Piše: Jean Marcou

Još od 2014. godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan nastoji svoju vanjsku politiku prilagoditi razvoju događaja u susjednoj Siriji, ali i svojim unutarnjim potrebama. U vrijeme tzv. arapskih proljeća 2011. godine, specifično iskustvo njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) – “umjerene islamističke” stranke koja je na vlast došla 2002. godine – trebalo je poslužiti kao primjer demokratizacije za cijelu regiju. No ambivalentan odnos Ankare prema džihadističkim pokretima koji sudjeluju u sirijskom ratu, bliskost s islamističkim vladama proisteklim iz arapskog proljeća, koje su u međuvremenu srušene nakon što su stvorile mnoge protivnike, te nasilna represija prosvjeda u samoj Turskoj, koji su u proljeće 2013. godine započeli zbog istanbulskog parka Gezi, promijenili su sliku turskog režima.

Još od 2015. godine, Turska se suočava s ruskom vojnom intervencijom u Siriji, dok joj istovremeno problem predstavlja uspon vojnog krila kurdske Stranke demokratskog jedinstva (PYD) – bliske Radničkoj stranci Kurdistana (PKK) koja oružano djeluje u Turskoj – koje uz podršku Zapada igra ključnu ulogu u borbi protiv tzv. Islamske države (ISIL). Povećani broj bombaških napada koji su posljednjih godina izvedeni na turskom teritoriju, a koji se propisuju bilo džihadistima ili Kurdima, izravna je posljedica nepromišljenog angažmana preko južne granice, kao i upornog odbijanja kurdskih zahtjeva za nacionalnom ravnopravnošću.

Svi ovi faktori tjeraju Ankaru da ponovno razmisli o svojem diplomatskom i geostrateškom pozicioniranju. I sve to u isto vrijeme dok Erdoğan odlučno provodi uspostavu čvrstog predsjedničkog sustava koji je nedavno izglasan na osporavanom referendumu (vidi okvir). Nova bi pragmatična turska politika, prema riječima premijera Binalija Yıldırıma, trebala stvarati “više prijatelja nego neprijatelja”.1 No njezini rezultati su i više nego upitni, osobito od kad je u Bijelu kuću ušao novi američki predsjednik Donald Trump, koji je u regiju unio novu nestabilnost.

Zbližavanje sa Saudijcima

Ova promjena vanjske politike rezultirala je približavanjem Turske Saudijskoj Arabiji, kao i pogoršanjem odnosa s Iranom. Jedan od prvih znakova ovoga pojavio se u siječnju 2015. godine kada je Erdoğan prekinuo svoju afričku turneju kako bi prisustvovao pogrebu kralja Abdulaha u Rijadu. Tom je prilikom u Turskoj proglašen i dan žalosti. Ova gesta, koja je u zemlji loše primljena, osobito od sekularne opozicije kao i Demokratske narodne stranke (HDP),2 kasnije je dobila svoje nastavke. U proljeće 2015., turski je predsjednik dao snažnu podršku saudijskoj vojnoj intervenciji u Jemenu i optužio Iran da želi “dominirati Bliskim istokom”.3 Godinu dana kasnije, po povratku sa službenog posjeta vehabijskom kraljevstvu, odbio je osuditi saudijsko pogubljenje šijitskog ajatolaha Nimr Bakr al-Nimra, koje je izazvalo prekid diplomatskih odnosa Rijada i Teherana.

Ovo zbližavanje sa Saudijskom Arabijom došlo je kao iznenađenje s obzirom na to da se turska vlada donedavno nije pozicionirala sukladno sunitsko-šijitskim linijama razgraničenja. Dapače, u ožujku 2011. kritizirala je represivnu intervenciju Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) – koje čine vlade sunitskih monarhija – protiv (uglavnom) šijitskih prosvjednika u Bahreinu. Nešto kasnije, Erdoğan je izazvao senzaciju kada se prilikom posjeta Iraku pomolio na Alijinom grobu u Nadžafu, jednom od najvažnijih mjesta za šijite, upozorivši tom prilikom na opasnosti sektaških podjela.

No svrstavanje Turske u sve otvorenijem sukobu između Saudijske Arabije i Irana nije potaknuto samo konfesionalnim motivima. Ono je primarno usmjereno jačanju uloge Ankare u sirijskoj krizi. Razgovori sa saudijskim predstavnicima tako su se u velikoj mjeri ticali dogovora oko pomoći različitim oružanim grupama koje čine “sirijsku opoziciju”. U to vrijeme, Saudijci su još pokušavali nagovoriti SAD da poveća svoju potporu grupama koje su se tada nazivale Slobodnom sirijskom vojskom (FSA) i koje su trebale predstavljati alternativu tekfirijskim džihadistima u borbi protiv režima Bašara al-Asada.4

Kako bi se uvjerljivo predstavila kao stabilni partner Zapada, Turska se prvo trebala riješiti lošeg imidža saveznika ISIL-a, kojeg je stekla za vrijeme opsade sirijskog grada Kobanea u rujnu 2014. godine. U toj bitci, grad su grčevito branile kurdske Jedinice narodne zaštite (YPG, vojno krilo PYD-a) i PKK-a, uz potporu zapadne avijacije, dok je Turska sa svoje strane granice blokirala kretanje sudjelujući na taj način u opsadi grada. Tek nakon bombaškog napada (pripisanog ISIL-u) u turskom gradu Suruçu u srpnju 2015. godine (koji je ciljao turske podržavatelje sirijskih Kurda), Turska je dopustila zapadnim avijacijama korištenje baze u İncirliku za potrebe borbe protiv samozvanog kalifata.

Strah od kurdskog uspjeha

U to vrijeme, Turska se puno više isticala napadima na baze PKK-a u Iraku ili PYD-a u Siriji nego borbom protiv ISIL-a. No nekoliko napada krajem 2015. i osobito tijekom 2016. godine pokazali su da ta organizacija predstavlja ozbiljnu prijetnju i za Tursku. Uslijedila je reakcija na unutarnjem planu, policijskim razbijanjem ISIL-ovih ćelija diljem zemlje, ali uskoro i na vanjskom. Nekoliko sporadičnih topničkih napada ISIL-a na turski teritorij dalo je izgovor Ankari za ulazak tenkovima na sirijski teritorij.

Sve je dobilo sasvim novu dimenziju kada je 24. kolovoza 2016. godine turska vojska – uz sudjelovanje nekoliko grupa Sirijaca koji su prošli obuku u Turskoj – pokrenula vojnu operaciju Štit Eufrata i osvojila sirijski grad Džarabulus, koji se nalazi zapadno od rijeke, uz tursku granicu. Ta je akcija ujedno značila povlačenje ISIL-a iz grada i okolice, no ona je ipak bila primarno usmjerena protiv kurdskih jedinica. Njome se naime onemogućilo spajanje dvaju kantona pod kurdskom kontrolom: Afrina zapadno od područja koje je osvojila Turska i Manbidža koji se nalazi na istoku.

Istodobno dok ratuju sa sirijskim (i turskim) Kurdima, turske su vlasti uspostavile neku vrstu savezništva s Kurdskom regionalnom vladom u Iraku (KRG). Koristeći politička rivalstva između različitih političkih grupa Kurda, Turska nastoji spriječiti uspostavu autonomne kurdske teritorijalne jedinice u Siriji (Rojave) koja bi bila pod kontrolom stranaka bliskih PKK-u. No još 2013. se činilo da bi moglo doći do uspostave dobrih odnosa između Turske i Rojave, sličnih onima koji postoje s KRG-om. U to je vrijeme još trajao i mirovni proces u samoj Turskoj.

U dvije je prilike tijekom ljeta 2013. godine Saleh Muslim kao šef PYD-a službeno posjetio Tursku, a spominjala se čak i mogućnost otvaranja službenog predstavništva stranke u Ankari. Strategija AKP-a u to je vrijeme predviđala uključivanje Kurda u političke procese u zemlji i održavanje dobrosusjedskih odnosa s njihovim političkim organizacijama u Iraku, pa čak i Siriji. No unutarnjopolitički razvoj naposljetku je ugrozio ovaj projekt vlasti i nametnuo zaokret u politici prema kurdskom pitanju.

Mirovni proces između PKK-a i turske vlade zasjenili su u proljeće 2013. godine prosvjedi oko parka Gezi, a zatim lokalni i predsjednički izbori 2014., te parlamentarni izbori 2015. godine, na kojima se su sudionici mirovnog procesa našli na suprotstavljenim stranama. Brza ofenziva ISIL-a u Iraku i Siriji u isto vrijeme razotkrila je ambivalentan stav Turske prema toj organizaciji. Uoči parlamentarnih izbora, propuštena je još jedna prilika za smirivanje odnosa s PYD-om, kada su jedinice sirijskih Kurda spasile turske stražare na grobu Sulejmana Šaha iz ISIL-ovog okruženja. No Erdoğan je odbio prijedloge svog tadašnjeg premijera Ahmeta Davutoğlua da se obnovi mirovni proces.

Neočekivani uspjeh HDP-a – stranke za koju u najvećoj mjeri glasaju turski Kurdi – na izborima u lipnju 2015., vladajućoj je stranci otežao formiranje parlamentarne većine. To je potaknulo Erdoğana da prihvati strategiju ograničavanja političkog utjecaja Kurda. Iako je HDP i na ponovljenim izborima zadržao parlamentarnu zastupljenost, od tada je predmet sustavne marginalizacije i represije. Osobito nakon neuspješnog pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine (koji je HDP energično osudio), velika većina zastupnika te stranke, uključujući i supredsjednika i supredsjednicu Selahattina Demirtaşa i Figden Yüksekdağ, uhićeni su i prijeti im doživotna zatvorska kazna zbog “potpore terorizmu”.

Pomirenje s Rusijom

U rujnu 2015. godine, snažna ruska zračna te iranska kopnena podrška sirijskom režimu preokrenule su tijek tamošnjeg rata. U to vrijeme, pojedine su zemlje izložene terorističkim napadima (poput Francuske) zagovarale suradnju s Moskvom kako bi se ojačala borba protiv terorizma.5 Turska je na to reagirala rušenjem ruskog bombardera 24. studenog 2015., čime je natjerala Washington da joj na temelju zajedničkog članstva u NATO-u pruži podršku protiv Rusije. Time je započelo šestomjesečno razdoblje napetih odnosa s Rusijom koje je bez sumnje ostavilo teške ekonomske posljedice. Upravo su one naposljetku uvjetovale postepeno normaliziranje odnosa između dvije zemlje.

To je pak pomirenje izazvalo napetosti sa saveznikom SAD-om, odnosno administracijom Baracka Obame. Ključni turski prigovor je odlučnost Amerikanaca da PYD ne tretiraju kao “terorističku organizaciju”, već dapače kao “odgovornog partnera”. Da se radi o zaokretu u odnosima jasno je postalo u lipnju 2016. godine, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin prihvatio “žaljenje” Turske zbog rušenja aviona. Svega dva tjedna kasnije, Putin je bio prvi svjetski državnik koji je dao potporu svom turskom kolegi kada je protiv njega pokušan puč. Istovremeno, američki su saveznici vidno kasnili u izražavanju potpore, čekajući rasplet događaja, a uz to su odbili izručiti Fethullaha Gülena, Erdoğanovog islamističkog rivala kojeg Turska službeno smatra odgovornim za puč.

“Zahvaljujemo ruskim vlastima, a osobito predsjedniku Putinu. Rusija nam je dala bezuvjetnu podršku, za razliku od drugih zemalja”, izjavio je Mevlüt Çavaşoğlu, ministar vanjskih poslova.6 U kolovozu prošle godine, Erdoğan je otišao u službeni posjeti Moskvi da zaključi pomirenje. Ono je na neki način kulminiralo u siječnju 2017. godine, kada su Rusi i Turci, nakon uspješno dogovorenog prekida vatre u Alepu, zajedno s Iranom organizirali mirovnu konferenciju u Astani u Kazahstanu. Na taj je način rješavanje sirijske krize sasvim izmaknuto iz ruku Zapada.

No obnovljeni rusko-turski odnosi ipak se pokazuju razmjerno nestabilnima. Proces u Astani nije prekinuo ni tursko-iransko rivalstvo ni rusko-turski spor vezan uz sirijsku krizu. Ubrzo je postalo jasno kako je, dok Moskva pokušava pronaći cjelovito rješenje za rat, Ankara primarno zainteresirana za održanje privremenog prekida vatre između aktera na terenu. Osim toga, iako je Rusija na početku podržala tursku intervenciju nazvanu Štit Eufrata, sada se čini primarno zainteresiranom da ograniči opseg turskog prodor na sirijski teritorij pretpostavljajući da bi on mogao dovesti do otvorenog sukoba između Turske i sirijskih Kurda oko grada Rake, “prijestolnice” ISIL-a.7

Istovremeno, turska je vlada opetovano izražavala simpatije prema promjeni koja se dogodila s druge strane Atlantika. No prvi susreti s Donaldom Trumpom nisu donijeli opipljive rezultate u vidu izručenja Gülena ili prekida američkih odnosa s PYD-om. Ankara ne prestaje nagovarati Washington da umjesto Kurda za saveznike u ofenzivi na Raku uzme grupe Sirijaca koje su pod kontrolom Turske. No činjenica da su te iste grupe tek uz tešku muku osvojile znatno manji grad al-Bab,8 koji je prije toga bio pod kontrolom ISIL-a, uvjerila je Amerikance da u toj operaciji podupru Kurde, osobito stoga što je i turski pristup Raki u međuvremenu onemogućen napredovanjem sirijskog režima. Nema naznaka da će se pristup promijeniti zbog dolaska novog američkog predsjednika.9

Dapače, izgleda da će ova administracija nastaviti politiku svojih prethodnika koja se sastoji od pokušaja izmirivanja suprotstavljenih interesa njihovih saveznika i izbjegavanja sukoba sa sirijskim režimom kojeg podržavaju Rusi. Ni Sjevernoatlantski pakt (NATO) za sad čini se nije ugrožen promjenom u Bijeloj kući, iako je proces u Astani pokazao ograničenja njegovog utjecaja. Turskoj je dolazak Trumpa ipak otežao pokušaje da radi pritisak na Amerikance prijetnjom jačanja savezništva s Rusijom, kao što je radila za vrijeme Baracka Obame. Najavljeno zbližavanje SAD-a i Rusije bi pak moglo dodatno osnažiti autonomiju sirijskih Kurda, koji su saveznici obje sile. Umjesto prednosti, dvojni bi se odnos s Moskvom i Washingtonom za Ankaru mogao pokazati kao pretežak teret.10

* Jean Marcou je sveučilišni profesor politologije u Grenobleu, voditelj master studija Mediteran-Bliski istok i suradnik Instituta za anadolske studije u Istanbulu.

1 Vidi Sami Kohen, “‘Daha çok dost, daha az düşman’ nasil olacak?” (“Kako shvatiti ‘više prijatelja nego neprijatelja’?”), Milliyet, Istanbul, 27. svibnja 2016.
2 Vidi Selahattin Demirtaş, “Ratni manevri i diktatorske ambicije”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2016.
3 Mohammad-Reza Djalili i Thierry Kellner, “Iran i Turska, saveznici ili konkurenti?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2017.
4 Bachir El-Khoury, “Tko su sirijski pobunjenici?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, prosinac 2016.
5 Vidi Jacques Lévesque, “Ima li mira na vidiku?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, studeni 2016.
6 Intervju televiziji Haberturk, 25. srpnja 2016.
7 Usp. Murat Yetkin, “Kurdish autonomy in Syria via Russian hands?”, Hürriyet Daily News, Istanbul, 4. ožujka 2017.
8 Usp. Cengiz Çandar, “What’s really happening in Syria’s Al-Bab?”, Al-Monitor, Washington, 21. veljače 2017.
9 Amberin Zaman, “Turkey, Kurds project confidence as Pentagon plans next Syria moves”, Al-Monitor, 23. veljače 2017.
10 Usp. Cengiz Çandar, “Erdoğan caught between Trump, Putin in Syria war”, Al-Monitor, 13.

lemondediplomatique.hr