Autorka: Biljana Vankovska

Kada se o Dobru i Zlu u političkoj sferi govori u apsolutnom smislu – to jeste etički – prostora za dijalog skoro i da nema. Svaki pokušaj širenja (usložnjavanja) jednostavnog narativa (koji nije samo biblijski, nego može biti i holivudski) se odbija kao relativizovanje zla. To znači da cijeli kontekst biva nevažan, a fokus ostaje samo na akterima a ne i na sistemu. Krivi su loši, neodgovorni i korumpirani političari ( i to ne svi, samo oni koji su arhetipski neprijatelji, pa je tako albanski koalicioni partner, DUI, ostavljen na miru, u sjenci, kao da nije dio vlasti). Velika se bitka vodi na velikoj sceni. Ali, postoji i siva zona, zona sumraka ili zore, ostaje da se vidi. Tamo se odvija drugačiji proces diferencijacije: samoproglašeni radikali (koji se pozivaju na Laklaua) upiru prst na one koje zlonamjerno označavaju kao neutralce ili legaliste.

Hajde da obrnemo svari i vidimo koliko su radikali zaista radikalni? Dokle doseže njihov horizont? Koliko su razumjeli Laklaua i koliko se bore za makedonski Podemos? Imaju li viziju za makedonsko društvo koja bi zamijenila neoliberlni, prozapadni i evropski mainstream?

Našim ‘radikalima’ navodnici dobro pristaju. Iako su načitani ljudi, koji svakog trena mogu da odrecituju citate od Deride, Fukoa ili Lakana, njihov svjetonazor ne mrda dalje od socijalnog, političkog i kulturnog neoliberalnog status kvoa. I od sopstvenog džepa (i džipa). Oni na krizu gledaju kao na priliku da pokažu koliko su načitani, ali ne i kao priliku za oživotvorenje onoga što su pročitali.

Tokom nekoliko mjeseci, tzv. plenumizacija je u Makedoniji uzela maha i postala nov, autentičan vid društvenog pokreta odozdo, koji je nadpartijski, nadnacionalni i nadkonfesionalni. Ipak, on je daleko od radikalnog populizma. Osnivanje Novinarskog foruma pokazalo je da je riječ o pomodarstvu. Već se govori i o Građanskom plenumu, mada on nije u potpunosti definisan i bori se za prepoznatljivost, ali i za pristalice. Sve ove forme su više imitacija i pokušaj da zamjene nefunkcionalne institucije i organizacije. Horizont ostaje isti, zahtjevi se ograničavaju samo na smjenjivanje deformisane i korumpirane vlasti, koja radi za sebe i za globalni kapital, koja je zalutala (na Istok) i okrenula se od NATO i EU. Na primjer, za Studentski i Profesorski plenum, Bolonjska deklaracija je i dalje prepreka za razmišljanje izvan okvira. Ona ostaje ‘sveta krava’ i pored svijesti o tome da su njeni efekti jednaki debilizaciji u funkciji kapitala koji ne zahtijeva znanje i kritičku svijest, već kurstiste sa vještinama koje se traže na berzi rada.

Sa rijetkim izuzecima, hor kritičara vlasti, koliko god se zgražava gruevizmom i užasava zbog nepravdi prema žrtvama (tajkuni s različitim političkim predznakom), jednako toliko je nesposoban da dopre do siromašnih i da razumije njihov zavisni socialni položaj. Istina je, mnogo se govori o ‘našem narodu’, ali kad suze rone likovi koji okrenu milione eura profita godišnje – to i nije baš uvjerljivo. Laklau je popularan, ali samo ako se izostavi njegova referenca o potrebi latinoamerikanizacije EU, neomarkizam (gramšievizam) i praktični izrazi radikalne demokratije u likovima Sirize ili Podemosa. Pominjanje Čaveza u Makedoniji je gore od pominjanja Nečastivog. Naši radikali ne mogu ni da zamisle kritiku koja osporava osnove kapitalizma, militarizma, NATO-a i neoimperijalne suštine EU (od koje, u suštini, i očekuju spas od uništavajućeg gruevizma). Uprkos retorici, oni su lojalni svemu onome što njihovi intelektualni idoli destruiraju i odbacuju.

Makedonija, kao i većina država u regionu, ostaje zarobljena balkanska krčma. Onaj koji se zapije i zanese (od moći i para) pravi lom oko sebe, a ostali se fokusiraju na to kako da ga zamijene na čelu kafanske mase. Krčma nije odavno provjetravana, iako dio njih vjeruje da su dio evropskog društva i da šire progresivne vjetrove. Do njih ne dopiru globalne tektonske promjene i radikalni politički izazovi. Ako i vjeruju i znaju da se zemlja nalazi u krizi, ne postoji svijest da smo na periferiji jedne veoma široke ogranske evropske krize (kako bi kazao Gramši), odnosno da je EU sada u situaciji u kojoj staro odumire a novo još ne može da zaživi, zbog čega se javlja hrpa morbitnih simptoma. Argentinac Laklau, ideološki otac Sirize i Podemosa, u Makedoniji ne bi dobio intelektualno ‘državljanstvo’ zbog jeretičkih misli. A bez takve jeresi, koji u radikalnom populizmu vidi način drugačijeg poimanja i vođenja politike ne može biti ni novina, čak ni otpremanja gruevizma u istoriju.

Makedonija je u predpopulističkoj fazi, sa malim raštrkanim grupama koje pokazuju nezadovoljstvo, ali još ne znaju kako da utiču (više energija se, primjera radi, troši na definisanje plenuma nego na izradi javnih politika i zakona za koje su se zalagali). Snovi o drugačijem društvu se uklapaju u sliku Zemlje snova, o čemu se mantra već 20 godina dok se govori o NATO i EU.

Univerzalizacija partikularnih grupa dovodi do širokog pokreta koji sebe pozicionira nasuprot ‘la casta’, odnosno onih koji su gore, koji imaju novca, moć i u dobrim su odnosima sa nađunarodnim bankarskim i političkim establišmentom. Radikalni populizam nije ideologija, ne može da bude ni forma politike koja se ne zasniva na klasnom sukobu, nego na sinergiji različitih izbora i grupnih interesa, koji će određivati javne politike u korist onih ‘dolje’. U ovom smislu, populizam nema pežorativno značenje, niti je znak nezrelosti masa, gubljenja individualnosti ili prostor za damagoge. Moć Podemosa je u kombinovanju horizontalnog pokreta nezadovoljstva (iako bez političkog izbora) sa vertikalnim političkim izborom novog oblika političkog sistema. Podemos bi bio nemoguć bez ovog dvojnog učešća, bez lokalnog i državnog djelovanja u vidu političke partije koja koristi klasičnu mobilizaciju za osvajanje vlasti i učešća u institucijama.

Predpopulizam bez jasne (nove, radikalne) ekspresije i bez vizije novog političkog sistema ima kratak dah i može da ima pogubne efekte. U krajnje antagoniziranoj atmosferi, vjerovatno glupavo zvuči pitanje: da li je jaz između političkih elita i građana dovoljno dubok da omogući pojavu radikalnog populizma? Strukturne mogućnosti za promjene su minimalne, i tako će biti sve dok interesovanje za politiku (preko političkih partija) zavisi od finansijske moći lidera i vrhuške koja vodi kadrovsku politiku. Utjeha može biti to što je radikalna demokratija moguća samo na transnacionalnom nivou, ali razlog za pesimizam je taj što na vidiku nema ljevičarske partije koja bi bila dovoljno radikalna da proklamuje antikapitalističku i antimilitarističku politiku i koja bi za saveznika smatrala Podemos i Sirizu. Sve dok se ne pojavi takav pokret, relativizatori će biti oni koji se lažno predstavljaju kao radikali, a u stvari su samo politički profiteri.

Prevod: PCNEN

Nova Makedonija