Piše: Srećko Pulig

Ne, nitko nikoga više ne tjera bičem da radi više ili bolje. Vrijeme otvorene fizičke represije gazdinih ljudi nad kalfama, kada je znao pasti i šamar, spada danas u romantiziranu riznicu bolje građanske prošlosti. Danas je rad, svoj deregulaciji privrednih odnosa usprkos, i baš zbog nje, pravilnicima i Zakonom o radu visoko regulirana djelatnost. I još više: nije reguliran samo rad, tj. nekadašnji opisi radnih mjesta za pojedina zanimanja i različito iskusne radnike, regulirani su i radni statusi pojedinaca. I to na toliko različitih načina, a za često gotovo isti ili potpuno isti rad, da oni proizvode iz aviona očitu neravnopravnost među radnicima. Ona se očituje ne samo u nejednakim nadnicama, već često i odsudnije, u nejednakim uvjetima rada.

Sve to je sada više-manje poznato svima. I to ne iz literature, već iz logike vlastite kože, bez obzira na to kakvim i koliko kvalificiranim radnicima mi bili. Tako smo primjerice kao jednako sposobni novinari u istoj ‘medijskoj karijeri’ jednom medijska prekarna boranija, a drugi put ugledni društveni komentatori. Sve ovisno o tome kako se poslože nebeske silnice društvenih moćnika kojima mediji služe. A u novije vrijeme i sve više oboje odjednom: svi sve manje ugledni i sve manje plaćeni.

U angloameričkom žargonu, koji sada možemo uvoziti zajedno s odnosima koje on označava, promjene u odnosu prema radu, reduciranom na zarađivanje za nadnicu, sažimaju se u pomaku od države blagostanja (welfare state) prema državi koja manipulira politikama zapošljavanja (workfare state). I dok su razne društvene beneficije u državi blagostanja – pa i u njezinoj poluperiferijskoj tzv. tržišno-socijalističkoj izvedbi u nas – bile uvjetovane socijalnim okolnostima u kojima se našao pojedinac (ne na kraju onom je li ili nije sposoban za rad), sada ‘potrebiti’ moraju aktivno participirati u promjenama svoga radnog statusa. Da bi i dalje imali prava na sve minimalnije potpore kao nezaposleni, moraju dokazivati da traže posao, da se hoće prekvalificirati, da žele steći nova radna iskustva uz minimalnu ili nikakvu novčanu naknadu itd.

Glavna je svrha workfarea, tamo gdje je izmišljen, dakle da generira nekakvo ‘doprinošenje’ društvu i od strane onih koji su primaoci socijalne pomoći. Pojednostavljeno: sada i nezaposleni moraju raditi, najčešće ostajući ‘izvan radnog odnosa’, pridonoseći tako ‘dinamizmu’ tržišta rada, jer inače mogu na nebrojene načine ostati i bez minimalne pomoći. No države se, pa tako i ovdašnje, danas miješaju u ‘tržište rada’ i na mnoge druge načine. Tako je u nas sasvim moguće da u tvrtkama kojima upravlja država ili njezine agencije radnici mjesecima ne dobiju plaće, a da se i ‘spašavanje’ takvih firmi (samo nas nemojte spašavati!) odvija nauštrb stečenih prava radnika.

Da će jednom postojati slobodno tržište energenata, tu priču u dirigiranoj javnosti više ne pokušavaju prodati nikome. Sada se otvoreno govori o strategijama država – kao novoj geopolitici – koje odlučuju o svemu. Naravno, moćne države odlučuju na račun nemoćnih. Ali ponekad može uspjeti i obrnut slučaj. Tako se retroaktivno premijer Zoran Milanović hvali uspjehom pokojnog prethodnika Ivice Račana koji da je političkim pritiskom osigurao posao proizvodnje električnih tramvaja za grad Zagreb domaćem proizvođaču Končaru, spriječivši da se on dodijeli jednoj moćnijoj njemačkoj korporaciji. Ne sjećamo se da se prije zadnje ekonomske krize ovakvim intervencionizmom netko ovdje hvalio. Sjećamo se zagovaranja upravo suprotne politike: kako će nas prodaja velikih sistema (npr. T-Coma) strancima (u ovom slučaju tada baš njemačkoj državi) usrećiti kao društvo u cjelini.

Kada smo već kod struje, sada hrvatska država slavnim ‘strukturnim reformama’ navodno želi napraviti od HEP-a regionalnog igrača. Ali kako? Tako, pišu u novinama, što će broj šefova smanjiti za 45 posto te – i to je izvučeno u naslov – otpustiti 700 starijih, pa zaposliti 350 mlađih radnika! O čemu je ovdje riječ? Možda o međugeneracijskoj solidarnosti, zbog koje ljudi od 55 godina starosti i s desetljećima radnog iskustva dobrovoljno odlaze ne bi li oslobodili radna mjesta mladim početnicima? Da, još se pregovara o otpremninama, valjda i o uvjetima otkupa staža, jer za mirovinu ovi ‘starci’ nemaju uvjeta (radni vijek se produžuje), a tko će ih sada zaposliti? I ako sve bude O.K., sindikat će, koji inače pozdravlja rezanje birokracije, biti zadovoljan. Da, i još će ‘starci’, prije negoli ih najure, praktično podučiti ‘mladce’ obavljanju poslova na do jučer svojim radnim mjestima. Svima je jasno o čemu je tu riječ. Pa ‘rasterećenja’ koja provodi firma u državnom vlasništvu ogledni su primjer političkog manipuliranja radnim odnosima. I to još na slavu i diku razvijanja ‘tržišta rada’. Otpustiš zaštićenije i bolje plaćene radnike, ma kako dobrima oni mogli biti, i dovedeš nove, uz puno lošije ugovore, uvjete i plaće. A valjda će i takvi znati nešto napraviti, kada ih država sutra uputi u susjedne zemlje. Da rade na ‘za koga je dobro je’ poslovima. I eto sve mudrosti ‘restrukturiranja’.

Jedina logika kojom država brani svoje ‘bolne rezove’ u krajnjoj instanci koja glumi ekonomsku logiku je ‘punjenje proračuna’. U ovom slučaju radi se o punjenju ‘smanjenim pražnjenjem’, jer su izračunali kako bi transformacijom sebi uštedjeli 2,5 milijardi kuna. Recimo da na trenutak možemo razumjeti logiku države, koja glumi poduzeće. Ali već u drugom trenutku svima će se pokazati da ona to nije! Jer tko će pomagati svim onim radnicima koji će, otpremninama usprkos, ovako elegantno otkasati prema masovnom siromaštvu u starosti? I tko će tek pomoći mladima koji će, budu li imali sreće da se uopće zaposle, postati tek dio nove najmasovnije armije u zemlji? One zaposlenih, a siromašnih!

Uvijek će se, izgleda, u budućnosti raditi o dvije stvari koje ovdašnje države mogu ponuditi na globalnijim tržištima. Jedno su ‘konkurentni proizvodi’, recimo struja koje će biti i za izvoz. A drugo, također sve manje skriveno, sve ‘konkurentnija’ tj. jeftinija radna snaga, koja će ih, bude li imala sreće da politikama workfarea bude izabrana, proizvoditi. Mljevena takvim procesima koje norveški sindikalist, naš česti gost Asbjørn Wahl, podvodi pod pojam brutalizacije rada (bolje bi bilo reći brutalizacije međuljudskih odnosa), u kojoj nikakav bič više nije potreban, ovdašnja radnička klasa jedina mora naći volje i snage da brani društvo.

Novossti