Autor: Srećko Pulig

U izdanju Srpskoga narodnog vijeća izašla je knjiga kritičkih članaka, intervencija i polemika Saše Blagusa, nazvana ‘Građanin Blagus’. Tom smo prigodom razgovarali s ovim zagrebačkim autorom.

• Profesionalni ste radni vijek proveli kao fizičar u Institutu Ruđer Bošković, a ne samo što pokazujete veliko zanimanje za filozofiju, društvena događanja, politiku i aktivizam nego ste se i u svemu tome okušali. Kako vidite taj odnos između potrebne stručnosti s jedne i legitimnog interesa, pa i prava svakog čovjeka da reflektira i sudjeluje u društvenom životu s druge strane?

Kada sam počeo raditi kao fizičar, nisam odmah bio formiran i radio kao sada. Na sadašnji sam način počeo razmišljati tek 2000., dotad sam se bavio uglavnom znanstveno-stručnim radom, što ne znači da nisam pratio što se dešava, kako u bivšoj državi tako i poslije. Međutim, 1990-ih je zakuhalo u meni, pa sam počeo čitati relevantnu literaturu. U bivšoj sam državi bio iskreni član Saveza komunista, ali na pasivan način, poput tadašnje većine. Onda sam 2000. prišao SRP-u Stipe Šuvara i počeo pisati tekstove, najprije u ‘Hrvatskoj ljevici’. U jednoj mi je prilici Šuvar rekao da je izuzetno zadovoljan mojim pisanjem i da ću, dobijem li otkaz na Institutu, moći živjeti od pisanja. Imao sam i tu sreću da su se u to vrijeme Šuvar i Milan Kangrga pomirili i približili. Tako sam uspio upoznati i Kangrgu. Rekao mi je da čita što pišem i neka tako nastavim. S podrškama Šuvara i Kangrge, pa onda i Veselina Golubovića, sve sam više razvijao poriv za pisanjem. Razmotrite li moj način pisanja u tekstovima koje sam objavljivao na Zamirzinu, H-alteru, u ‘Novom listu’ i drugdje (a oni su u mojoj knjizi preuređeni tako da i ondje mogu funkcionirati), uočit ćete da jako puno citiram. Namjera mi je da citati kod širega kruga ljudi, koji se ne bave društvenim znanostima, probude želju za čitanjem originalnih djela. Želi li netko biti intelektualac, mora biti zainteresiran za svijet oko sebe. Mora na njega reagirati. Mora biti glasan i reći što misli. Kod nas je citoyen, nažalost, bačen u zapećak, jedva da ga imamo. Ali zato imamo bourgeoisa. I sivu masu koja sve vidi i ne misli ništa.

Pervertirana demokracija

• A manipulirana javnost natiskala se oko centara moći, stranačkih i ostalih, i ne mari za društvo?

Parlamentarna demokracija pervertirala je u svoju suprotnost, pa volim reći da zapravo živimo u diktaturi. Formalno još postoje stranke, građani idu na izbore, glasaju, ali od toga – ništa. Iako je i to za što glasaju diskutabilno. Nikakvog upliva na društvo nemaju, ali misle da žive u demokraciji. Radi svojih javno izrečenih stavova imao sam neprilika, išao sam i na sud. Ni na poslu me nisu uvijek najbolje gledali jer sam svakom u brk kresao što ga ide – i ravnateljima i znanstvenim vijećima i sličnim skupovima. Bez lažne skromnosti, rekao bih da imam građansku hrabrost. Barem u ovom trenutku, jer nikad ne znamo što nam se može dogoditi. Osobno, želim živjeti u istini i slobodi i zato sam po svjetonazoru ljevičar, dakle sljedbenik Marksove filozofijske misli. No onda i želim i moram tako i živjeti.

• S jedne strane kao da nestaje tzv. opća javnost, nekoć strogo centralizirana, a njoj se onda ne suprotstavlja neka protujavnost. Opstaje samo raspršena, mrežna mogućnost da svatko bude medij, ali bez nekoga većeg utjecaja?

Od gomile medija koji postoje, najveći dio njih, rekao bih 99 posto, baziran je na istoj ideološkoj potki. Svi oni govore istu stvar. I neki portali koji vam se učine lijevima propuste nešto suprotno, pa doživite hladan tuš. Riječ je o svojevrsnom oportunizmu u kojem se nastoji zadovoljiti sve, ne bi li se tako preživjelo. Ali to, po mome mišljenju, ne vodi nikamo. Kao da su nekada, kada je postojao i veći realni rizik, ljudi bili manji oportunisti. Mediji su zaglibili u mejnstrimu, pa propagiraju liberalni dogmatizam. Na djelu je jednoumlje.

• Što uopće mislite o ideji kulture sjećanja, konceptu koji sada promiču mnoge nevladine organizacije?

Kultura sjećanja kako je one misle, počesto i bez zlih namjera, ne razumije da samo umjetnički ili samo komemorativni pristup ne rješava problem zatiranja sjećanja. Zašto? Pa zato što u nas zatiranje sjećanja ima svoje korijene u Drugome svjetskom ratu i klasičnom fašizmu. Ali ne samo tamo: novi vlastodršci hoće da ‘zaboravimo’ sve što je bilo emancipatorsko između 1945. i 1990. Njima je najvažnije da to zaboravimo, kako bi proveli ‘nužne reforme’. A onda mora ići i revizija one prošlosti od 1941. do 1945. Izmišlja se antifašizam koji ne bi smio imati u sebi traga komunizma. A to se događa i u tzv. ljevice, koja također pere antifašizam od emancipatorskog momenta. A taj moment nije bio prisutan samo u nas, koji smo imali socijalističku revoluciju, nego i u tadašnjim zapadnim zemljama. Nakon Drugoga svjetskog rata posvuda se vidio jedan entuzijazam, nova živost. Čak i u Britaniji, gdje je Vinston Čerčil kao konzervativac izgubio izbore usprkos zaslugama za pobjedu u ratu. U knjizi se referiram i na Fridmanovu doktrinu, jednu perfidnu akciju koju ljudi nisu htjeli vidjeti. A to se i danas dešava u obliku neokolonijalnih zahvata u Aziji i Africi, na Bliskom istoku, u Siriji, Iraku…

• Pa i revizionizam u historijskim znanostima nije originalno ovdašnji: ideja pacificiranja prošlosti, ideologije pomirbe, postoji na različitim nivoima širom EU-a. Za nas, tzv. zapadni Balkan, osmislili su posebne koncepte postkonfliktnog društva. Ideja je diljem Evrope da treba potisnuti povijest konflikata među narodima i državama i isticati, naravno pomno izabrane, pozitivne primjere međudržavne suradnje i sličnog, kao da će to biti garancija budućeg mira. No taj se konstrukt i pri najmanjim potresima urušava?

Mislim da je naš revizionizam, a sada ću govoriti o Hrvatskoj jer ovdje živim, još opasniji nego vani. Jer imate Njemačku, Austriju, Francusku, u kojima revizionisti poput Ernsta Nolta ili grofa Tolstoja i sličnih ipak nastradaju. A u nas se, usprkos Ustavu i Kaznenom zakonu, u ime (lažne) tolerancije može bez sankcija prodavati ekstremni povijesni revizionizam. Ako se protiv toga pobunite, tužit će vas zbog uvrede i nanošenja duševne boli te povlačiti po sudovima. Moj slučaj s Josipom Jurčevićem, profesorom na Hrvatskim studijima, trajao je pet godina, sve dok nisam nepravomoćno oslobođen. Da bi se potom on žalio Županijskom sudu. I sada je taj proces već dvije godine u stanju mirovanja. A u tome nisam jedini, i vi znate da su bili tuženi i Kangrga i Predrag Matvejević. To u nas nije riješeno. Zakon nije najprecizniji, ali nije problem samo u Ustavu i zakonu nego i u sudskoj praksi. Naše je sudstvo, usprkos svim zaklinjanjima u suprotno, visokoideologizirano.

• U nas se, navodno u ime čuvanja trodiobe i autonomije sudske vlasti, u javnosti sudska praksa ne kritizira ni retrospektivno, kod završenih slučajeva?

Pravosuđe i sudska praksa moraju proizlaziti iz demokracije. To znači da građanin može otvoreno reći što misli o sudskoj praksi. Neprihvatljiva je ideja doživotnog izbora sudaca, svi smo mi na nekakvom reizboru. I mi znanstvenici svakih pet godina idemo na reizbor, prilikom kojeg možemo izgubiti posao. A i suci su ljudi, kao i svi drugi.

Antikomunistički mentalitet

• Bavite se i antikomunističkim mentalitetom kod nas. Što pod tim podrazumijevate?

Antikomunistički mentalitet definitivno postoji i u velikoj je mjeri induciran. Pogrešno bi bilo reći da je induciran tek devedesetih, tada je samo eksplodirao, a prisutan je bio i potkraj osamdesetih. Godinama je na djelu bezobrazno ideologizirano i nepovijesno poistovjećivanje marksističkog pojma komunizma i staljinizma. To rade čak i neki dobronamjerni ljudi, počesto i zbog neznanja.

• Kod nas sam prvi put obrazloženje za to čuo na početku devedesetih, od pokojnog politologa Ivana Prpića, koji je rekao da možemo govoriti o komunizmu transcendentno, kao o neostvarenom Marksovom postulatu, ali i imanentno, kao o opisu onih društava koja su živjela pod vlašću komunističkih partija?

Istina je da su zemlje Istočnog bloka živjele u rigidnome, jednopartijskom sistemu. Kod nas je situacija ipak bila ponešto drugačija. Ono čemu je socijalizam trebao stremiti jest nestranačka demokracija. Naše je samoupravljanje imalo tu tendenciju, ali nije išlo dovoljno duboko. Rekao bih da je to prekinuto Titovom smrću. Njega se sada smatra diktatorom, a ja mislim da je on pedesetih godina prošlog stoljeća iskreno inicirao samoupravljanje.

• Bila su to dva smjera, jedan na radnom mjestu i pri radnom procesu, a drugi kao teritorijalni oblik organiziranja društva u komune, uz zamalo izvansistemski položaj Saveza komunista?

Jednom je Kangrga rekao da je bila pogreška ići s parolom ‘Tvornice radnicima!’, da je trebalo reći ‘Sva vlast proleterima!’ Ljudi danas sve manje razumiju pojmove poput socijalizma i komunizma.

Zato što se u javnosti oni ne pojavljuju, doima se da ljudi ne razumiju klasnu prirodu društva. Pa se onda mogu pojaviti ‘teorije’ da klasa zapravo nema. Iako bi se moglo govoriti i o tome da postoje lumpenklasni momenti, pogotovu na strani buržoazije…

Kada upotrebljavate pojmove poput radničke klase, socijalizma ili samo socijalne ravnopravnosti, prijeti opasnost da vas odmah proglase dogmatičarom. Ti su pojmovi tijekom proteklih 25 godina uporno kompromitirani, ali to ne znači da ih ne treba upotrebljavati. Samo moramo uvijek ispočetka objašnjavati što oni znače.

Strah od epigonstva

• Pa ipak se svojevrsni pokušaj obnove marksizma, posebice nakon važne studentske blokade zagrebačkoga Filozofskog fakulteta 2009., događa i na rubovima mlađe generacije. Govorite i o fenomenu bezrazložnog straha od epigonstva?

Kada je započeo studentski bunt, puno sam više od njega očekivao. Pritom ne mislim da ono što su studenti započeli nema itekakvu utopijsku vrijednost. Ima. Ali su stali na manje od pola puta. Dohvatili su se samo pitanja ‘besplatnog’ školstva, a izbjegli eksplicite dovesti u pitanje Bolonjsku reformu, iako je ukidanje besplatnog studija upravo njezina direktna posljedica.

• Možda pobunjene studente trebamo shvatiti kao još jedan pokušaj pokreta ‘jedne točke’? Tu se namjerno povezanost niza problema reducira na jedan problem i jedan zahtjev, s time da se računa kako će svi vidjeti da se ide i preko njega?

Naravno da su tu odmah povezana pitanja besplatnog zdravstva, prava radnika itd. Posebno sam kritičan na onu njihovu parafrazu šezdesetosmaškog pokliča u paroli ‘Budimo realni, tražimo moguće!’ Ono ‘nemoguće’ trebalo je ostati. Ta je nemogućnost, naravno, nemogućnost u horizontu ideologije koju živimo, a upravo nju treba preskočiti da stvar postane mogućom.

• To je vaša tema straha od epigonstva ili ponavljanja. Za mlade, ali i stare, nastaje problem transgeneracije neprenosivosti, pa onda mladost reagira u stilu ‘Što nas tupite tom svojom boljom prošlošću?’ I onda se, u želji da se izbjegnu, događa ponavljanje upravo pogrešaka iz prošlosti?

Napisao sam polemički članak o tezi da ponovno pokretanje praksisovskih istraživanja može izazvati opasnost od epigonstva. Mislim da se toga ne treba bojati. Uvijek ima epigona, ali to nije samo loše, oni mogu imati i edukativnu vrijednost. Posla, dakako, ima mnogo, jer nitko ne misli da su nam praksisovci ostavili zatvoren sistem. Ono što se mora napraviti, želi li se nastaviti posao praksisa, povratak je radikalnoj kritici i spekulativnom načinu mišljenja, i to u današnjoj situaciji koja – i tu ljudi griješe – nije bitno drugačija nego što je bila u kapitalističkom društvu njihova vremena. To što je kapitalizam postao globalnim samo je njegov ‘prirodni’ razvoj, čemu oduvijek tendira.

• Povratak ne treba shvaćati doslovno. U nekim momentima svoje današnje regresije naše društvo, pogotovo u zaoštravanju eksploatacije i klasne borbe, više sliči 19. stoljeću nego šezdesetim godinama prošloga?

Ono što je Marks govorio ponavlja se i danas, bez obzira na svu novu znanost i tehnologiju. Dapače, ponekad se čini da je moguća nekakva obnova suvremenoga kmetstva, da radnik opet bude prikovan uz svoje radno mjesto. Sada se to čini nemogućim, jer se posvuda reklamiraju fleksibilizacija i mobilnost.

• Među britanskim konzervativcima ponovno kruže ideje o uvođenju imovinskog cenzusa u nekada jednako pravo glasa?

Bilo je i kod nas različitih čudnih pokušaja. Tako je profesor Pravnog fakulteta Ivan Pađen napao studente da su bezobrazni što se bune, a spadaju u uzdržavani dio društva.

Lažno mesijanstvo znanosti

• Znanost danas, u najmanju ruku, pokazuje svoje janusovsko lice, istodobno emancipatorsko i porobljavajuće. Opet je jako zanemareno pitanje suodnosa prirodnih i društvenih znanosti. Dok je još nedavno postojala svijest kako i tehnička inteligencija treba neke osnove poznavanja društva, danas se hoće humanistiku zamijeniti prirodno-tehnološkim znanjima i vještinama?

Kompletna znanost, znači i prirodna i društvena, a onda potencijalno i humanistička, danas je stavljene na pijedestal apsoluta i to mnogim znanstvenicima zapravo jako odgovara. To posebno vrijedi za aplikativne znanosti. I što se dešava? Znanost je svjesna svoje moći, ali kao nadmoći i – upotrebljava je. Znanstvenik će danas, a tako je već dulje, raditi i na nečemu što je opasano za ljude. Sjetimo se samo oružja, biološkoga i nuklearnoga. A sve to događa se još od Renea Dekarta, kada je počeo razvoj kapitalizma i kada je znanost odmah u to upregnuta. I onda imate slavno razlikovanje res edžtensa i res cogitans, pravljenje rascjepa između čovjeka i prirode. Danas se to najdramatičnije pojavljuje u obliku iskorištavanja prirode, pri čemu se zaboravlja da je i čovjek njezin dio. On je izišao iz svoje prirodne ljušture, ali je još uvijek i prirodno biće. I što sad imamo: znanstvenike koji misle da će pomoću znanosti riješiti sve probleme ovoga svijeta. Pritom tvrde i da im filozofija više ne treba. Znanost je postala sluškinja kapitalističke ideologije, odnosno i sama je postala ideologijom.

Ne treba zaboraviti na to da su pozitivističke struje došle i iz same filozofije, pa su onda objeručke prihvaćene u prirodnim znanostima. U njima se razvila logika operacionizma u prirodnim znanostima, a biheviorizma u društvenim. To je jedan razarajući moment, koji zadire sve dublje.

• I u nas je etiku kao granu povijesti filozofije, od antike preko klasičnoga njemačkog idealizma do Marksa, naslijedila integrativna bioetika, bar na zagrebačkome Filozofskom fakultetu?

Ne bih to frontalno negirao, ali i oni zanemaruju holistički pristup, pa brzo stižu do svojih ograničenja. Ali najveća im je pogreška što misle da će moraliziranjem promijeniti odnos čovjeka spram prirode, posljedično i odnos čovjeka prema drugom čovjeku. A to tak’ ne ide. Jer moraliziranje nikada ne vidi prave uzroke stanja, bitak koji jest. A taj bitak koji danas jest je kapitalizam. Konačno, etika postaje kompenzacijom za nešto što nije, a trebalo bi biti. Pa se onda u to trebanje miješa i religija i slično. Ima stvari u kojima više struka može raditi zajedno, ali religija tu nema što tražiti.

• Često se pozivate na Marksov kategorički imperativ i tvrdite da sve zlo ovoga svijeta proizlazi iz načina proizvodnje i vlasničkih odnosa?

Mislim da je to tako, jer to definira gdje je čovjek. Svaki čovjek, pa i kada to ne zna izraziti, s jedne strane teži blagostanju, a s druge slobodi i osobnom dignitetu. To znači da treba raditi na oba kolosijeka. Gdje caruje privatno vlasništvo, nema slobode za čovjeka. Ona može biti deklarirana na liberalan način, ali to sve visi u zraku. Kako god dobroga gazdu, poslodavca imali, on će nam u jednom trenutku reći: ‘A sada ti šuti, ja sam vlasnik toga!’ Prema tome, nema humanoga kapitalizma. Marks je predvidio kamo će to ići, a danas vidimo da je bio u pravu.

Portalnovosti