Piše: Biljana Vankovska

Primećuju neki da kako vreme prolazi, tako su mi kolumne teže i mračnije, ne zbog toga što ja tako pretstavljam stvari – keko kažu – nego zbog toga što su one autentičan odraz realnih odnosa. I zaista, kako dolazi vreme za pisanje sledeće kolumne, tako jača i unutrašnji glas koji pita: zašto pisati uopšte? U redu, dijagnoza je uvijek važna stvar, čak i ako se radi o fatalnoj bolesti u kojoj je ishod izvjestan.

Nedavno je kolumnista napisao tekst pod nazivom „Traži se dobra vijest“, u kome je ukazao na to da je širenje beznađa i frustracija kod „pismenih“ oduvijek bilo indikator nadolazećih perioda totalitarizma u najrazličitijim oblicima. A vijesti koje dolaze nikako nisu dobre, ma gdje ih tražili – globalno, regionalno, u vlastitom dvorištu… U takvom raspoloženju, izazvanom između ostalog i tužnom viješću o odlasku nekolicine hrabrih, pametnih i angažovanih intelektualaca, naišla sam na poznati tekst Bertolda Brehta koji je po prvi put bio objavljen 1935 godine.

Piše on o potrebi da se traga za istinom i da se ona širi: „Onaj ko danas namjerava da se suprotstavi laži i neznanju i da piše istinu, mora da prevaziđe najmanje pet teškoća. Mora da ima hrabrost da piše istinu, iako se ona svuda potiskuje, pamet da je prepozna, iako se ona svuda prikriva, umijeće da je učini upotrebljivom kao oružje, promišljenost da izabere one u čijim rukama istina postaje djelotvorna, lukavstvo da je među njima proširi. Za one koji pišu pod fašističkim režimom ove teškoće su velike, ali one postoje i za sve one koji su prognani i izbjegli, pa čak i za one koji pišu u zemljama s građanskim slobodama.“

Čitajući ove riječi, shvataš da nije samo Breht besmrtan, nego su preživeli i problemi o kojima je pisao. S tim da se mi sve manje usuđujemo i govoriti o istini, i kao davljenici za slamku, hvatamo se za činjenice – nadajući se da će one same po sebi pokazati suštinu vremena u kome živimo. Analiziraćemo najboljom metodologijom rastući jaz između bogatih i siromašnih, ali od straha da nas ne nazovu komunjarama, mi ćemo to radije predstaviti kroz statističke brojke i tendencije, bez ukazivanja na korijen eksplaoatacije i na mehanizme koji legitimišu status quo.

Čak i ako je ostalo ponešto hrabrosti i razuma pri otkrivanju istine, teško je od nje napraviti oružje, otkriti suborce koji će je napraviti djelotvornom i koji će je širiti dalje. Najbolji odlaze – neki iz svijeta živih, a drugi doslovce iz društva za čiju se istinu borimo. Oni prvi do zadnjeg daha govore i dekonstruiraju laži, educiraju i nadaju se – i što od svega toga? Na komemorativnoj sjednici skupljaju se preostali „dinosaurusi“, oni „pismeni“ i hrabri; odaće posljednje poštovanje onome koji ih je napustio, a duboko u sebi će znati da ih ostaje sve manje.

Poslednji slučaj koji mi je na pameti je iznenadna smrt Miljenka Derete (pitanje je koliko nas ima u Makedoniji koji su ga znali ili koji ga se sjećaju otkako su se urušili mostovi koji su povezivali region, koji već nije ni region). Njegovi najbliži prijatelji su još u nevjerici govore o tome kako su samo par sati ranije razmjenjivali poruke i razgovarali, a javnost će se sjećati da je otišao skoro doslovce iz etra (emisija „Radio-Most“ je išla u tom času). U jednom in memoriam-u bilo je napisano kako je Dereta odlično shvatao da nema nikakve šanse da dođe do demokratizacije društva bez promjene u bazi, tj. da nema promjene bez (educiranih) građana koji razumiju demokratski proces i sebe doživljavaju kao aktivne učesnike tog procesa. А to je nemoguće bez korjenite promjene cijelog obrazovnog sistema…

Da, on je to shvatio, to znaju i mnogi od nas, ali svi smo na odlasku – i što je najgore, odlazimo svjesni da smo podbacili ili da smo nemioćni da iza sebe ostavimo nešto što će biti bolje od onoga u čemu smo proveli najveći dio života. Prije će biti obrnuto – stvari su sada gore nego što su bile.

Da se vratim na Brehta… U navedenom tekstu on s pravom kaže da je potrebna velika hrabrost i da bi se rekla istina o samom sebi, o sebi kao o pobijeđenom. Možda je ovo samo subjektivni osjećaj, ali borci za istinu odavno znaju da su (smo) pobijeđeni, ali to rijetko kazujemo javno. Ne zato što nam nedostaje hrabrosti, nego zato što mislimo da bi tako obeshrabrili one kojima se obraćamo. Samo kada smo zajedno u našoj čudnoj intelektualnoj i osobnoj intimi razgolimo se, pokazujemo svoje rane bez tračka stida, priznajemo nemoć, ali obećavamo da ćemo tamo napolju produžiti da podmećemo nogu ili rame da ne bi dopustili da se „vrata“ balkanske krčme zatvore sasvim.

I tu leži onaj pravi problem: da li smo počeli da se obraćamo sami sebi, u jednom uskom krugu (koji postaje još uži nakon svakog odlaska)? Da li je ostao još neko kome je istina potrebna kao oružje protiv laži i nepravdi? Orvel bi rekao da je govorenje istine u vrijeme sveopšte prevare – revolucionarni čin.

Kad god joj kažem da sam umorna, prijateljica-novinarka, mi kaže: moraš produžiti, neka ostane zapisano za buduće generacije, da znaju kakva su ovo bila vremena i ko je na kojoj strani bio! I dok još pišem, iz navike ili iz očaja, ali bez mnogo nade, znam da ne bih željela komemoracije – kada mi jednom dođe red – niti ikakve posmrtne počast. Mnogo važnije je za vrijeme života moći prepoznati one koji su spremni prigrliti istinu, naoružati se njom, preneti je kao baklju dalje, sve do neke istinske promjene.

Dok se polako opraštam od moje generacije i od same sebe, gledam kako su najbolji mladi ljudi krenuli na put, što dalje od balkanske prokletije, za koju je nebitno da li se naziva Makedonija, Albanija, Srbija ili Bosna … No, Brehtova poruka će ih i dalje pratiti, jer istina postaje rijetka roba i tamo gdje ima više građanskih sloboda i ponešto blagostanja. Ne znam hoće li ostati otvorenog uma za ovakve brehtovske poruke, koje su tamo možda i glasnije, ili će se možda zadovoljiti boljim obrazovanjem, profesionalnim uspjesima, radnim mjestom i ličnom bezbjednošću.

O protestima na Trgu sunca u Madridu (2011), Dereta je napisao: „Оvo je spontani demokratski pokret protiv postojeće politike i svih političkih elita, bile one takozvana desnica bile one takozvana levica, koje nekritički uporno sprovode isto društveno-ekonomski model. Rezultat te okamenjene politike je pre svega rastuća društvena i ekonomska nejednakost u kojoj se jedni bezobzirno i bezgranično bogate, a drugi tonu u sve veću bedu i siromaštvo. Mladi na trgovima Španije protestuju ne zato što su gladni, jer nisu, već zato što ne rade, zato što preživljavaju, a ne žive.“

Mnogo ranije, Breht je pitao: „Kako neko sada kaže istinu o fašizmu, protiv kojeg istupa, a da ne kaže ništa protiv kapitalizma iz kojeg fašizam proizlazi? Kako onda njegova istina da se pokaže kao delotvorna? Oni koji su protiv fašizma, a nisu protiv kapitalizma, koji jadikuju zbog barbarstva koje od barbarstva i potiče, liče na ljude koji hoće svoje parče teletine, ali da tele ne bude zaklano.“

A mi čak nemamo ni trgove sunca, niti neko brine da postavlja nezgodna pitanja… Ne samo da nastupa noć, nego i duboka tišina.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin