Piše: Pepe Escobar

Ruski mlaznjaci izveli 20 borbenih letova i pogodili osam ciljeva ID-a u Siriji ovog tjedna.

Jesenji lahor, divan sunčan dan, duga šetnja uz rijeku Spree i preko Tiergarten parka. Ichbinein Berliner. Pa, moja generacija uvijek je bila, još otkad je JFK učinio grad besmrtnim. Sva ona prelaženja preko na stranu „zla“. You are leavingthe American sector. Strah i prezir – i dadaistička demencija – u DDR. Popreko Kreuzberga 1977, sa Prerafaelitskim valkirama u vrijeme kad je Bowie komponirao skladbe za svoje albume Low i Heroes – od Always Crashinginthe Same Car pa do The Secret Life of Arabia — ali smo mi bili i suviše naljoskani da skužimo gdje se nalazi stan što ga je dijelio sa Iggy Popom.

I tada smo se svi mi, uvijek, sudarali u istom konceptualnom automobilu, s obzirom da je virtualno svaki pojedini ključni koncept u poteklih 200 godina izmišljen u Njemačkoj. Stoga dugujemo Hegelu koliko i Šopenhaureu, Novalisu koliko i Hajneu, Holderlinu koliko i Kantu, Bettinavon Arnimu koliko i Kraftwerku, a da ne spominjem onaj najnoviji romantični zajednički samoubilački pakt kod jezera Wansee, između Kleista i Henriette Vogel. Oprostite Foucault, Barthes, Lacan, Derrida, pa čak iDeleuze, ali bez Ničea (Nietzsche) svi vi bi bili … konobari?

A ipak dok sam pijuckao martini od sjećanja i želja u Hotelu Adlon, iz glave nisam uspijevao izagnati Siriju. To se počelo razvijati uozbiljno opetovano stanje jedne (prijatne) opsjednutosti sa sirijskim blues usred Berlina.

Moj čovo, puknuti financijski novinar, pojavljuje se sa svojom očaravajućom Madein Istanbulcurom prepunom rableovskih priča, od one o tome na koji način Gospodari svemira financiraju nacizam pa do (privatnih) tajni kako Fed (Sustav federalnih rezervi) i vođa države u državi priprema svoj materijal o okretnim vratima– preko 200 stranica izvora – za predstojeću (ljeto 2016.) knjigu. Mi svraćamo na kavu kod Einsteina gdje nas lijepa konobarica, ah tako berlineskna, smjesta angažira u iscrpnu raspravu o seriji Twin Peaks – prokleto dobra kava! – a tu nam se pridružuje jedan puknuti filmadžija čiji najnoviji dokumentarac na Francusko-Njemačkom Arteu propituje „tajni“ rat Svetog Ronija Regana protiv SSSR-a.

Otom krenusmo do Haus der Kulturen der Welt (HKW), gdje se u okviru jednog famozno dugoročnog projekta, 100 godina od sada (koji istražuje „uvjete koji proizvode temporalne režime globalnog kapitalizma danas) i koji su me ljubazno pozvali da kažem koju riječ o nečemu o čemu su čitatelji Asia Timesa dobrano upoznati: o Novoj velikoj igri u Euro Aziji – popraćena Novim putovima svile (poslušajte podcast here; i nemojte propustiti poražavajuću analizu gospođice Margarite Tsomoue o Grčkoj kao „zvijezdi“ Unutarnjo-europskog kolonijalizma).

„Kolektivno sanjarenje“

Koliko tek famoznih diskusija u HKW-u. Kako je Njemačka „izumjela“ adolescenciju – od Goetheova Werthera i Wagnerova Siegfrieda do Kalifornijske kontrakulture iz 1960-ih (odjeci Lizarda Kinga: Umrijeti mlad, ostati lijep, ostaviti lijepi leš). Te neizbježno vječno ponavljanje onog tragičnog anđela — Waltera Benjamina, koji je konceptualizirao „kolektiv sanjarenja“; buržujsku kulturu u kojoj je povijest totalno odsutna. A kad povijest ispari preostaje samo (neregulirano) ludilo svijeta tržišta robom; naš svijet. Prema tome obilje projektiranih kolektivnih sanjarenja koji se u cijelosti uklapaju u povijest političkog terora.

Neizbježno „kolektivno sanjarenje“ – i politički teror – morali su me još jedanput vratiti na Siriju, u kojoj se Rusija otprilike nalazi oko 48 sati, a više je učinila na razbijanju džihad terorističke matrice Wahhabi/Salafi nego li koalicija migoljavih oportunista u više od godinu dana i 6.000-plus „borbenih letova“. Sa koliko se čuda može operirati samo sa parom Su-24, uz pristojan Intelsat, pristojnim terenskim obavještajcem i političkom voljom.

I onda onaj veći prasak, a ne cmizdrenje; ona veća-od-života sprdačina koja obuhvaća razgranata ticala industrijsko-vojno-sigurnosno-obavještajnog kompleksa koji troši 1,3 trilijuna godišnje.

Prema tome imamo Puni spektar uvređenih; od neokonzervativaca do konzervativnih neo-liberalaca do „humanitarnih“ imperijalista, svi se apsolutno pjene od bijesa. Kreće se od „Putin uranja u kotao da bi spasio Assada” — ali nije tako, glupani, kotlove će postaviti upravo Rusija kao zamke za ISIS/ISIL/Daesh — pa do nove „strateške zablude“ Rusa (njihov novi Afganistan!) a Pentagon odmjerava upotrebu „sile“ radi „zaštite od SAD podržavanih sirijskih ustanika koje Rusija napada.“

Kako se usuđuju ti Rusi napasti „naše“, oh tako „umjerene“ buntovnike? Naši dobri momci iz al-Qaeda?

Istog je trena zaboravljena ona notorna komunikacija obavještajne agencije Defense Intelligence Agency (DIA) od kolovoza 2012., koja je detaljno objasnila kako je kombinirani NATO i GCC (Vijeće za suradnju arapskih država Zaljeva) i Turska olakšali nastanak Salafi-džihad „Kalifata“ radi ubrzavanja operacije promjene režima pod geslom „Assada se mora (s)maknuti“).

ISIS pogubljenja

I još brže je zaboravljeno kako je general Michael Flynn, koji je u to vrijeme bio na čelu agencije DIA, službeno izjavio da se radi o „svojevoljnoj odluci“ Obamine vlade. A zatim tu je i glavni „gazda“ CIA-e John Brennan nedavno svjedočio da je CIA bila „na oprezu“ glede nastanka lažnog „Kalifata“ — te da je do 2012. „ispravno“ procijenila njegovu moć. Svaka čast! No ipak je sve do početka 2014., – kada su ISIS/ISIL/Daeshveć bili zauzeli grad Falluja hi dijelove Ramadija — Obama ih je još uvijek podrugljivo smatrao „ekipom brucoša iz al-Qaeda“.

Pa ni CIA ni Obama niti bilo koji drugi čvor u toj američkoj obavještajnoj juhi od akronima uistinu nisu polagali ni pišljiva boba na ISIS/ISIL/Daesh. Svojevoljna odluka. Pustimo ih neka opustoše sve. Otuda onaj dugi konvoj svjetlucavih Toyota koji prelaze „Syraq“* da neopaženo zauzmu Mosul unatoč najsofisticiranijeg satelitskog sustava nadzora koji je ikada postojao.

Svatko tko zna išta o teatru “Syraq” zna da ne postoje „umjereni pobunjenici“. A sada Moskva pokazuje kako se boriti protiv cijele džihad matrice Wahhabi/Salafi; mješavinom bespilotnih letjelica, obavještajnim (SIGINT) zrakoplovima i kopnenim intel procesorima (od kojih je koalicija nepouzdanih oportunista bolno lišena). Borba je progresivna — započinje blizu urbanih područja na istoku i kreće prema zapadnoj pustinji. I biti će nemilosrdna, uključivanjem neposredne kopnene podrške Sirisko-arapskoj armiji kada se pokrene faza „ponovnog osvajanja teritorija“, rame uz rame, uz zračnu podršku. You are leaving the American sector.

Može se očekivati da će informacijski rat, odsada biti apsolutno surov. Neokonzervativci, neoliberalni konzervativci, „humanitarna“ imperijalistička galaksija ludo će nastojati prodati kao globalno javno mnijenje jedno monstruozno „kolektivno sanjarenje“ u ovom stilu: Rusija je „zlo“ zato što bombardira „naše“ pobunjenike i — užas užasa — ubijaju civile! Takva neopisiva djela mi nikada ne bi učinili!

I potom nastupa onaj glavni efekt te urnebesne komedije kao kruna na tu farsu; Saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir – u ulozi poslovičnog lakeja Imperije kaosa — nepokolebljiv da Kuća Saudijske Arabije kao petrodolarska hacijenda nikada neće pristati na rusko nastojanje da zadrže Assada na vlasti. Te ukoliko ne bude nikakvog političkog rješenja, doći će do daljnjeg naoružavanja nepostojeći „umjerenih“ pobunjenika.

E pa taj film bi trebali vidjeti: strašljiva/paraoidna Kuća Saudoabire da zarati sa Ruskim zrakoplovstvom. Ali ostavimo tu priču dječjim vrtićima — i da vidimo zašto je i sama Imperija kaosa paranoidnija nego inače.

Novi plamen