Piše: Biljana Vankovska

Dvije godine nakon petostrukog ubistva kod Smiljkovskog jezera, nadomak Skopja, u susret Uskrsu (na Veliki četvrtak), došao je dan „žetve“ onoga što je tada bilo „posijano“. Sjeme je palo na već plodno tlo, ili bolje rečeno korijeni konflikta su već postojali i bez ubistva, koje je samo poslužilo kao katalizator! To se dešava uvijek kada se stvori osjećaj da su se stvari na planu međuetničkih odnosa primirile i stvari krenule u mirnije vode.

Ključno pitanje je ko stoji iza ovakvih incidenata (od kojih je ovaj bio najkrvaviji i najdramatičniji). Kome odgovara nova eskalacija, sada više i ne samo etničkog, nego i vjerskog konflikta. Oko tog fantomskog, a ipak realnog aktera pletu se objašnjenja – od racionalnih do teorije zavjere, ali s malim šansama da se sazna ime i prezime.

Petostruko ubistvo u stilu „hirurški čiste“ egzekucije je izgledalo kao čin iza koga ne postoji jasna motivacija počinioca – žrtve su bile sasvim slučajno odabrane, na udaljenom mjestu, bez svjedoka (osim onog jednog koji je ubijen upravo zato što je slučajno vidio egzekuciju). Upravo to je ostavilo prostor da javnost (već ionako posvađana, podijeljena i nepovjerljiva) počne tumačini, spekulisati, a na kraju i suditi i oslobađati od krivice…

Prateći scene uličnih protesta u Skopju (koje je na dva sata nalikovalo na Bejrut), sjetila sam se izvrsnog članka Roberta Fiska, objavljenog u Independentu odmah nakon početka rata u Avganistanu. Članak je imao naslov „Čestitam g-ne Bush! Upravo ste usrećili Osama bin Ladena!“ U makedonskom slučaju se može reći da su na nasilnim protestima, koji su uzdrmali i podijelili društvo, pobijedili naručioci i izvršitelji petostrukog ubistva – jer njihov cilj nije bio oduzimanje tih pet života; cilj je bio strah i nepovjerenje u ionako podijeljenom društvu. Svi elementi ovog scenarija, koje će etničkim dodati i jasne vjerske elemente, su već bili na dohvatu ruke: tenzije i neizliječene traume iz 2001, slaba država, korumpirane elite i beskrupulozna volja za moć stranačkih elita, nesposobno i partizirano sudstvo. Bilo je dovoljno zakotrljati loptu, ispucati nekoliko hitaca u glave nevinih. Ostalo su dovršile institucije i (ne)civilno društvo.

Neposredno nakon ubistva, MUP je odreagovao na način na koji je sebi pucao u nogu ) a nama u glavu): sa spektakularnim narativom koji je kasnije obavezao čitav tok postupka, sve do skandalozne završne riječi javnog tužioca. (Umjesto da poveže pravno utvrđene činjenice sa počiniocima i tako dokaže krivicu, ona je ispričala srceparajući i dramatičan dijalog između ubiica i žrtava, koji se naravno nije desio, ali koji su neki mediji prenijeli kao da je dokazana činjenica).

U proljeće 2012, komentarišući događaje, rekla sam dvije stvari: prvo, nisu se srušile kule, ali doživljavamo svojevrsni makedeonski 11. septembar. Na hitnoj pres-konferenciji, usred Uskrsa, vrh MUP-a, još prije dobijanja nekakvih rezultata istrage, je požurio da „smiri“ uzrujanu javnost (makedonski dio nje, bolje rečeno) govoreći o djelu u kontekstu globalnog rata protiv terorizma, o trening-kampovima u Avganistanu i tome slično. Kasnije su došla hapšenja ljudi koji su se mogli dovesti u nekakvu makar i najslabiju vezu s djelom (i sa malo više dokaza o povezanosti s islamističkim pokretima). Muslimani (već afektirani zbog globalnih dešavanja) su se osjetili kao da se na njih pokazalo prstom, i to kao na kolektiv, a žestoke reakcije su uslijedele kada su među privedenima bile i žene (bilo je prigovora da njihova vjerska prava nisu poštovala). Kasnije je došlo do sve tješnjeg solidarisanja sa svim uhapšenima, koji su postali mučenici suđeni za islam.

Kao u nekom samoispunjujućem proročanstvu, ime policiske operacije i kasnije sudskog procesa („Monstrum“) je indiciralo dehumanizaciju osumnjičenih, lišavanje ljudskih odlika i prejudiciralo je krivicu i najtežu kaznu. Moja druga primjedba se odnosila na narušavanje prezumpcije nevinosti. Zbog već poslovične nesposobnosti organa krivične pravde, nadvio se osjećaj strepnje i sumnje. Kosovske vlasti koje su odbile ekstradiciju dvoje prvoosumnjičenih, kršeći sve međunarodne standarde, samo su dodale regionalni šlagvort svemu i tako pojačale nepovjerenje između zajednica. Kod Albanaca (i muslimana generalno), posebno kroz medije, ukorijenio se osjećaj da je proces montiran samo da bi se dobila osveta za žrtve, a kod Makedonaca svaki otpor prema suđenju je doživljen kao dokaz da se Albanci stalno izvlače bez kazne za zločine, bilo da su oni izvršeni u vreme vojnog konflikta (s amnestijim koja je obuhvatila i ratne zločine, a do koje je došlo nakon velikog pritiska i političkim sporazumom) ili izvan njega.

Uz neskrivenu vjersku pozadinu (na proteste se krenulo direktno iz džamije), jasnu scenografiju, skandiranja i divljanje pojedinaca koji su prekrili lica, najnoviji protesti nisu postigli ništa sem straha, nereda – i paradoksalno, potvrdili tezu tužilaštva, ali i obavještajne indikacije o jačanju radikalnog islama u određenim krugovima. Sudski proces koji je trebao da donese pravdu ubijenim žrtvama, završio se njihovim zaboravom. One su postale sasvim nebitne, jer su se oči javnosti sada sasvim okrenule osuđenima na doživotni zatvor (jedan je samo bio pušten na slobodu). Tako, osuđenici su bili podjednako instrumentalizovani u kontekst drugih kauza, uključujući i međustranačku netrpeljivost u albanskom bloku: kamenovao se sud, uz uzvike „UČK“ i tražila pravda za sve Albance (mada među osuđenima ima i ne-albanaca, muslimana), i to od ljudi koji uopšte nisu ni poznavali one za koje su tvrdili da su nevini. Bez svoje volje, osuđenici su postali grupni/vjerski simboli nepravde jednog navodno fašizoidnog sistema, koji ne samo da montira sudske procese, nego je i sam kriv što je došlo do ubistva na Smiljkovskom jezeru.

Važnost sankcioniranja naručica i egzekutora je od ogromne važnosti za postizanje pravde, ali s obzirom na elemente krivičnog djela, moglo se pretpostaviti da će to biti izuzetno teška, ako ne i nemoguća misija; jer život nije CSI krimi-serija na TV-u. Kao više puta do sada (uključujući i primjere kada su političari iz makedonskog bloka jurišali na policiske barikade ispred suda dok se sudilo iustaknutom članu stranke), institucije ruše upravo oni koji se žale da ih nema i da one ne funkcionišu, i to uvijek kada je neko nezadovoljan presudom. Sud ulice, sud rulje se opet prikazao superiornijim od pristrasnog sudstva, a policija je stavljena u sendvič, dok javnost (ili dio nje) ponovo postaje tužitelj, branitelj i sudac. Nešto slično se dešavalo sredinom maja kada je ubijen maturant Makedonac od strane mladog Albanca u skopskom naselju Đorče Petrov, samo što je rulja tada tražila pravdu nasrćući na dućane u vlasništvu Albanaca i sudarila se sa policijom, ne čekajući sudsku presudu (počinioc je već bio uhapšen).

U ovakvim slučajevima, krivica je jedna stvar – i njeno utvrđivanje pripada jedino sudu, i nikom drugom. No, nakon nasilnih protesta, za koje se nikada ne zna dokle će trajati i kada će se ponoviti i s kakvim posljedicama, postavlja se i pitanje javne odgovornosti. S jedne strane je ozbiljno pitanje nepovjerenja u institucije – čini se da Albanci prihvataju osude samo ako dođu od strane sudija albanskog porijekla, dok su Makedonci i Albanci podjednako kivni na policiju koja odgovara na ovakve nasilne proteste. Masovnost i žestoke reakcije postoje samo kada su u pitanju etnička, a sada već i vjerska pitanja – jer makedonska javnost (za razliku od bosanske, na primjer) je poznata kao izuzetno pasivna kada se radi o socijalnim nezadovoljstvom, nedostatku vode, zagađenosti životne okoline (od skopske željezare, na primjer) ili hapšenja novinara Kežarovskog, do masovnih poskupljenja, stečaja, itd. Niko nije protestovao čak i kada su bili amnestirani počinioci ratnih zločina.

Ovi protesti, nimalo spontani, vodili su se uz sljedeću poruku (samo na albanskom): „Ovo nije samo protest, ovo je već naša nacionalna dužnost da živimo pod motom: danas kod mog susjeda, a sjutra u mom domu. Ako ne reagujemo danas kada nepravda kulminira, onda neka kukavice zatvore oči od straha.“ Nepravda nije kulminirala sa presudom u prvom stepenu u još nezavršenom sudskom procesu za teško krivično djelo, ali nekome se trenutak učinio oportun za akciju. Protestu su bili najavljeni, a njihov tok sasvim predvidljiv: kao po pravilu, krene se nakon molitve (džuma je obavezna i zato najmasovnija), iz iste džamije koja je ponovo zloupotrebljena kao saborno mjesto, pa usred svetog mjeseca Ramazana, krenuli su neki gnjevni ljudi naoružani kamenicama i suzavcem (što je bogami kuriozitet svoje vrste).

Od onih koji su pogođeni generalizacijom jedva neko i da stidljivo prizna da hodže nisu iskoristile svoj moralni i vjerski autoritet da spriječe proteste visokog rizika, mada su znali šta se dešava među vjernicima. Kako su u povorci učestvovali i neke javne ličnosti iz islamske zajednice, oni su kasnije objašnjavali da su samo učestvovali u protest ispred suda id a je to dio njihovih demokratskih prava, ali je protest bio „kidnapovan“ od strane infiltriranih nasilnika. Čudno je da nisu to predvidjeli, a nekoliko hiljada ljudi spremnih da se hrabro bore protiv nepravde ostali su statisti ispred divljanja manjeg broja nasilnika! Drugo važno pitanje je zašto uopšte nije ni bilo pokušaja da se pitanje izvuče iznad vjerske zajednice i pozove na širi građanski protest, jer sumnja je postojala kod mnogih. Ali, čak i da je bio građanski protest, ostaje dilema kako bi on promijenio sudsku presudu i da li sud može suditi pod pritiskom javnosti?

Sada, nakon primirivanja, za nasilje je opet kriv neko drugi, a put do pakla ostaje popločan demokratskim namjerama. (Srećom nije bilo ljudskih žrtava, ni previše povrijeđenih). Neki su ponosno napisali sljedeće: „Sa ovim protestima Albanci si pokazali kako se čuva dignitet i nacionalni i vjerski moral. Izašli su hrabro na ulice, bez podrške njihovih izabranih političara, i dokazali da su politička siročad.“ Indikativno je da se od političkih lidera traži da predvode proteste protiv navodne sudske nepravde (Ali Ahmeti je bio nazvan psom, jer nije stao na čelo kolone da brani albanski narod; istini za volju, Ahmeti i čitava elita je u to vrijeme uživala u prijemu u američkoj ambasadi povodom 4. jula).

Za zločin kod Smiljkovskog jezera krivica se traži kod Gruevskog, ili čak u nesposobnosti policije da zaštiti svoje građane (što je maltene poziv za policisku državu, koja bi čuvala građane i kada idu na pecanje u blizini grada). Ali, ovaj put se ne radi o šaradi i tučnjavi na skopskom Kale-u povodom izgradnje crkve, kada je postojala sumnja da je incident dogovoren između koalicionih stranaka da bi pokupili političke poene. Ovdje je u pitanju teško krivično djelo. Neki su iskoristili slike sa protesta da bi apelovali na engleskom i da bi svijetu pokazali kako makedonska država maltretira Albance.

Za sve koji se sjećaju kako je došlo do onog konflikta od prije 13 godina, ovaj ambijent je daleko eksplozivniji od onoga pred 2001. Ako su inspiratori Smiljkovskog čina htjeli da izazovu drugo poluvrijeme, čini se da su na dobrom putu. Uz pomoć slabog sudstva, ali i vjernika i uličnih boraca za demokratiju i pravdu…

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin