenik koji se nalazi u centru grada izveden kao polukružni zid dugačak 9 i visok 3,1 metara, radi se o vrlo impozantnoj intervenciji. Oblik imitira prozore i vrata stražarnice poraženih domobrana. Izgrađen je od kamena na koji su uklesana imena tridesetdvojice poginulih fašista i spomenuta poruka. U neposrednoj blizini spomenika nalazi se kameni stol (za meditaciju i odmor) te stupovi na kojima je u dane komemoracije moguće izvjesiti zastave. Spomenik u Grahovu dizajnirao je arhitekt Franc Popek, koji je zaslužan za dizajn čitavog niza raznih komemorativnih ploča, granitnih križeva i memorijalnih mjesta posvećenih domobranima. Pored njega je postavljena i baklja koja predstavlja „plamen užasa“, a izradio ju je poznati kipar Drago Tršar (isti onaj koji je u 70-ima i 80-ima stvarao najznačajnije spomenike NOB-a!).
Ovaj spomenik nedvojbeno označava jasan raskid s ranijim spomeničkim oblicima posvećenima fašističkim kolaboracionistima: uz to što su komemorirali poslijeratna ubijanja, raniji Popekovi spomenici također su bili obilježeni vrlo religioznom i kršćanskom simbolikom.[4]
Naposljetku, ništa manje važno nije ni to da je ceremonijalno otkrivanje, 6. travnja 2014. godine, pohodilo čitavo vodstvo desno orijentiranog političkog spektra u Sloveniji: Slovenska demokratska stranka i stranka Nova Slovenija, dok su predstavnici Nove Slovenske Zveze, Peter Sušnik, te lokalni svećenik, Maks Ipavec, održali govore. Istog dana, bivši premijer i vođa najveće desno orijentirane stranke, Janez Janša, tweetao je da su posjetitelji došli prakticirati „fundamentalno ljudsko pravo“ na dostojanstvo, pokop i sjećanje, prilikom čega se neće dati „zastrašiti propagandom i lažima zagovornika ovoga zločina“. No, kao dobri kršćani, oni će usprkos svemu „moliti kako za žrtve tako i za njihove egzekutore“. Budući da se na ratnom bojištu sukobljavaju zaraćene strane, te da se ne radi o nekakvom ekstralegalnom smaknuću, već upravo ratnoj bitci, odabirom riječi odaje se historijska falsifikacija. Nedugo zatim, u drugoj situaciji, na komemoraciji za poginulog lokalnog fašista i kolaboracionista biskupa Rožmana, pojavila se i skupina volontera odjevenih u domobranske uniforme, koja je izvela i njihovu himnu. Ideološka klima, u kojoj su desno orijentirane snage ohrabrene jačanjem ekstremne desnice u regiji, počela se pretvarati u otvoreno rehabilitiranje lokalnog fašizma. Novouvedene godišnje komemoracije uspostavljaju otvoreno glorificiranje lokalnog kolaboracionizma, na kojima se dijelovi političke i crkvene elite direktno protive komemoraciji partizanske prošlosti i narativu narodnog oslobođenja. Ovakav nam krajolik sjećanja jasno govori da povijest još uvijek nije utvrđena, već mjesto živih prijepora i u stanju neprestane (re)konstrukcije.
Bilješke:
[1] Tekst koji slijedi skraćen je i redigiran izvadak iz četvrtog poglavlja moje nadolazeće knjige The Partisan Counter Archive (Brill, Leiden).
[2] General Rösener počinio je brojne zločine protiv čovječnosti, pobivši tisuće civila i ratnih zarobljenika. Krajem rata prebjegao je u Austriju, ali su ga britanske snage, s glavnim zapovjednikom Slovenskog domobranstva, Leonom Rupnikom, izručile Jugoslaviji. Obojica su 1946. godine izvedena pred sud i osuđeni; Röseneru se posthumno sudilo i za ratne zločine u Nürnbergu.
[3] Medijski prilog navodi glavne točke prigovora: http://www.rtvslo.si/slovenija/v-grahovem-najprej-poklon-zrtvam-nacizma-nato-blagoslov-spomenika-domobrancem/333932.
[4] Vidi: Gal Kirn, „Transformation of Memorial Sites in the Post-Yugoslav Context“, u: Daniel Šuber i Slobodan Karamanić (ur.) Retracing Images: Visual Cultures after Yugoslavia. (Leiden: Brill, 2012), 252–81.
0 Comments