Piše: Biljana Vankovska

Rezultate izborav u Makedoniji nisam komentarisala, osim što sam za nekoliko stranih medija prognozirala da će biti more of the same, tj. da se održava politički status quo. I ovog puta veća inspiracija su rezultati izbora za Evropski parlament, možda zato što tamo ima more of the other, ali ipak sam odlučila da ostanem kući i da ne brinem tuđe brige.

Moji evropski prijatelji su prvo bili u blagom šoku i očajavali zbog političkog potresa koji su izazvali tzv. evroskeptici (što je ionako nedakevatan termin za označavanje evrofoba, a sada je jako blag kada se odnosi na ultradesnicu), ali su se ubrzo utješili da je to, ipak, bio potres nižeg intenziteta i da neće biti većih posljedica po politike Parlamenta i generalno EU. Najindikativnija je bila optimistička izjava da je čaša ipak poluprazna, tj. da evropski građani i dalje ubjedljivu većinu glasova daju umjerenim strankama (bez obzira što su ovi toliko „umjereni“ da jedva i vide ideološke razlike među navodnim ljevičarima i konzervativcima).

Ubrzo će se i ova bura smiriti i EU će i dalje biti business as usual. Osim toga što će nacionalni lideri intenzivirati populističku retoriku da bi bolje parirali prijetećim rivalima iz tamnine. Ne znam da li tamo, u njihovoj intelektualnoj zajednici nekome svijetli crveno svetlo za alarm zbog nezavršenog domaćeg zadatka, posebno ako se zna da već dvadesetak godina grade karijere na demokratizovanju trećih zemalja.

Mudri Habermas je nedavno ponovo upozorio da se političari odnose prema EU kao da je ona elitistički projekat i da je krajnje vrijeme da se Unija približi građanima. Ja ovo shvaćam kao nužnost da se evropske politike više okrenu ljudima nego bankama i korporacijama. Jedini zaista svijetli primer (koji će evropski slijepci, nažalost, smjestiti među „evroskeptike“ – zbog radikalno lijeve orijentacije) jeste 91-godišnji Manolis Glezos, koji se igrom sudbine ponovo suočava sa sjenama prošlosti, sada u vidu neo-nacizma i u njegovoj zemlji i u više drugih zemalja-članica, među kojima najviše brine Francuska. Analize pokazuju da je najvća podrška za Nacionalni front Marine Le Pen došla od mladih i od radnika.

U kontekstu rezultata „evroskeptika“ (ime koje postaje kontejner u koji su smješteni svi koji se zalažu za napuštanje EU, evrozone ili su samo kritiki raspoloženi prema politici štednje i prema demokratskom deficitu), mnogi postavljaju pitanje: zašto na izborima učestvuju ovi ljudi koji su protiv EU? Zašto sjedaju u udobne fotelje Evropskog parlamenta kada rade na tome da njega nema? Da li se radi o hipokriziji, običnom profiterstvu i populizmu ili o odsustvu pravog političkog garda?

Upravo ovo pitanje me je navelo da napravim paralelu i uporedim ove evroposlanike sa makedonskim opozicionarima koji su vratili osvojene mandate na nedavnim izborima. Ma koliko bilo neodgovarajuće upoređivati evropske sa nacionalnim izborima (koji pate od evidentnog demokratskog deficita), kratki odgovor bi bio da se evroskeptici, pa i najžešći protivnici EU, razlikuju od naših najvećih demokrata upravo po tome da prvi prihvataju pravila igre, а borbu za svoje vizije vode kroz institucije. Radi se o političkoj kulturi (mada spominjanje reči kultura u kontekstu ebole i imigranata zvuči bizarno). Tačno je da su neonacisti u zemljama EU imali regularne izbore i fer-plej (čak i u dozama koje su za nas neshvatljive, jer mi padamo u nesvijest od nacionalističke retorike Gruevskog i Ahmetija koja je mačji kašalj u poređenju sa tamošnjim vokabularom). Tačno je i to da su ovdašnji izbori bili okvalifikovani samo kao efikasni, a da su izostale kvalifikacije da su bili fer i demokratski.

Тamni oblaci (i bukvalno i metaforički) su se nadvili nad Makedonijom. Svijetli primjer je teško naći, ali opoziciski „dezerter“, poslanica Roza Topuzova Karevska je sasvim blizu te ocjene. Za svaki respekt je njena lična odluka da ne posluša partijsku direktivu onih koji su se pokazali najvećim kolektivnim dezerteria iz političke bitke. Kada je opozicija ušla u izborni proces, ona je znala da se bori protiv „režima“, kao što voli da govori o vlasti Gruevskog i Ahmetija (onda kada ih ne optužuje za fašizam). Umjesto da lider opozicije stane na čelo kolone, zajedno s prvim ljudima iz svoje stranke, kao što je red, on je odlučio da bude „pozadinac“. Navodno, čuvao je sebe za mjesto premijera! А ostali stranački čelnici za ministre… Tu je neko lagao, naravno. Ili je možda mislio da će takva finta proći u javnosti? Politički informisana javnost dobro zna da svaki političar dobija legitimitet preko izbora, prolazeći test kod elektorata, a takva mu legitimacija samo olakšava buduće vođenje vlade ili učešće u njoj (ili samo u parlamentu). Vojskovođe su ostale u pozadini ili su samo bile pomoćno osoblje pravim kandidatima, koji su došli iz redova neiskusnih vojnika.

Posmatrano kroz prizmu modernog ratovanja, onog pravog, tačno je da generali sjede u udobnim i udaljenim kancelarijama, dok drugi ginu na bojnom polju, ali u demokratskoj bici to nije tako. Naši su opozicionari dezertirali i to nečasno: prvo su insistirali na promjeni izbornog zakonodavstva i uveli ono ponižavajuće obilježavanje palaca vidljivim markerima, pa onda vodili kampanju i potrošili novac za tu svrhu, i pozvali građane na masovnu izlaznost (na što su se mnogi odazvali i dali im povjerenje, uključujući i neopredijeljene), a onda su se na kraju izbornog dana počeli žaliti da nisu imali fer uslove za borbu. А šta su očekivali od „režima“?

Jedna poznata definicija demokratije glasi: to je sistem u kome političke stranke gube na izborima. Аli socijaldemokrati nisu došli do te lekcije. Na kraju dana, 33 poslanika sa čistim mandatom su najbezobraznije vratili mandate građanima i tako ostavili skoro 300.000 ljudi bez političkog predstavništva u narednom periodu. Najčudnije od svega je da nisu ni pokušali da ulože niti jedan jedini formalni prigovor kod Državne izborne komisije kojim bi ukazali na neregularnosti u izbornom procesu, pa tako su zajedno s vodom izbacili i bebu. Zar to nije dezertiranje, posebno kada lider opozicije Zaev kaže da će tek sada početi da grade „strategiju“ za vanparlamentarno djelovanje? Na osnovu onoga što se čuje jasno je da oni uopšte nisu imali Plan B prije ulaska u izborni proces (možda su očekivali da će ih spasiti američka konjica).

Оpoziciona elita (na čelu s čovjekom koji je iz ličnog interesa bio napustio poslaničku funkciju da bi postao ambasador, i to u vrijeme kada je njegova stranka bila u opoziciji, a nakon završetka mandata prišao drugoj stranci; ovaj čovjek je posljednji koji ima moralno pravo da nekoga optužuje za „slabost i neprincipijelnost “) napada jedinu poslanicu koja je postupila prema svojoj savjesti, ali i prema principima pretstavničke demokratije. Njena (Liberalno-demokratska) stranka kaže da žali što njen Statut ne dopušta isključivanje iz članstva (a ovog puta neće moži ni da ovoj poslanici oduzme legitimni mandat kao što je 2004. uradila sa Ljiljanom Popovskom, koja je bila kažnjena zbog toga što je mislila svojom a ne stranačkom glavom; njoj je tada bila oduzeta funkcija potpretsjednice skupštine samo zato što je dala potpis građanskoj inicijativi za raspisivanje referenduma o jednom zakonu).

Razumije se, oči javnosti će biti okrenute (i) ka Topuzovoj Karevskoj. Ona će biti izložena javnoj kontroli, dok njene stranačke kolege, i generalno opozicija, otkako je kapitulirala, sanja o tome da ode u partizane, pa da odatle gradi institucije. U „njihovoj“ (paralelnoj) Makedoniji oni bi sada gradili parlamenat u sjenci, vladu u sjenci, slobodne opštinske teritorije, itd. – i takvim i sličnim izumima će „obogaćivati“ i demokratsku teoriju i praksu. Pročitala sam ovih dana dobar aforizam, koji dobro odgovara ovoj situaciji: „Vlast, sjedi, jedinica! Оpozicija – nula!“

Nova Makedonija

Prevod je autorkin