Autor: Žarko Puhovski

U predgovoru za „18. brumaire Louisa Bonapartea“ Marx je formulirao često navođeno stajalište o logici povijesti: „Hegel je negdje primijetio da se sve velike svjetskopovijesne činjenice i osobe takorekuć dva puta pojavljuju. Zaboravio je dodati: jednom kao tragedija drugi puta kao farsa“. Čini se, međutim, da je i Marx nešto „zaboravio dodati“; barem to da je njegovo stajalište smisleno samo pod pretpostavkom supstancijalnoga napretka u povijesti. U međuvremenu, kao da je povijesno zbivanje lakše interpretirati Hegelovim (dakako, dijalektičkim) koketiranjem i s progresističkim i s cikličkim poimanjem povijesti (egzemplarno pokazanim u Predgovoru „Fenomenologije duha“ – u otklonu spram Schellinga). Jer, „svjetskopovijesne činjenice“ (ako već ne i osobe) doista kao da se ponavljaju (ili, dapače, obnavljaju), no bilo bi neodgovorno nazvati to tek farsom.

Tragedije se, čini se to očitim, ponavljaju kao – tragedije (dapače: nerijetko u zaoštrenome liku). Pritom je tragedija i kod Marxa – a i najčešće u svakidašnjoj uporabi – mišljena kao istoznačnica katastrofi, a ne u izvornome značenju zbivanja u koje su bogovi doveli nemoćne ljude. One tragedije o kojima se danas najčešće govori nedvojbeno su ljudsko djelo (u novije vrijeme opsežno se time bavio Phiip C. Bobbitt u „The Shield of Achilles: War, Peace and the Course of History“, posebice u drugome dijelu druge knjige). A farsom ih se ne može nazivati ni sa zamišljenoga apstraktnog motrišta, jer, i to je očito, činjenica da je ponavljanje na djelu interpretativno nije prepoznata u današnjem povijesnome materijalu. Puka pojavnost – rekli bi metafizički nastrojeni filozofi – kao da priječi sagledavanje onoga (bitnog) što se ponavlja.

Prepreke spoznaji da se radi o recikliranim tragedijama ponajprije su u naravi same tragedije – ona svagda pogađa emocije, ali i svjetonazore, pa racionalnost nailazi na ozbiljne poteškoće. Najbolje to pokazuju reakcije izazvane recentnom pojavom ISIL-a (ili ISIS-a); koljačke ekshibicije, vjerski fundamentalizam, upletenost u suvremene geostrategijske odrednice, zazivanje (novoga) kalifata (posve suprotstavljeno zapostavljenim sekularističkim izvodima Ali Abda ar-Raziqa, koje se razvija nakon Atatürkova dokrajčivanja osmanske inačice kalifata) – sve je to proizvelo privid novuma. No, novine su (u mjeri u kojoj su doista na djelu) zasjenile obnavljanje jednoga od bitnih obrazaca novije, ali i ne samo novije, vojne, političke, svjetonazorske, pa i kulturne povijesti. Kalifat je danas nedvojbeno moguć upravo kao posljedak obnovljene (pa makar i pervertirane) internacionalističke prakse; iz čitava svijeta pridružuju mu se, i pronose ga, (pretežito mladi, nezadovoljni) ljudi koji nikakvu „izvornu“ (tj. transgeneracijsku) vezu nemaju ni s tradicijom kalifata, niti s područjem za koje se (trenutno) bori.

Mladi u ‘tuđim’ ratovima

Motivi su koji pogone dragovoljc(k)e vjerojatno različiti: naivni idealizam, siromaštvo i besperspektivnost kod (dosadašnje) kuće, potreba za avanturom, te, ponegdje, politička psihologija poraća. To je, uostalom, neka vrst konstante u Evropi – neobično je to što su svi tako brzo zaboravili tisuće dragovoljaca koji su krajem tridesetih išli u Španjolski građanski rat (u velikoj većini na strani republikanaca – druga je strana koristila uglavnom mobilizirane vojnike iz Njemačke i Italije; Condor legija je svakako najpoznatiji primjer). Naizgled, razlike nema – mladi su ljudi išli u rat u drugu sredinu zato što se u svojoj nisu uspjeli ni početi boriti za ono u što su vjerovali, odnosno za ono što im je (socijalno) trebalo. Radi li se pritom o političkoj ideologiji u užemu smislu riječi ili o ideologiziranoj interpretaciji jedne od vjera doista je analitički irelevantno (politički, dakako, nije – no tada razmatranje pretežito ovisi o svjetonazorskome stajalištu). Među španjolskim dragovoljcima/kama djelatna Staljinova verzija marksizma (koju je sam autor, skroman kakav je već bio, nazvao lenjinizmom) bila je vjerojatno toliko daleka Marxovu mišljenju, koliko se ideologija današnjih džihadista udaljena od slova i duha Kur'ana. Primitivizirane verzije prihvaćaju, međutim, ne samo socijalni očajnici, nego i privilegirana mladež sita dominantnih rituala duboko nepravednoga društva (od filozofije do politike); mnogi svjedoci i dokumenti pokazuju da su Staljinova „Pitanja lenjinizma“ u kasnim tridesetima prošloga stoljeća vjerojatno s više oduševljenja prihvaćali u Oxfordu no u Surgutu. Zašto bi onda nekoga čudilo to što najradikalniji džihadisti današnjice potječu barem toliko često iz Manchestera koliko iz Aleppa?

Međunarodni je kontekst danas svakako drukčiji no tada, umjesto Komiteta za nemiješanje (u španjolski građanski rat) danas je formirana globalna koalicija protiv ISIL-a, na čelu, dakako, sa SAD (u kojoj su se neke države našle i mimo svojega znanja, ali je samo Slovenija javno prosvjedovala). Komitet za nemiješanje bio je, kako je poznato, posve neefikasan – kao i čitava politika appeasementa koja je trebala nekako pripitomiti nacističku Njemačku. No, u većini evropskih država (s djelomičnim izuzetkom Francuske) dragovoljci/ke koji su odlazili u Španjolsku morali su to činiti ilegalno, pod prijetnjom kazni. Nešto se slično zbiva i danas, ali je – zahvaljujući činjenici da Obama sve više liči Bushu (mlađem, na žalost) – barem izbjegnuto farizejsko proklamiranje neutralnosti. Sada se radi o „jedinstvu svih“ protiv ISIL-a, ali za mlade kojima je do dragovoljnoga sudjelovanja u ratu i opet se obrazac ponavlja – težnja za pobunom protiv neizdrživoga terora svakidašnjice – tamo gdje je to moguće, onako kako je to moguće.

Nije, dakako, sporno da su se republikanci u Španjolskome građanskom ratu borili protiv autoritarne desnice koja je nijekala temeljna ljudska prava, da su, dakle, na njihovoj strani bile emancipacijske strategije. No, zločine je činila i republikanska strana (a, zahvaljujući intervencije Kominterne, i zločine protiv suboraca – na anarhističkoj strani, prije svega). Današnje džihadiste malo tko prihvaća kao nositelje emancipacijskoga projekta, percipira ih se uglavnom posredstvom (estradiziranih) zločina (što očito i žele). Ma koliko se trsili u kratkome vremenu, njihov zloćudni učinak (kada je o broju žrtava riječ) ipak značajno zaostaje za mnogim državama koje im se suprotstavljaju (od SAD, preko Turske do npr. Irana). To će biti argumentom novoga naraštaja džihadista – koji sebe doživljavaju kao reaktivne borce protiv neodrživoga svjetskog poretka današnjice.

Marginalizirana i izgubljena generacija

Paradoks je očit (premda rijetko uočen) – novi (kalifatski iščašeni) internacionalizam doista odbacuje logiku suverenosti nacionalnih država kao (formalne) osnove suvremenoga svjetskog poretka, koncept nacije kao biologijski zadane zajednice, ali i koncept nacije kao zajednice utemeljene na jedinstvenoj religiji/kulturu (mjerodavan barem od Westphalskoga mira), rasnu razliku kao element svjetonazorskih sukoba i, konačno, globalizaciju kao privrednu i kulturnu zadanost. Bilo bi stoga nekako očekivano da i ovaj internacionalizam dobije podršku onih koji su zdušno podupirali onaj stari (ili tugovali zbog njegova nestanka). No, tomu nije – i ne može biti – tako, jer, ma koliko osporavana, koncepcija ljudskih prava ipak onemogućuje podršku simboličkome ubijanju, nasumičnome ubijanju, teatraliziranome ubijanju, vjerski zasnovanome ubijanju…Reći pak da džihadisti „pretjeruju u pravome smjeru“ (kako su uoči II. svjetskog rata mnogi „suputnici“ govorili o komunističkome pokretu) bio bi naprosto cinizam.

Nije, međutim, cinizam upozoriti na korijene zbivanja, na to da se motivacija (sagledana iz negacije) doista nadaje kao uvjerljiv opis nepodopština sustava koji vlada najrazvijenijim društvima svijeta (bilo da se radi o intelektualiziranome odbijanju terora autoperpetuiranja „demokratskoga kapitalizma“, ili pak o reakcijama iz očaja, s periferije najrazvijenijih sredina). I zato valja pojmiti još jedan paradoks koji se iz ovakve raščlambe nužno nadaje: težnja da se internacionalizmom dođe globalizaciji glave ponavlja prastari sukob internacionalizma i kozmopolitizma, s time da su oba nauka epohalno nazočna u izvitoperenim oblicima.

Kada se u širokim zamasima pripovijeda o internacionalizmu, davne dogodovštine, od vremena Križarskih ratova pa sve do lorda Byrona (barem), ne treba olako trpati u isti koš, jer to se je ipak zbivalo u doba u kojemu koncepti suverenosti, nacionalnosti i građanstva nisu postojali (ili, barem, nisu postojali u današnjem obliku). No, i te legende mogu djelovati u procesu socijalizacije mladih (kao pozitivni ili negativni primjeri), a i na javno mnijenje (odnosno, na njegove nesvjesne mehanizme). Ovo je djelotvorno poglavito kada je o obrazovanijem (pa nerijetko i socijalno privilegiranijem) dijelu mlade generacije riječ, ponajprije o studentima, i opet – svima razlikama unatoč – usporedivo sa situacijom u Španjolskoj prije osamdesetak godina.

S druge strane, marginaliziranost mladih ljudi (nerijetko i prostorno marginaliziranih na rubovima velikih gradova ili u dubokoj provinciji) lako vodi očaju – to više što današnje tinejdžerske generacije imaju pred sobom tešku „perspektivu“, moguće je, naime, da neki od njih nikada u životu neće dobiti stalan posao. Ne čini se, u ovakvome kontekstu, toliko besmislenim otići iz te sredine i pritom „učiniti nešto“, „postati netko“, prihvaćajući ideologiju koja prezire sustav čiji efekti, u realnosti, kao da egzistencijski pogađaju ove (i mnoge druge) mlade ljude. Istovremeno, „realističniji“ dio ove (doista) izgubljene generacije činit će iste stvari zbog novca (katkada i zbog novca koji će dobiti porodica). A o cijeni – u ljudskim životima, uključujući nerijetko i vlastiti – u mladalačkim se fantazmima rijetko razmišlja.

Pritisak psihologije poraća

Psihologija poraća, karakteristična za postjugoslavensko područje, u novoj internacionalističkoj mobilizaciji sudjeluje na dva posebna načina: s jedne strane, mladi se muškarci nalaze pod stalnim pritiskom heroiziranih pripovijesti starijih o ratnim dogodovštinama, pa to osjećaju kao pritisak da i sami učine nešto slično – ako prigode nema kod kuće, naći će se negdje u svijetu. S druge strane, u (post)jugoslavenskome ratu sve su strane, a posebice bošnjačka, ratovale uz pomoć dragovoljaca (ali i plaćenika) iz inozemstva – ideja da se „bratstvo po oružju“ nastavi (u Siriji ili Ukrajini), da se „vrati nacionalni dug“, čini se stoga posve prihvatljivom nekima od mladih ljudi odgojenih u nacionalističkome duhu. Činjenica da se takve „ćelije“ nalaze i u Sloveniji upućuje samo na to da – simbolički prepariran – i operetni rat (kakav je, zapravo, bio u Sloveniji 1991.) može izazivati učinke slične onima koje trpe društva koja su prošla kroz mnogo teža ratna zbivanja.

Zbog ovih specifičnosti, postjugoslavenska je situacija sigurnosno posebno tretirana, pa je, primjerice, hrvatska ministrica vanjskih poslova, ničim izazvana, pohitala uvjeravati (domaću?) javnost da su pod stalnom kontrolom sve komunikacije četiri hrvatske državljanke koje se nalaze na teritoriju što ga kontrolira ISIL. Kako te žene, koliko se zna, nisu borci, niti su optužene za bilo koje kazneno djelo, riječ je o obavještajnoj aktivnosti (uključujući svagda spornu kontrolu međunarodnoga komuniciranja) koju bi tek trebalo opravdati – kada je već objavljena. Mnogo je ozbiljnija situacija u Bosni i Hercegovini; razmjerno velik broj ljudi uhapšen je tamo zbog (potencijalne) opasnosti po „slobodni svijet“ koji se bori protiv (jednog) vjerskog fundamentalizma. Naravno, time se želi pokazati da BiH ipak funkcionira kao država podobna da, jednoga dana, i sama postane organiziranom saveznicom najmoćnijih. No, vidjet će se tek koliko je ovaj policijski posao profesionalno obavljen; prilikom ranije akcije sličnih razmjera sudovi uglavnom nisu prihvaćali policijske sumnje, oslobađajući pritvorenike. Ono, međutim, po čemu vehabije doista predstavljaju opasnost za sve jest njihovo potpuno nijekanje nekih od temeljnih ljudskih prava – protiv toga doista treba djelovati, a policijske akcije izvedene zbog pritiska iz inozemstva na ovoj razini uglavnom ne pomažu.

Odmah poslije 11. rujna 2001. bilo je jasno da se može očekivati najgora reakcija – terorom protiv terorizma. Pritom različiti centri moći imaju vlastite liste prijateljskih i neprijateljskih terorista; i u Washintgonu, i u Moskvi i u Rijadu, pa za mainstream (od diplomata do intelektualaca) ostaje i dalje nemogućim razlučiti „tehničke“ osobine terorističkoga djelovanja – koje ubijanje ljudi tretira naprosto kao efikasan komunikacijski medij – od vrijednosti koje se nalaze „iza“ takvoga djelovanja. A baš je smisao terorizma, da svijet učini onako jednodimenzionalnim kako ga vide njegovi (najčešće) poluobrazovani ideolozi. To je već poodavno poznato, jedino što je novo jest činjenica da su terorističke skupine odlučile (i, za sada barem, dobrim dijelom uspjele) organizirati vlastitu državu, prešle su s terorizma na teror. U osnovi je, zna se, riječ o socijalnome problemu, ali i o širenju prijezira spram ljudskih prava drugih, do čega je, dijelom, došlo zbog toga što su, prethodno, i ljudska prava bila postala svojevrsnom (opet: internacionalističkom) političkom ideologijom.

Novi hladni rat nema opravdanja

Ova su se zbivanja vremenski (ali i politički, te vojno-strategijski) pomiješala sa događajima koji su slijedili „ukrajinsku krizu“. Kako je poznato, uzroci su te krize u neapsolviranim geopolitičkim posljedicama tektonskih promjena iz 1989./90. u Evropi. Tzv. Zapad je zaključio da je potpuni kolaps komunističkoga sustava istoznačan s nestajanjem nekadašnje supersile u tome dijelu svijeta. Putin je pak zaključio da ih treba razuvjeriti u to. U tom je procesu (raz)uvjeravanja ubijeno je, do sada, oko tri tisuće ljudi. To je bitno, no stratezima je interesantno prvenstveno to da Krim će – za neko (izgleda, ne baš kratko) vrijeme – ostati pod ruskom kontrolom, Ukrajina će biti – do neke mjere – prisilno decentralizirana, a Evropa će se – dijelom, barem – smrzavati (ne bude li zima opet blaga).

Na širem planu to pak znači da se je hladni rat doista vratio, a NATO je, konačno, opet našao raison d'etre – ma koliko visoka bila cijena ovoga „uspjeha“. No, ovoga puta je na djelu (tko zna koliko dugo) hladni rat bez NN grupe, bez neutralnih i nesvrstanih država. Nesvrstani su se raspali, neutralne je uglavnom progutala EU (uz djelomični izuzetak Švicarske). A dok je prvi hladni rat imao smisla kao očito olakšanje nakon „vrućega“ Drugog svjetskoga rata, ovaj novi nema ni takvo opravdanje. Nastavi li se ovo podgrijavanje starih recepata i NN skupina će se reaktivirati s vremenom, a potom će se – opet – pregovarati o tomu kako postići détente, itd. No, moguće je ipak da hladna zima ove godine olakša povratak u mirnije vode…

Jedan od vođa Nesvrstanih Julius Nyerere svojevremeno je poziciju Trećega svijeta u hladnome ratu opisao afričkom poslovicom: „Kada se slonovi tuku, strada trava, kada se vole, opet strada trava“. Male države na periferiji EU (a one izvan Unije su, realno, još manje) izgleda ne mogu voditi svoju politiku u ovakvim konfrontacijama, pa logički stradaju. Njihov poriv za internacionalizmom očito još nije na djelu. Dođe li, međutim, do zaoštravanja nove hladnoratovske legure i to bi se moglo pojaviti na dnevnome redu. No, trenutno je ISIL zapravo glavni Putinov saveznik (iako ga oni deklaratorno smatraju smrtnim neprijateljem), jer njihova je ofanziva proturusku promičbu jednoznačno bacila u drugi plan.

Sljedeći je korak već također učinjen – Kerry i Lavrov su (opet jednom u Parizu) za početak „obnove odnosa“ uglavili razmjenu obavještajnih informacija o ISIL-u. Ukrajina je trenutno zapostavljena; obje strane su natjerale svoje tamošnje „saveznike“ da se primire, jer „big picture“ traži druge naglaske. Pitanje je samo mogu li to učiniti i SAD s Turskom – da se spriječi potpuna katastrofa u Siriji. Činjenica da je u posljednje i pol godine tamo ubijeno gotovo dvije stotine tisuća ljudi, a protjerano oko deset milijuna, da dvije trećine tamošnje djece ne ide u školu, da je 70% medicinskoga osoblja napustilo zemlju (uključujući svih devet psihijatara) nije bila ni blizu „headlines“ formativnih medija sve dok borci kalifata nisu ubili petoricu građana „zapadnih zemalja“. Baš od takve sustavske nejednakosti svaki, pa i ovaj, pervertirani, internacionalizam zapravo živi.

Banka.hr