Piše: Rade Dragojević
Iako se činilo da je najava premijera grčke vlade Aleksisa Ciprasa da provede referendum o novim mjerama Trojke, na kojem je tim mjerama jasno rečeno ‘ne’, iznenađenje, zapravo je riječ o nastavku konzistentne politike Sirizine vlade od nove godine naovamo. Principijelnost nove politike vidjela se, između ostalog, i u promptnom ispunjenju predizbornog obećanja o utvrđivanju porijekla duga. Praktički odmah po dolasku na vlast parlamentarna je većina oformila komisiju za ispitivanje nastanka grčkog duga kojoj je cilj da utvrdi u kojoj je mjeri on nelegitiman (odious debt). Točno ime tog tijela je Komisija o istini o dugu i ono nedvosmisleno asocira na svojedobne komisije o istini u kojima su po padu diktatura osamdesetih i devedesetih godina u Južnoj Americi i Južnoj Africi nove demokratske vlade utvrđivale uvjete nastanka fašističkih režima i posljedice njihovog djelovanja.
Nije dug Grčke od preko 320 milijardi eura samo nenaplativ, nego je dobar dio tog duga nelegalan ili nelegitiman, jedan je od glavnih zaključaka Komisije, kojoj je na čelu predsjednica parlamenta Zoi Konstantopulu. To bi, generalno, značilo da su krediti ili barem dio njih u vrijeme vladavine bilo Nove demokracije bilo PASOKA u posljednjih dvadesetak godina podizani ne kako bi se unaprijedilo opće stanje u društvu, nego iz privatnih interesa tadašnjih političkih oligarhija. Prema tumačenju pojma odioznog duga, krediti nastali na takav način ne bi se nužno trebali vezati uz neku državu, nego uz vlast koja ih je odobrila, podigla ili jamčila za njih. Teorija o odioznom dugu također kaže da vlade koje nasljeđuju lošu kreditnu politiku prethodnih režima nisu dužne takve zajmove nužno vraćati. Kao primjeri se navode odbijanje onodobne meksičke vlade da plati kredite koje je podizao car Maksimilijan ili odbijanje Kube da plati dugove nastale u doba španjolske kolonizacije. Također, sovjeti su odbili platiti caristički dug, vodio se spor i oko duga aparthejdske Južne Afrike, iranski revolucionari su odbili platiti dugove šaha Reze Pahlavija itd.
Da ne bi bilo zabune, u parlamentarnom preliminarnom izvještaju politika Trojke (Evropske centralne banke, Evropske komisije i MMF-a) jasno se i nedvosmisleno naziva – režimom. U njemu se najprije utvrđuje da je dug prije Trojke, nastao 1980-ih godina, bio uvjetovan naglim skokom kamate na kredite, a sve zbog odluke američkih Federalnih rezervi da kamate s devet dignu na 20 posto, čime je otvoren put prema ekstremnoj polarizaciji između kreditora i dužnika, odnosno napravljen je jaz koji je do danas ostao nepremostiv. Komisija također utvrđuje da je dug nastao zbog ekscesivne potrošnje tako prikupljenih sredstava na kupnju vojne opreme, a sve u aranžmanu tadašnjih korumpiranih grčkih vlada. Zatim, dug je i posljedica gubitka poreznih prihoda zbog nedozvoljenih kapitalnih izdataka, rastao je i zbog namjerno vođene neizbalansirane politike MMF-a prema Grčkoj u to vrijeme, potom zbog državne dokapitalizacije privatnih banaka i zbog omogućavanja istim tim privatnim bankama da svoju izloženost prema riskantnim državnim obveznicama maksimalno smanje, odnosno zbog opće deregulacije bankarskog sistema. Uglavnom, dug nije nastao zbog prekomjerne javne potrošnje. ‘U to vrijeme nije se radilo ni o kakvoj prekomjernoj javnoj potrošnji kao uzroku nastalog duga, kako se voli misliti. Potrošnja je, štoviše, bila niža od većine zemalja eurozone u to vrijeme’, piše u izvještaju.
Izvještaj također podsjeća na 2010. godinu kad je izbila financijska i bankarska kriza i kad vjerovnici novu kreditnu tranšu Grčkoj uvjetuju, danas vidimo koliko perverznom odlukom, da se novim kreditom najprije imaju dokapitalizirati posrnule grčke banke.
Parlamentarno povjerenstvo nelegitimnim smatra dug nastao aranžmanima s MMF-om jer je ta institucija namjerno nudila mjere koje su nedemokratske, neefikasne i bila je svjesna da predloženi aranžmani znače kršenje ljudskih i društveno-ekonomskih prava ljudi. Dug prema Evropskoj centralnoj banci također se drži odioznim jer je, između ostalog, primarni cilj tih aranžmana bilo servisiranje interesa financijskih institucija, a sve preko leđa grčkih poreznih obveznika. Dugovi prema privatnim kreditorima također se smatraju nevažećima jer su privatnici najčešće djelovali u lošoj vjeri i na štetu dužnika. Primjerice, krediti su se odobravali a da pritom namjerno nisu napravljene potrebne procjene (svojevrsni subprime krediti), dok se dugovi prema hedge fondovima nelegalnima smatraju točno onoliko koliko se ti fondovi kao takvi smatraju nelegalnima.
Izvještaj zaključuje da je Grčka bila žrtva svojevrsnog udruživanja radi počinjenja kaznenog poduhvata u režiji Trojke. Ili: ‘Grčka je bila i još je uvijek žrtva napada s predumišljajem u organizaciji MMF-a, Evropske centralne banke i Evropske komisije. Nasilna, nelegalna i nemoralna akcija tih institucija za jedini je cilj imala privatni dug svaliti na leđa javnog sektora.’
Također se naglašava da svaka država prema međunarodnom pravu može i mora poduzeti kontramjere protiv ovakve nasilničke politike. Na to je obavezuju ustav, vlastito zakonodavstvo i međunarodne obligacije. Država se može unilateralno proglasiti nesolventnom i kao takva nema daljnjih obaveza da plaća dospjela vjerovnička potraživanja. ‘Ponos jednog naroda važniji je od nelegalnog, nelegitimnog, odioznog i neodrživog duga’, piše na kraju izvještaja grčkog parlamenta.
U posljednjih pet godina Grčka je dobila dvije velike tranše kredita u ukupnom iznosu od 240 milijardi eura. Samo je nekih deset posto od toga doista otišlo za pomoć stanovništvu i reforme. Sve ostalo je ulupano u banke i kamate. Preciznije, na plaćanje temeljnog kredita i kamate otišlo je 140 milijardi eura, a na sanaciju grčkih banaka nešto manje od 50 milijardi eura. Za to vrijeme vođena je rijetko brutalna politika stezanja remena zbog koje su plaće i mirovine dramatično pale, dok je nezaposlenost među općom populacijom dosegla 30, a među mladima i do 50 posto.
Nema nikakve sumnje da sve grčke kapitalističke vlade do Sirize snose dobar dio krivice za nastali dug, čak i onda kad su se pojavljivale samo kao jamci za kredite za tzv. velike ulagače. Ako ih to može donekle ekskulpirati, u slučaju kad se pojavljuju kao žiranti privatnim investitorima, države obično nemaju puno manevarskog prostora. Taj mehanizam ekstrakcije profita opisuje David Harvey u svojoj knjizi ‘Kratka povijest neoliberalizma’: u takvim se slučajevima državama jamcima uvjetuje da kupuju recimo američke državne obveznice. Razlika između kamate od 12 posto na podignute kredite i kamate od četiri posto na novac koji zemlja u razvoju položi u američkim riznicama kao svojevrsno osiguranje ili polog (kolaterala) ‘predstavlja snažan tok financijskih sredstava u imperijalistički centar na račun zemlje u razvoju’ (Harvey).
Svaku su tranšu kredita pratila i određena uvjetovanja o tzv. strukturnim prilagodbama. One često služe i zato da se u situacijama kad pojedinoj zemlji prijeti bankrot, kao što je to sada slučaj s Grčkom, eventualni otpis dijela duga (najnovija inicijativa Berlina oko Grčke), bude uvjetovan novim paketom stezanja remena. Stalnu praksu da se špekulacije financijskih institucija kompenziraju ekstrahiranjem viška iz perifernih ekonomija svojedobno je duhovito komentirao ekonomist Joseph Stiglitz, zaključivši o superhikovskom karakteru kapitalizma: ‘Kakav neobičan svijet u kojemu siromašne zemlje u stvarnosti financiraju najbogatije.’
0 Comments